Dr. Ante Nazor: Stanimirović je bio među najekstremnijima
Stanimirović je bio među najekstremnijim Srbima koji su zagovarali pripojenje okupiranih hrvatskih krajeva s Republikom Srpskom – U organizaciji Zadarske županije i Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a prošloga je tjedna održano predavanje ‘Izdavački rad Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i neke činjenice iz stranih izvora o Domovinskom ratu’, a čime je ujedno započelo i trodnevno obilježavanje akcije Maslenica 1993. Na predavanju su predstavljena neka od izdanja Centra, a ravnatelj Ante Nazor među ostalim je govorio i o svojoj novoj knjizi ‘Velikosrpska agresija na Hrvatsku 90-ih’.
‘Knjiga je pokušaj da se inozemna javnost upozna s važnim događajima tijekom Domovinskog rata, prije svega s uzrokom i tijekom rata. Njome upozoravamo na proces koji je tekao od sredine 80-ih zaključno s mirnom reintegracijom u siječnju 1998. godine, a u knjizi se nalaze i dokumenti koji jasnije pojašnjavaju određene situacije. Prvi dio knjige zapravo je kraći pregled Domovinskoga rata, dok je drugi dio odgovor na dezinformacije u medijima, a koje se prije svega odnose na ulogu predsjednika Tuđmana u BiH’, kaže Ante Nazor, dodajući da se u njegovoj novoj knjizi nalazi i osvrt na haaške presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču za koje smatraju da nisu utemeljene na povijesnim činjenicama. Tu su i razni manji prilozi koji govore o ulozi stranih dragovoljaca u Domovinskom ratu, kao i brojčani pokazatelji koliko je poginulih i ranjenih. Govoreći o brojčanim podatcima, Nazor napominje da ti brojčani podatci nisu konačni, ažuriraju se i treba neko vrijeme da postanu točni. Sve je to povod za razgovor s dr. Nazorom.
Tijekom predavanja, ali nedavno i na televiziji, otvoreno ste rekli da je Vojislav Stanimirović nedvojbeno negativna osoba, član najekstremnije srpske Vlade koja je hrvatski teritorij htjela pripojiti Srbiji, a danas je u vlasti, odnosno Saboru.
To je osoba koja je imala odgovarajuće dužnosti tijekom Domovinskoga rata, od ravnatelja bolnice, gradonačelnika, sve do sudjelovanja u Vladi tzv. republike srpske krajine i to u trenutcima kada je ona bila najtvrđa. Ta je Vlada tražila bezuvjetno ujedinjenje s Republikom Srpskom u BiH, možemo reći da je ta Vlada odgovorna i za samu Oluju budući da pregovori od 3. kolovoza 1995. kod Ženeve nisu uspjeli jer je iz Knina javljeno da se odbije sve što je hrvatska strana nudila. Kad gledamo dokumentaciju, vidljivo je da se Mile Martić vrlo pohvalno izjašnjavao o Stanimiroviću, predlaže ga za mandatara, ističe njegovu dobru suradnju sa Slobodanom Miloševićem, koja je kasnije zahladnjela jer je Stanimirović surađivao s Palama, a znamo da se tamo nalazio najekstremniji dio, odnosno Karadžić i Mladić. Tu jasno vidimo u kojem se krugu kretao i koji su mu bili ciljevi.
Kao povjesničar smatram da njegova uloga u Domovinskom ratu, barem što se tiče hrvatske strane, nikako ne može biti pozitivna, bez obzira na to što ga se spominje u procesu mirne reintegracije. O samoj njegovoj ulozi u mirnoj reintegraciji više mogu reći Vesna Škare-Ožbolt i Ivica Vrkić koji su sudjelovali u tome. Kad govorimo o mirnoj reintegraciji Podunavlja, treba naglasiti što joj je bio preduvjet, a to su pobjedničke akcije Hrvatske vojske, prije svega Bljesak i Oluja i tek nakon toga vodstvo pobunjenih Srba pristaje na pregovore. Dakle imali su mogućnost u četiri godine prihvatiti niz inicijativa za mirovnu integraciju pa nisu. I ta mirovna integracija, odnosno taj proces na koji je Hrvatska pristala, pokazuje dosljednost hrvatske politike od 1991. godine da krizu riješi mirnim putem. Treba znati okolnosti, da je to razdoblje u jednoj pobjedničkoj euforiji kada su Hrvatske vojne snage i Specijalne postrojbe MUP-a iznimno motivirane, tu je i pobjednička operacija u Istočnoj Slavoniji, vojska Jugoslavije tada je bila u dosta teškoj situaciji, prije svega što se tiče logistike, goriva… to sve pokazuju njihovi dokumenti. U to vrijeme postojali su uvjeti da Hrvatska oslobodi to područje vojnim putem, ali hrvatsko je vodstvo opet pristalo na pregovore i pružilo ruku pomirenja. Na kraju krajeva, imamo činjenicu da oni koji su dio hrvatskoga teritorija željeli otrgnuti i pripojiti jedinstvenoj srpskoj državi, nakon toga sjede u Hrvatskom saboru.
Je li to paradoks ove države, da oni koji su napadali Hrvatsku sjede u Saboru, a oni koji su ju branili u zatvoru?
To je ono što iritira do neba. Ja ću reći ovako: Zar to nije dokaz te hrvatske velikodušnosti?! Netko će reći naivnosti, ali to je dokaz da je Hrvatska pružila ruku pomirenja i meni ni to ne bi bilo sporno da ti isti kojima je pružena ruku, stalno ne dolijevaju ulje na vatru, otvaraju rane i iritiraju svojim izjavama, kao ona da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru. To je razlog zašto sam rekao sve ovo o gospodinu Stanimiroviću.
Posjeduje li Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata dokumentaciju o tome što je sve Vojislav Stanimirović radio za vrijeme rata?
Za sve ovo što sam rekao postoje dokumenti srpskih izvora koji su u našem centru. O njegovu djelovanju imamo i usmene izjave svjedoke, evo sad su tu i žene koje su silovane u ratu i koje ga prozivaju.
Posjeduje li centar te dokumente, odnosno izjave silovanih žena koje prozivaju Stanimirovića?
Upoznat sam s tim izjavama, imamo još neke izjave drugih, o tome će DORH donijeti odluku, a sud odlučivati. Sve ostalo su povijesne činjenice temeljene na dokumentima koje mi u Centru imamo, a koji su potpisani sa srpske strane. Koliko je nečija izjava vjerodostojna ili nije, o tome će brinuti druge instance.
Nedavno sam pročitala podatak da je osječkom sudu podnesena tužba protiv Stanimirovićeve žene koja je radila kao liječnica sa svojim mužem te su zajedno krivotvorili uzroke smrti ubijenih Hrvata u BIH. Znate li što o tome?
Mislim da je taj slučaj sada u procesu. Udruga Ante Starčević iz Tovarnika došla je do tih saznanja i oni su potvrđeni u istragama. Naime, kad su rađene obdukcije ljudi koji su ubijeni u Tovarniku, tijekom tih obdukcija u vrijeme tzv. krajine napisano je da su poginuli od granate, dok je kasnija obdukcija pokazala da su zapravo ubijeni metkom, likvidirani. Očito je da se tom obdukcijom htio prikriti stvarni način smrti tih osoba koje su usmrćene nezakonito, iz blizine i bez suđenja i da je riječ o zločinu. Kao građanin, ne mogu biti zadovoljan radom DORH-a
Koliko je danas Domovinski rat u Hrvatskoj degradiran, omalovažen?
Kad gledamo po bujici informacija u medijima, onda vidimo da su mnoge stvari relativizirane, nastoji se razgovarati samo o posljedicama, a zanemaruju se uzroci i onda se neki incidenti prikazuju kao plan, a nisu. Kad se cjelovito pogledaju neki događaji, konkretno Oluja i civilne žrtve tijekom te akcije, onda je jasno da nikakav plan nije postojao, nego je to ono što se u svakoj većoj operaciji događa, a to je da imate kolateralne žrtve, incidente, primjere osvete i nečasne radnje. A kad pogledate njihove razmjere, onda javnosti ne možete dati nikakav drugi zaključak nego da su to kolateralne žrtve, a ne rezultat planskog djelovanja. Jednako tako kad je riječ o prekomjernom granatiranju; to su drastični primjeri na koji način se zapravo pokušava ta operacija prikazati kao zločinačka, a ona jednostavno nije bila takva.
Možemo tako započeti od 1991. godine, primjera Vukovara, otvaranja slučaja Purda… to nisu slučajne stvari. U mojoj knjizi ‘Velikosrpska agresija na Hrvatsku 90-ih’ stoji poglavlje o protuobavještajnoj djelatnosti. Možemo vidjeti kojim se sve sredstvima 1991. godine Odjeljenje za propagandni rat u Beogradu služilo da bi u javni prostor plasirali neke dezinformacije koje su itekako zaživjele, neki novinari koji su tada evidentirani kao njihovi suradnici i danas djeluju i plasiraju određene stvari. Mogu zaključiti da se ciljevi i zadaće Odjeljenja za propagandni rat u Beogradu 1991. godine poklapaju s posljedicama nekih informacija koje su dane, evo i u današnjem vremenu suvremene države, pa smo tako svjedoci nedavnog primjera o prilogu iz Vukovara. Posljedice koje je taj prilog izazvao sukladne su zadaćama Odjeljenja za propagandi rat 1991. godine, stvaraj pomutnju, pa tako umjesto da upiremo prste u stvarne krivce, raspravljamo tko je kriv, tko je koga ‘izdao’.
Centar posjeduje silnu ratnu dokumentaciju, koliko se DORH njome koristi?
Koristi se, a dokumentacija je korištena i u Haagu. Centar je otvoren svima, radimo na servisiranju zahtjeva koji nam dolaze iz DORH-a i to je sve što mogu reći o tome.
U javnosti se ne stječe dojam da se zločinci ipak procesuiraju?
Ima ih, ali medijski su uvijek zanimljivije neke druge stvari i onda se samo o njima priča, ali DORH radi svoj posao. Dobili smo jako mnogo zahtjeva iz DORH-a, to je nešto što stalno odrađujemo.
Znači li to da ste vi konkretno zadovoljni radom DORH-a?
Ne mogu biti zadovoljan kao građanin Hrvatske, zemlje na koju je izvršena agresija. Možda očekujemo previše, ali s punim pravom kad gledamo osobe u Vladi. Jasno da tu postoji i Zakon o aboliciji pa neki nisu ni procesuirani, ali ne mogu biti zadovoljan jer je još uvijek veliki broj zločina koji nisu kažnjeni, što ne znači da ljudi koji rade u DORH-u ne daju sve od sebe. Očito je riječ o dugotrajnim procesima koji u pravnom smislu zahtijevaju mnogo više vremena nego što se nama u ovom trenutku čini da je potrebno. Mi uzmemo dokument i na temelju njega procjenjujemo, dok u pravu imate razne načine na koje nešto možete osporiti ili relativizirati. Svjedoci smo događaja u Haagu, to je pravo, ali tvrdim da nije pravda i nije sukladno povijesnim činjenicama kada uspoređujemo Oluju s bilo kojom završnom operacijom u suvremenom ratovanju.
Neke stvari koje je Hrvatska dobila zakonom o aboliciji, kasnije su poništene
Spomenuli ste Zakon o aboliciji. Koliko je i u kojoj mjeri nanio štetu ljudima koji su se borili za Hrvatsku, kao i žrtvama?
Moramo se vratiti u razdoblje kada je donesen taj zakon. Neke stvari su mi rekli ljudi koje ne ćete naći ni u jednom gradivu, to je nešto što još uvijek nije za javnost. Zakon o aboliciji uvjetovan je okolnostima i ono što mogu reći javnosti jest da kad je predsjednik Tuđman o tome razgovarao, imao je u vidu neke vitalne interese koji su nakon toga narušeni, između ostaloga, tu je bilo i pitanje nadležnosti Haaškog suda o Oluji. Zakon o aboliciji bio je kompromis, negdje se moralo popustiti, a nešto se na račun toga dobilo.
Što je to dobila Hrvatska?
Maloprije sam rekao, ne bih išao dalje, u svakom slučaju ono što je dobila kasnijim je djelovanjem određenih tijela poništeno pa zato danas imamo suđenje Oluji u Haagu. To su stvari, odnosno dokumenti koji će za nekih 20 godina izaći na vidjelo pa ćemo o njima tada pričati.
Tada će već neke stvari o Domovinskome ratu i događanjima biti dobrano izvrnute?
Činjenica je da postoji nekakav okvir koji je danas vrlo jasan, a da netko taj okvir želi promijeniti. Ista stvar je i s BiH: da nije bilo Hrvatske, ne bi bilo BiH, a na lokalnoj razini ima svega i svačega, odgovornosti, ovisno o situacijama, i kad čovjek pogleda to gradivo, teško može donijeti neki općeniti zaključak. Nije bio homogen ni hrvatski, ni srpski, ni muslimanski korpus u BiH, a iz toga proizlaze razne situacije koje su mnogo složenije nego što ih se nastoji prikazati, naravno uvijek na štetu Hrvatske.
Andrea Černivec
Hrvatski list
