Na području Republike Hrvatske živi desetak posto osoba s invaliditetom, toliko je otprilike i djece. Za razliku od djece koje svakim danom susrećemo na ulici, u svagdanjim obvezama, na drugoj strani rijetko susrećemo osobe s invaliditetom.

Među inima, brojne fizičke i ine zapreke sputavaju ih u svagdanjem životu. Volja za životom, vjera i borba za opće dobro često su im vodilja u životu. Vođen snagom ljubavi prema čovjeku i njegovim potrebama, iako je u invalidskim kolicima, Karl Schmidt, predsjednik uprave tvrtke »Bauerfeind«, razvio je biznis, a na području župe Centar vitalnosti kojeg su nedavno blagoslovili, uz župnika Ivicu Zlodija p. Sjepan Fridl.

S nepunih šesnaest godina Schmidt je stradao u prometnoj nezgodi i otada je u invalidskim kolicima. Unatoč teškoćama koje je prolazio, počevši od rehabilitacije, potrage za životnim smislom, završio je fakultet, osnovao tvrtku u Hrvatskoj , zemlji svog rođenja.

»Dok nije počeo Domovinski rat, nisam znao što je Jugoslavija i tko je čini, zapravo koji su narodi u njoj«, započinje svoju priču Schmidt.

»Rođen sam u Osijeku u obitelji Folksdojčera. Moj djed je bio gaulajter u Osječko-baranjskoj županiji. Sve sam to doznao kad sam imao 27 godine, zapravo tek sam tada doznao za svoj drugi identitet. Dotad nisam znao da postoje Srbi, Hrvati, Muslimani. Moji roditelji imali su probleme u vrijeme komunizma, ali nisu htjeli to govoriti djeci da se u njih ne uvlači mržnja. Dovoljno je napomenuti, što sam kasnije doznao, da moj otac nikad nije mogao normalno pohađati školu, uvijek je bio Nijemac i najviše što je mogao biti, bilo je zidar. S druge strane, majka i svi njezini dobili su stipendiju; završila je za bibliotekara. Njih dvoje su se našli jer ih je spojila ljubav. Otac koji bio Nijemac za sve je trpio ni kriv ni dužan, a majka ni kriva ni dužna bila je privilegirana. Cijela obitelj oduvijek je bila vjernička. Kao dijete, čega se vrlo malo sjećam, odselili smo 1970. u Njemačku jer otac više nije mogao podnijeti taj pritisak. Prije toga, moj tetak je pobjegao kao politički emigrant. Cijela njegova obitelj je pobjegla 1969. Prije toga živjeli smo u Osijeku – Jug II.

Mama je dobila na lotu, izgradili smo kuću i na kraju smo sve ostavili, napustili. Otišli su s kovčegom u Njemačku kao turisti. Tamo su roditelji zatražili politički azil i dobili njemačko državljanstvo nakon godinu dana. Po dolasku smo mijenjali nekoliko gradova, mijenjali smo imena. Zvao sam se do tada Drago, a tamo sam promijenio ime u Karl. Tako sam kao dijete navikao na sve. U principu, meni je ostalo iz tog razdoblja vrlo malo sjećanja, jer po dolasku u Njemačku i kod kuće smo pričali samo njemački. Do 1991. nisam znao za političku povijest, jer otac je bio mudar i želio nas je čuvati od tih teškoća, očigledno je imao razloga da se pripazimo.

To smo tek kasnije shvatili. Živjeli smo u Schwarzwaldu, i u dvije ulice bili su samo Hrvati-Folksdojčeri. Ni jednog Nijemca nije bilo i tko bi god ušao u našu cestu, odmah bi ga prepoznali.«

Komentirajući svoje odrastanje i shvaćanje društvene realnosti , Schmidt ističe kako je primijetio da postoj i strah kod određenih ljudi od onog sustava. »Kako svaki sustav ima dobrih i loših strana, bilo mi je nejasno kako se ta loša strana dogodila pri raspadu Jugoslavije, zapravo – zašto rat?

Pitao sam se zašto svaki narod ne može imati svoje i živjeti na svome.

Promišljanjem i na temelju činjenica shvatio sam da se nikad ne radi o narodu i njegovoj dobrobiti, o humanosti, o nekim nacionalnim i vjerskim odrednicama. To su samo pamfleti  iza kojih se kriju pragmatičari koji navode ljude na to zlo, jer to svima ide najjednostavnije. Kad prođe jedan sukob, na kraju tko je krvav – mali čovjek. Tko je nastradao – mali čovjek.

To je nešto što je teško pojasniti, ali činjenica je: što je sredina primitivnija, lakše je manipulirati.

Naravno da se te posljedice uočavaju u društvu, jer kad nema demokracije, ne može se razviti normalno društvo u kojem je godinama narod držan na primitivnoj razini. To nije samo u bivšoj Jugoslaviji, pa Amerikanci su htjeli ‘spasiti’ Irak od demokracije. Zamislite, više je ljudi umrlo za dolaska Amerikanaca nego što je Saddam mogao pobiti kroz dvadeset godina.

Puno mi je tih stvari prozi kroz glavu kad razmišljam o ratnim strahotama. No, čovjek nikad ne smije gubiti nadu.«

Zašto se gubi ljubaznost?

“Najviše sam ponosan kad vidim da moja djeca imaju socijalnu osjetljivost, kad žele pomoći drugima, kad im nešto nose, razmišljaju, skupljaju, pomažu drugoj djeci. To je jako bitno.

Mi smo sve to zaboravili, došli smo u situaciju: ” kada imamo tri šnicle na tanjuru, ljutimo se što nemamo četiri. A nećemo podijeliti ove dvije, i to tako ide dalje. Ne mogu shvatiti da smo izgubili tu socijalnu osjetljivost, pored svega  što smo prošli . Nažalost, sve je materijalizirano.

Nažalost, demoralizacija je društva, sve je materijalizirano, vrijednost je izgubljena, etika je potpuno narušena. Promatram i na mjestima gdje bi ljudi trebali biti ljubazni, te ljubaznosti nema. Na primjer, kad vidim pojedine domove za starije, i dolazi netko tko je ljut, tko bi želio drugoga izbaciti van jer ima 30 kuna ili 50 kuna za sat. O tome je trebalo razmišljati prije kad se netko odlučivao za svoje zanimanje. Svaka djelatnost nosi etičke i moralne vrijednosti koje mora prihvatiti čovjek koji se odluči za tu djelatnost.«

Karl Schmidt ističe da Hrvati trebaju lidera, jer nismo još došli u takvo stanje da smo demokrati,  zapravo trebamo vođu, a nemamo ga. “Vođa mora reći: Ako imam jedan kruh, ja ću ga podijeliti s vama. Svatko priča o uštedama, ali za me nije realno ukoliko se ne počne štedjeti od sebe. Uvijek mi je važno da moji ljudi imaju sigurnost, da imaju zdravu atmosferu. Iako su teška vremena, to je moguće, samo treba malo više socijalne osjetljivosti. Važna je cjelina a ne pojedinci, zapravo moramo djelovati kao kolektiv, imati osjećaj jedan za drugoga. Cijeli problem dolazi odozgor od vlasti, i zato je nužno imati duhovnu obnovu odozgor. Nužno je ići kroz institucije.«

V.Č / Sveta obitelj

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save