Zadnji put, u zbirci primjera totalitarizma u malim koracima, stali smo kod ovih, kako ih nazivaju, „tehnokrata“. Zanimljivo je da po internetu uopće ne nedostaje tekstova koji prepoznaju taj obrazac, čak se nekih naznaka može naći i u nekim kolumnama.

No, vijestima ipak dominiraju neozbiljni tekstovi u kojima se, recimo, o Montiju ili Merkel piše kao o uglednim ljudima. Ja nekako mislim da se ugled mora zaslužiti, nije dovoljno samo da te instaliraju, obuku i da pristojno razgovaraš. Recimo, dobar način da se stekne ugled jest dobronamjernim djelovanjem, a nikako poltronstvo i sluganstvo u službi nehumanih ciljeva. Iz tog razloga danas mi je teško smatrati uglednima većinu prvaka u politici i drugdje. Tako da je teško smatrati uglednim Montija, koji se u vijestima pojavio u studenom 2011. kao šef „prijelazne „talijanske vlade, zajedno s viješću da je Lucas Papademos novi premijer Grčke. Brzo je su mnogi autori prepoznali činjenicu da su obojica kadrovi Unije (jedna je bivši viceguverner Europske središnje banke, a drugi bivši europski komesar), obojica su i članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i istaknuti član Družbe Bilderberg, koja je tako napustila svoje dosadašnje „diskretno“ pozadinsko djelovanje, bacila karte na stol i ušla pod svjetla europske političke pozornice. Ne, „nije nam namjera ovdje raspredati o nekoj teoriji zavjere“, pisalo je u internetkom članku koji se bavio ovom temom, jer „ovo nije teorija zavjere nego njena praksa.”

Tako jest, ali tako ne piše posvuda.

Recimo, jedan tekst je prenosio naslove iz njemačkih medija: „Merkel dobila konkurenciju, zove se Mario Monti”. Kao da njih dvoje ne pušu u isti rog i kao da nisu izgmizali iz istog mračnog roga. Neke rečenice su i istinite, ali samo uz upotrenu navodnike u velikoj mjeri.

Recimo: ‘…posjet novog talijanskog premijera Marija Montija njemačkoj kancelarki Angeli Merkel predstavlja „novo” poglavlje u „rješavanju” „krize” eura’. Tako pišu njemački mediji. Još pišu da „dok je Silvija Berlusconija manje-više cijela politička Europa smatrala klaunom, Montija se uzima vrlo ozbiljno”, što je zapravo vrlo neozbiljno jer su obadvojica u istoj nogometnoj momčadi, samo na raznim pozicijama. Ako netko stvarno misli da će taj Monti učiniti išta dobroga, grdno će se prevariti, kao i puno puta do sad. To jest. napravit će dobro za planove nadnacionalnih struktura, ali za ljude se, kao i obično, sprema jedna velika friška figa. U trenutnoj fazi plana cilj je stvaranje i produbljivanje krize eurozone. To je mnoge zavaralo, pa su pomislili kako će se Europska unija raspasti. Ali nije se pedesetak godina zakulisno gradila da bi se sad raspala, o, ne. Riječ je o kontroliranom „rušenju“, koje se neće pokušati riješiti rasformiranjem eurozone natrag na države, već će se kriza iskoristiti kao povod za uspostavu nekih još moćnijih svjetskih tijela, kao uvertira u uključenje EU u svjetsku, centraliziranu, nedemokratsku, elektronički nadziranu državu.

Tekst s portala nas je obavještavao i o tim činjenicama, mada bez pravog konteksta što one zapravo znače i čemu služe: „Talijanski premijer je zagovornik uvođenja euroobveznica, povećanja novčanih sredstava za stabilizacijski fond EFSF, a zagovara i veći angažman Europske centralne banke u ovoj situaciji, otprilike na tragu onoga što predlaže i nobelovac Paul Krugman.“ To je ono isto što sam napisao maloprije, radi se samo o daljnim koracima prema uspostavi svjetske financijske vlasti, koja će svima dominirati pomoću elektroničkog novca koji će zamijeniti fizički novac, pa će nas tako držati za jaja.

Može li zato biti čudno što je Montijeva bilderbeška kolegica Merkel „na zajedničkoj press konferenciji pohvalila Montijeve mjere”. To si oni sami sebi čestitaju. Još je pisalo da „njemački mediji također o talijanskom premijeru pišu s velikim poštovanjem”, a „konzervativni Frankfurter Allgemeine Zeitung konstatira da Monti zaslužuje sve pohvale”. Pohvale za što? Od koga? Sve je to samo jedan veliki performans, koji mnogi umovi još uvijek smatraju stvarnim. Istina je potpuno drugačija – ti ljudi služe zločinačkim ciljevima, i ni po čemu ne zaslužuju da ih se smatra uglednim ili da ih se poštuje na bilo koji način.

Jedna druga vijest s kraja 2011. obavještavala nas je da su talijanski zastupnici usvojili paket ekonomskih reformi koje je tražio EU i omogućili stvaranje tzv. „prijelazne vlade“ neizabranog tehnokrata Montija, a na ulicama glavnoga talijanskog grada okupljeni su prosvjednici slavili ističući talijanske zastave te transparente na kojima piše „Bye-bye Silvio“ ili jednostavno “Nestani!“ i „Konačno!“. Jadni ljudi počeli su se radovati jer su odlaskom Berlusconija vidjeli „svjetlo na kraju tunela“, pa misle da će „sada konačno biti bolje“. Teško, prijatelji, ‘odite doma i spakirajte zastave za neku bolju priliku.

Mario Monti, „uvaženi“ 68-godišnji ekonomist, potpuna je suprotnost, pisalo je, bivšem raskalašenom i bahatom premijeru Silviju Berlusconiju. Tako radi elita. Kad stvari „dođu do kraja“, kad netko od aktualnih „odradi svoju dionicu“, onda ga zamijene naizgled finijim i poštenijim čovjekom, pisao je jedan internetski pisac. Tako je, napisao je, nakon blentavog i ratnički raspoloženog Georgea W. Busha došao fini Obama i ponudio „promjenu“ (kojom ništa nije promijenio) i dobio čak Nobelovu nagradu za mir kojeg nije ostvario. Slična je situacija i u Grčkoj, gdje je također imenovan (odnosno od strane Unije nametnut) novi premijer, čija bi vlada trebala uvesti dodatne mjere štednje kako bi Atena dobila novu rundu međunarodne pomoći i tako izbjegla bankrot.

Monti nije došao nakon izbora, nego kao predsjednik „prijelazne“ vlade, a o njemu se svuda piše da je vrhunski i neovisni stručnjak. Ali on nije nikakav „neovisni“ stručnjak. On je do srži čovjek Europske unije. Tijekom čak deset godina, od 1994. do 2004., obnašao je dužnost europskog komesara za tržišno natjecanje. Tko ga je predložio na tu dužnost? Njegov prijatelj Silvio Berlusconi. The Economist ga je 2000. u uvodniku naslovljenom „Super Mario“ ocijenio kao „jednog od najmoćnijih europskih birokrata“. To je pravi naziv za tog čovjeka „bez mane“.

Europskim komesarom, valja znati, postaju samo osobe koje su duboko odane nedemokratskim idejama unije. Europski komesari predlažu sve zakone unije (i brinu se da ih Vijeće, a ne Parlament, usvoji) te za to primaju plaće od preko 20.000 eura mjesečno. Europska je komisija neizabrani diktatorski komitet čije je prijedloge vrlo teško (recimo gotovo nemoguće) oboriti u Parlamentu, pa je tako Komisija pravi motor Unije, a njeni komesari njeni pravi vladari.

Monti je i član Upravnog odbora grupe Bilderberg, nezvaničnog kluba 120 do 140 najuticajnijih ličnosti iz Europe i Sjeverne Amerike, bio je i prvi predsjednik grupe Breugel, think-tank organizacije, “bruxelleskog, europskog i globalnog laboratorija”, koja se bavi istraživanjima, analizama i raspravama o problemima međunarodne ekonomije, a u čije članstvo su uključeni pojedinci iz EU, nacionalnih vlada i velikih međunarodnih korporacija. Osnovana je u Bruxellesu 2005. po dogovoru francuskog predsjednika Chiraca i njemačkog kancelara Schroedera. Trilateralna komisija, Trilaterala, neoliberalna think-tank organizacija, koju je 1973. osnovao David Rockefeller, za predsjednika europske sekcije izabrala je istog tog Montija.

Ima još detalja iz biografije Maria Montija koji bacaju svjetlo na pravu istinu. Taj sin bankara iz Lombardije završio je postdiplomske studije na Yaleu, bio je međunarodni savjetnik Coca Cole, a također i globalne investicijske banke Goldman-Sachs, jedne od glavnih pokretača „financijske krize” i divovske lignje koja je svojim pipcima obuhvatila svijet. I kakve li podudarnosti, i kako je svijet nevjerojatno mali, za tu banku radio je i novi direktor Europske centralne banke, bivši talijanski guverner Mario Draghi. I još: za banku Goldman-Sachs radio je i novi grčki premijer Lukas Papademos. Neki talijanski listovi sada pišu o zori ere “vlade Sachsa” i nisu u krivu. “Vlade ne vladaju svijetom, svijetom vlada Goldman-Sachs”, rekao je u sličnom tonu jedan broker na BBC-ju.

U časopisu Vreme Milan Milošević svoj je tekst naslovio „Lutkarsko kazalište Europske unije”, a Montija nazvao „talijanskim premijerom Goldman-Sachsa”. Napisao je da je Berlusconi “odradio ostavku” i kroz parlament koji više nije kontrolirao progurao paket povećanja PDV-a sa 20 na 21 posto, povećanja cijena goriva, uvođenja posebnog poreza u energetskom sektoru, zamrzavanja plaća u javnom sektoru do 2014, pomicanje starosne granice za umirovljenje muškaraca na 67 godina, a žena sa 60 godina u 2014. do 65 godina u 2026… Slično kao što su u Grčkoj tri operatera – Kosmote, Vodafon-Panafon i Vind – na hitnoj aukciji dobili licence na razdoblje od 15 godina po cijeni od 380,5 milijuna eura, i Italija se obavezala na hitnu prodaju državne imovine u vrijednosti od 15 milijardi eura, a to je bio već treći paket štednje prošle godine u Italiji: 15. srpnja i 14. rujna talijanska vlada je uvela mjere štednje radi smanjenja troškova za 124 milijarde eura. Italija trenutno troši pet posto svog BDP-a na otplatu kamata na vladine obveznice – više nego Grčka, Španija, Portugalija i Irska zajedno.

Etiketa “bruxelleskog guvernera” prati i novog grčkog premijera Papademosa. Stratos Jorgulas, sociolog sa Egejskog univerziteta, to je formulirao ovako: “Da je Papademos najbolja osoba da vodi Grčku kažu bankari, ljudi iz biznisa i kapitala… On nije političar. On je bankar. On nije jedan od nas.”

Montija je talijanski predsjednik Giorgio Napolitano imenovao doživotnim senatorom, a riječi hvale na njegov račun nije štedjela ni glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde, još jedna vrlo „ugledna” sumnjiva persona o kojoj je već bilo riječi, i i za koje također stoje financijsike malverzacije. Naravno, nije izostala ni podrška vrhovnog europskog komesara Barrosa, kao ni Angele Merkel koja nije propustila dodati da je u okviru EU-a potrebno „produbiti političku uniju”.

I Monti i Papademos su dakle članovi Trilateralne komisije, a Monti je i član Družbe Bilderberg, organizacija koje su se do sada trudile da se ne ističu, premda su njihovi članovi odavno sudjelovali u kreiranju unijske i svjetske visoke politike. Kada bi se o tome pisalo, one koji bi isticali da se radi o paralelnom (odnosno stvarnom) upravljanju državama od strane neizabranih organizacija optuživalo se da se bave nekakvom „teorijom urote“. Sada se čak i središnjim TV-dnevnicima objavljuju vijesti da su oba navedena unijska gubernatora zapravo članovi navedenih organizacija. S obzirom da Elita ne reagira na događaje nego slijedi scenarij, zanimljivo je zapitati se i zašto su ove organizacije otvoreno stupile na europsku scenu.

Da malo osvježimo pamćenje vezano uz družbu Bilderberg. Kao jedna od najmoćnijih političkih, medijskih, ekonomskih poslovnih grupa, osnovana je 1954. u hotelu Bilderberg u gradu Oosterbeeku kraj Arnhema u Nizozemskoj, a sastaje se na raznim lokacijama jednom godišnje radi raspravljanja o budućnosti svijeta. Putem svojih članova – šefova država, ministara, vlasnika korporacija, bankara, industrijalaca i predstavnika medijskih kartela (ovi posljednji su nazočni u svojoj korporatokratskoj funkciji, upravo kako ne bi objavili ništa sa sastanaka) upravlja svijetom preko Europske unije, G-8, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetskog ekonomskog foruma itd. Za vrijeme sastanaka koji traju 3-4 dana zakupe obično jedan luksuzniji hotel u nekom lijepom mjestu, nabiju jako policijsko i zaštitarsko osiguranje i “otvoreno i slobodno”, u miru, bez nazočnosti novinara (nema ni konferencije za tisak poslije sastanka), “blisko koliko je to moguće raspravljaju kao zabrinuti rukovodeći građani s obje strane Atlantika, iz Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, o problemima od kritične važnosti.” Tako sami navode na svojoj službenoj web-stranici.

Ta “kritična pitanja” kojima se bave obično su: postavljanje šefova država (primjerice odabiranje kandidata za predsjednike Amerike i Europe, podređenih država Europske unije itd.), upravljanje svjetskom ekonomijom, izazivanje i upravljanje krizama, napredovanje globalizacijskog procesa, razvoj depopulacijskih planova i tome slično. Sastanku uvijek nazoči oko 130 članova – okrunjenih glava, multimilijardera, transnacionalnih kapitalista, bankara, najviših državnih dužnosnika, medijskih mogula itd. Čvrstu jezgru Družbe čine njen spiritus movens Henry Kissinger i „počasni savjetnik“ David Rockefeller. Sustav Družbe Bilderberg vrlo je dinamičan, a mnoge su javne osobe iz vrhova svjetske politike i gospodarstva bile ili jesu članovi Družbe Bilderberg: Margaret Thatcher, Lord Peter Carrington, Juan Carlos I., Kraljica Beatrix, Bill Clinton, Zbigniew Brzezinski, Tony Blair, Colin Powel, Princ Charles itd…

Za Družbu je produžetak svjetske financijske krize od velike važnosti zbog toga što žele stvoriti globalno ministarstvo financija pod upravom Ujedinjenih naroda. Ova ideja je kao namjera Družbe predstavljena na sastanku 2009. u Grčkoj, ali su je uspjeli blokirati europski i američki ”nacionalisti”. Pod “nacionalistima” Družba razumijeva sve one koji se protive podvrgavanju nacionalnih suvereniteta globalnoj upravi, u čemu je najdalje otišao talijanski predsjednik Giorgio Napolitano proglašavajući sve one koji se protive ideji Europske unije ni manje ni više nego fašistima. Izvor iz AFP-a je ukazao na govor francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja 29. ožujka 2010. na sveučilištu Columbia: “Trebali bismo izmisliti novi svjetski monetarni poredak”. Sarkozy je očito mislio na nedavno predložen općesvjetski “Treasury Department” tj. Ministarstvo financija. I MMF je predlagan za novu općesvjetsku banku, a tom se pozivu za uspostavljanjem jedne središnje svjetske banke (i jedne svjetske vlade) u najnovije doba pridružio i papa Ratzinger.

Sestrinsku organizaciju Trilateralnu komisiju 1973. osnovali su David Rockefeller i Zbigniew Brzezinski s ciljem stvaranja “novog ekonomskog poretka”. Grupa se inicijalno sastojala od 180 elitnih članova iz SAD, Europe i Japana. Članovi su iz reda državnih dužnosnika, međunarodnih bankara, medija i multinacionalnih korporacija. U svojoj knjizi “Between Two Ages” Brzezinski je istaknuo kako nacionalne države sve više prestaju biti temeljna jedinica ljudskog života i svoju ulogu sve više prepuštaju međunarodnim bankama i korporacijama. To jest, tako bi barem htio on i njegovi nevidljivi šefovi. Deset Obaminih savjetnika su trilateralci, tako da ih nikad ne manjka, a većina ih pak stiže (kao i kod svih njegovih prethodnika) iz Vijeća za vanjske odnose, još jedne Elitine organizacije, ali one su ionako sve međusobno umrežene.

Ideje Družbe Bilderberg o jednoj svjetskoj vladi i jednom monetarnom sustavu s jednom svjetskom valutom u permanentnom vlasništvu neizabranih oligarha koji se samostalno biraju između sebe potvrdio je i imenovani (ne i izabrani) predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, koji je na samitu lidera G-20 u Kopenhagenu o klimatskim promjenama (za kojeg se nakon izbivanja skandala “Climate-Gate” otkrilo da je samo još jedan u nizu pokušaja krađe novca poreznih obveznika) sebe i ekipu predstavio kao “globalnu vlast“, a godinu 2009. označio kao prvu godinu “globalne vladavine”. Rompuy je, inače, protivno svim demokratskim načelima postavljen za predsjednika Europskog vijeća odnosno za predsjednika pola milijarde Europljana 12. studenog 2009. na večerici koju je organizirala Družba Bilderberg u dvorcu Hertoginnedal na briselskoj periferiji. Kasnije imenovanje od strane Europskog vijeća bila je tek formalnost.

Današnju družbu Bilderberg ne bi trebalo gledati kao neku “vladu u sjeni”, to je prije ideologija jedne svjetske kompanije, piše jedna internetski pisac. Krajnjim ciljem družbe Bilderberg smatra se provedba “revolucije bez krvi”, kojom vladajuća elita želi stvoriti tehnokratsku vlade svjetske korporacije-države. Pod pojmom “zahtjeva za uništenjem” koji se nalazi u dokumentima Družbe (zadnji put se pojavljuje na sastanku u Njemačkoj u kontekstu krize nedostatka energije) razumijeva se „uništenje svjetske ekonomije kojim se može uništiti potražnja“. To ne znači da će Rockefelleri, Rotschildi i ekipa ostati gladni. To se odnosi na ljude koji će ostati bez domova, novca, vlasništva i investicija, što se novoorvelovski naziva „transformacijom bogatstva“. Upravo se to danas i događa. Europska unija – jedna od značajnih organizacija Novog svjetskog poretka, djelujući i kroz Družbu Bilderberg – pred našim očima, javno i neprikriveno, proždire čitave države.

Teško je breme odlučivanja na bilderberzima. Tako su, primjerice, 2005. odlučili postaviti Angelu Dorotheu Merkel za njemačku kancelarku, premda su to držali teškim pothvatom jer su je doživljavali kao “dosadnu staru babu”. I Angela Merkel i Jose Manuel Barroso posjećivali su sastanke Družbe Bilderberg. Zato su tako srdačno pozdravili svog kolegu iz iste organizacije, Marija Montija, nakon što su ga instalirali za prinudnog upravitelja propadajuće Italije.

Godine 2006. u Kanadi Družba je raspravljala su o uništenju američkog i španjolskog tržišta nekretnina. Godinu i pol kasnije, tržište se doista srušilo. Sastanku u Ateni 2009. nazočili su (uz svjetske) grčki financijaši i bankari, a Grčka je uskoro završila na koljenima.

Inače, Bilderberg grupu je osnovao princ Bernhard od Nizozemske, čovjek kojeg krasi nacistička prošlost, a među članovima Bilderberg grupe su i već spomenuti aktualni predsjednik Europske komisije Barroso i predsjednik Europske središnje banke Jean Claude Trichet. Belgijski vikont Davignon, raniji potpredsjednik Europske komisije i trenutni predsjednik Družbe, istaknuo je kako je za stvaranje zajedničke valute euro najzaslužnija upravo Družba Bilderberg. Središnja zamisao Družbe je od osnivanja ostala ista: uspostaviti od Ujedinjenih naroda formiranu “svjetsku vladu“ i oblikovati novu stvarnost u kojoj bi nacionalne države postale samo nebitne zemljopisne reference. Ideja Europske unije u potpunosti se temelji upravo na toj zamisli. Europska unija je postala jedan politički entitet, nakon toga slijedi Američka unija, pa Azijsko-pacifička, a u novije vrijeme se uključio Putin sa svojom EEU – koja bi obuhvaćala prostor od EU do Kine. Afrička je unija već gotova stvar. Kao i Europska, i Američka bi unija imala zakonodavnu, izvršnu komisiju i šefa države koji će moći nametati zakone državama članicama. I ondje bi se uspostavila zajednička valuta (amero) izdavana kao dug svih onih koje je koriste prema banci kao izdavatelju.

U provedbi svojih ciljeva Družba Bilderberg naročito cijeni diskreciju. Tako je David Rockefeller na sastanku Družbe Bilderberg u Njemačkoj, 1991. godine izjavio: ”Zahvaljujemo se Washington Postu, New York Timesu, Time Magazinu i drugim velikim kućama čiji su direktori prisustvovali našim sastancima, održali njihova obećanja i čuvali diskreciju gotovo četrdeset godina. Nama bi bilo nemoguće razviti naš plan za svijet da smo bili izloženi očima javnosti tijekom svih tih godina. No svijet je danas sofisticiraniji i spremniji za put prema jednoj svjetskoj vladi. Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara je sigurno poželjnije rješenje od nacionalnih samoopredjeljenja prakticiranih u prošlim stoljećima.”. George McGhee, bivši američki veleposlanik u SR Njemačkoj izjavio je: “Rimski ugovor [1957.] kojim se uspostavlja zajedničko tržište osmišljen je na sastancima Družbe Bilderberg.” A gdje drugdje?

Najgora noćna mora Družbe Bilderberg jest mogućnost da se zemlje članice EU vrate nacionalno orijentiranim politikama. Rastuća javna spoznaja o namjerama Družbe Bilderberg i Trilateralne komisije je postala velika prepreka ostvarenju njihova plana. Osim 1975. godine kad je izbila u središte pažnje, desetljećima je Družba djelovala u potpunoj tišini. No kako su se informacije o postojanju i radu Družbe širile, tako je rastao i otpor prema ovim globalnim elitistima. Budući da u posljednje vrijeme njihove sastanke opsjeda i po 500 novinara, pokušavajući doznati teme razgovora, možda se zato mijenjaju modaliteti okupljanja. Najnoviji događaji pokazuju da su odlučili i o zaokretu u pogledu politike „diskrecije“. Počeli su otvoreno objavljivati tko su njihovi članovi, a o tome se čak govori i u glavnim medijima. Možda to znači da se smatraju dovoljno jakima za „ulazak na velika vrata“, možda to znači i to da im se iz nekog razloga jako žuri pa nema više vremena za taktiziranje. Možda je i to dio njihova plana. Na velika vrata Europske unije definitivno su ušli. Ili točnije rečeno, sad su ušli na ta vrata za najširu javnost, jer su na svoj diskretan način na europskoj i svjetskoj sceni prisutni već 57 godina.

Sastanak Družbe za 2011. održan je u lipnju u pitoresknom švicarskom mondenom gradiću St. Moritzu, a prema službenoj web-stranici Družbe Bilderberg, recentne teme koje su ih zaokupljale opisane su neutralnim naslovim: (1) Bliski Istok: Što znači demokracija?, (2) Ekonomije u nastajanju: Uloge i odgovornosti, (3) Ekonomska i nacionalna sigurnost u digitalnom dobu, (4) Tehnološke inovacije u zapadnim ekonomijama: stagnacija ili obećanje napretka, (5) Glad za reformom – mogu li je vlade utažiti, (6) Švicarska: Može li ostati uspješna u budućnosti?, (7) Izazovi Europske unije, (8) Održivi euro: implikacije na europske ekonomije, (9) Domaći izazovi Kine, (10) Kineski regionalni i globalni izazovi, (11) Povezanost i difuzija vlasti, (12) Trenutačna žarišta sukoba, (13) Demografski naglasci.

Pritom su članovi detaljno su analizirali Kinu, Irak, Rusiju, te posebice krizu u EU, zaključivši da se stanovništvo planete smanjuje previše sporo, za što je jedina alternativa – novi svjetski rat. Diskutiralo se i o podršci euru, a zaključeno je da Grčka i ostale zemlje u zoni koja je u krizi trebaju platiti dugove. Također, raspravljano je o nastavku okupacije Iraka, te o izazivanju niza kriza u Kini i Rusiji kako bi bili podriveni njihovi financijski sustavi, kao i o tome da s alternativnim masovnim medijima i internetom, koji nisu kontrolirani, „treba nešto uraditi“.

Kako o posljednjem zasjedanju ove skupine piše britanski Guardian, ove godine je Bilderberg bio mnogo širi nego ranije. Družba je postavljena po načelu masonske lože. Njena se struktura sastoji iz tri kruga. Vanjski je dovoljno širok i članovi tog kruga znaju samo dio prave strategije i pravih ciljeva organizacije. Drugi, Upravljački komitet (Steering Committe), sastoji se od 35 ljudi kojima je 90 posto poznat zadatak Grupe. Najuži krug – Konzultacijski komitet (Advisory Committe) – ima desetak članova koji u tančine znaju istinske ciljeve i strategiju organizacije i koji posjeduju sve ovlasti u vezi sa radom skupine u razdoblju između zasjedanja.

Zasjedanje u St. Moritzu, od 9. do 12. lipnja ove godine, prošlo je pod pokroviteljstvom Davida Rockefellera. Novinari su prebrojali da aktiv kluba ujedinjuje čak 383 osobe, čiju trećinu čine Amerikanci – predstavnici aparata predsjednika SAD, najkrupnijih korporacija, banaka i poslovnih krugova. Čitava ta „vojska“ želi učvrstiti sustav vladanja svjetskim poretkom na svoj način. S obzirom na ono o čemu „otvoreno, slobodno i u miru“ raspravljaju, jedan je internetski pisac zaključio da je „riječ je o umno duboko poremećenim osobama”. Možda iz naše ljudske perspektive, ali moglo bi se o tome raspravljati i o nekim smjelijim pretpostavkama. Kako god da bilo, problem je u tome što, na žalost, utječu na naše živote, i to vrlo negativno.
Sudjelovanje na sastancima Družbe jamči sudionicima daljnji prosperitet. I Clinton je nazočio sastancima Družbe Bilderberg te postao predsjednikom. I Obama. I Angela je prošla taj put, i Barroso, i Rompuy.

Na sastanku u St. Moritzu 2011. sudjelovao je, dakako, i Mario Monti. Sad je talijanski premijer. Novi grčki premijer Papademos ondje nije bio, ali je bio grčki ministar financija George Papaconstantinou. Dakako ni Herman Van Rompuy, predsjednik Europskog vijeća, nije izostao. I predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet bio je nazočan, kao i mnogi drugi. Cjelovitu listu sudionika pogledajte na njihovoj službenoj stranici Bilderberg Meetings.

Što se tiče EU, jasno je da se neće dogoditi ništa dobro, i to namjerno. Može izgledatio nelogično da stvaratelji EU rade na stvaranju krize EU, ali treba imati u vidu da su njima i EU i euro tek prijelazna stepenica prema svjetskoj državi i valuti, a nikako ne krajni cilj. A kao i uvijek do sad, u izvođenju svog scenarija stvarat će krize i probleme te ih ‘rješavati’ mjerama još veće centralizacije. Samo poslušajte izjave ‘dosadne, stare babe’ Angele Merkel o tome kako je ovo najgora kriza u Europi od Drugog svjetskog rata, kako su „reforme“ nužne, a ne treba isključiti ni reviziju konstitucionalnog dokumenta Unije (Lisabonskog ugovora). Zabrinjavajuće su najave o tome kako se krizu može riješiti daljnjim razvojem i jačanjem političke unije. Jer Europska unija već i danas jest politička unija. U što bi se takva superdržava mogla razviti?

Suvremene „demokratske“ države u stvarnosti nisu demokratske nego, u svojoj biti, jednostranačke diktature. Jer, postoje tzv. „slobodni izbori“, no što se događa tijekom tih „festivala demokracije“? Demokracija jamačno ne. Postoje izbori, ali to su izbori na kojima birači nemaju izbora. Istina, ljudi tu i tamo svake četiri godine ubace nekakve listiće u glasačke kutije, ali rezultat je uvijek isti. Koga god da dovedu na vlast – taj ih temeljito prevari i opelješi i neslavno propadnu pokušaji da ta „demokratski izabrana vlada“ riješi (umjetno izazvanu) krizu, uslijed čega se u pravilu dogode dvije stvari: (1) narod dodatno osiromašuje, nameću mu se novi porezi, „stežu se remeni“ i trpe se „bolni rezovi“; (2) velike multinacionalne korporacije obogate se. Čest je i slučaj da se, nakon što je odradio politički posao, netko iz visoke politike (recimo iz Europske komisije) sjedne u neku od korporativnih fotelja. Ili obratno. Ali je izvjesno da narod mora „stegnuti remen“ i trpjeti „bolne rezove“ – kako bi mu „jednog dana bilo bolje“.

Danas se više ne može reći da karte nisu na stolu i da informacije nisu dostupne. Zato je nakaradno kad nas naše novine, u sklopu svoje kampanje za EU, pokušavaju uvjeriti kako je glupo biti protiv ulaska u EU pomoću podataka o referendumima u Sloveniji, Slovačkoj itd, koji su održani prije petnaestak godina, s postocima od 70-90 posto u korist ulaska u EU. Naime, tada se ništa od gore rečenog uglavnom nije znalo. Osim toga, bilo bi zanimljivo vidjeti kakvi bi danas bili rezultati refrenduma u tim zemljama, nakon njihov predivnih iskustava bivanja u EU.

Ima oko nas još puno drugih smiješnih pokušaja davanja vjetra u leđa podršci za ulazak. Recimo, bila je tu smiješna mikrokampanja da ćemo, ako ne uđemo u EU, ući u neku novu Jugoslaviju. To su neki „ugledni” ljudi izgovarali. Ideja je smiješna, ali ne i neučinkovita jer sam sreo par ljudi koji doista vjeruju u tu glupost. Čak sam čuo i jednog ‘uglednog’ analitičara kako na telki trabunja nešto u tom smislu komentirajući što ako se dogodi da Hrvatski ispadnu preglupi pa ne glasaju u doviljnom broju za ulazak u EU.

S druge strane, jedne engleske novine su potpisivanje pretpristupnog ugovora s EU komentirale naslovom: „Znaju li Hrvati nešto što mi ne znamo?”

U međuvremenu, nedgej u prosincu, osvanula je i vijest kako je Savez austrijskih euroskeptika prikupio je dovoljan broj potpisa za pokretanje izjašnjavanja stanovništva o napuštanju Europske unije. Dokument s više od 9000 potpisa predan je Ministarstvu unutarnjih poslova, a članovi inicijative su kao glavne razloge za istupanje iz Europske unije naveli nedemokratski razvoj sporazuma EU, sudjelovanje EU u misijama NATO-a, neoliberalnu ekonomsku doktrinu i razvoj EU-a u saveznu državu, smatrajući da austrijski birači nisu dali suglasnost za takvu vrstu razvoja, zbog čega smatraju da odluke donesene na razini EU u Austriji nemaju legitimitet.

U međuvremenu, baš ovih dana, spinovi doživljavaju vrhunce. Pa se može čuti da su hrvatski birači već dali podršku za EU kad su na izborima davali glasove strankama koje su na vlasti, pa da zato možda referendum nije ni potreban. Smiješna i netočna izjava kad se zna da je aktualna vlast na toj funkciji zahvaljujući postotku od tek 25 posto od ukupnog broja birača u državi. I tko je uopće odredio da je „EU hrvatski strateški interes“? I zašto? Nikome nije ništa neprirodno u tome da su aktivni promotori ulaska u EU svi predsjednici, svi premijeri, sve stranke, Crkva, HNB…? Dok se jedan slovenski dužnosnik u novinama žali da se ne može ništa učiniti po pitanju rješavanja krize u Sloveniji, jer su dio eurozone i nemaju nikakvu monetarnu vlast u svojim rukama kojom bi mogli poduzimati ikakve mjere, kod nas se ponekad neki zagovornici predstavljaju kao „umjerenjaci“. Naime, prema etiketama političkog jednoumlja zvanog politička korektnost, postoje napredni ljubitelji EU i neki nazadni „ognjištari“ koji su preprimitivni da shvate svu tu krasotu i previše obučeni u plemenske kože. I onda se u među prostoru pojavljuju tzv. „umjerenjaci“, koju su zapravo isto za EU, ali se prave da su oni, za razliku od ostalih, razumni, umjereni, kužite, nenapaljeni, hladne glave, tepaju si da su oni euro „eurorelaisti“ ili „europragmatici“ pa izbacuju floskule poput „EU nije raj, ali nije ni pakao“; „tek ćemo tamo vidjeti koliko zaista vrijedimo“; „Ne treba se bojati ulaska u ravnopravnu utakmicu s drugim narodima“: „mi smo dio europske obitelji naroda“… Koji bullshit, kad se ima u vidu sve gore rečeno o pozadinskim manipulacijama. Ili ulaziš u EU ili ne ulaziš, na to se sve svodi. Potpuno je svejedno ulaziš li kao napaljenko ili kao „europragmatik“. Da svojim minijaturnim glasom pridonesem javnoj raspravi koja je navodno u tijeku: jedino razumno i umjereno što se može reći po pitanju ulaska u EU, i doista blago, jest: Dečki, odj…e u skokovima.

Promatrajući sve te ljude koja prodaju muda pod bubrege, razmišljao sam što ih motivira na te postupke. Nekako su se nametnule tri kategorije ljudi. Prvi su oni obrazovani i hipnotizirani intelektualci koji su kupili svu tu priču o naprednosti i svu tu novinsku propagandu o fondovima koji će nam dati lovu, o časnim institucijama kojih ćemo biti dio i sve tomu slično, da sad ne duljim. Oni stvarno vjeruju u to što pričaju i pri tom se u svom neznanju i aroganciji ismijavaju iz tzv. „teorije urote“ umjesto da se malo pozabave podacima koja ona predočuje.

Onda postoje konformisti, kojih postoje dvije vrste. Jedni su se samo pustili niz struju i ne žele oponirati šefovima, a drugi se pak nadaju da će sami nešto ušićariti kroz dobro plaćene i lagane pozicije u europskim institucijama. Ja ih razumijem, jer sve što je ljudski nije mi strano, a morate ih shvatiti, nije lako oduprijeti se ideji da će vam netko za ništa mjesečno istovariti nekoliko desetaka tisuća kuna u džep uz sve druge beneficije lagodnog života europske birokracije. Naravno, kod takvih bi se mogao pojaviti prigovor savjesti, ali zato svi mi imao umove koji nas tješe, racionaliziraju, pa nam se par dana nakon što smo nešto zgriješili više baš i ne čini da smo bili baš tako loši, ta bili smo samo žrtve okolnosti. Tako i ti, jedini istinski „europragmatici“ (jer pragmatično je djelovati prema cilju na kojem te čeka europska plaćica) sebe tješe, što im nije teško uz sveprevladavajuću hipnotizirajuću kampanju. Jednostavno si kažu: pa to bi ionako bilo tako, sa mnom ili bez mene; pa nije to ni loše, zapravo je dobro ući u EU, pogl kaj piše u novinama: pa to je ipak europska hrvatska budućnost; pa zapravo činim dobro djelo svojim sunarodnjacima;…

Treća kategorija su oni koje sam nazvao „ljudi sa zadatkom“. Prepoznaje ih se po visokim položajima u državi i po velikom naporu koji ulažu da bi nas ugurali u EU, čak se odaju i rečenicama poput „naša je zadaća da uvjerimo ljude da je ulazak u EU dobra stvar“, „uspjeh referendum“ (po čim se podrazumijeva „da za EU“) i sl. Pitanje se odmah nameće: Tko ste to „vi“? Tko vam je dao tu zadaću? Vjerujem da je riječ o ljudima koji imaju odgovornost prema svojim nevidljivim šefovima – pravim centrima moći, u dogovoru s kojima su i došli na svoje sadašnje pozicije, sa zadatkom kojeg treba obaviti. Ti ljudi svjesno i namjerno lažu i točno znaju što lažu.

Ne znam je l’ moja klasifikacija potpuna, možda sam i potpuno u krivu, ali nekako nemam taj osjećaj. Uostalom, testirajte je sami, nekako s lakoćom se nekog mladog doktora društvenih znanosti može svrtati u prvu skupinu, nekog aparatčika iz stranačke hijerarhije u drugu i tako dalje, sami zaključite tko bi mogao biti u trećoj.

Zapravo je sve to samo iluzija, i svi ti ljudi i sva ta njihova blebetanja. (No, zabavno je biti i kamenčić u cipeli tim stvarateljima iluzije, recimo kad je riječ o referendumu). Zamislite na trenutak svijet u kojem tri mjeseca u medijima nigdje nema niti jednog političara niti važnog političkog događaja. Tada bi se vrlo zorno vidjelo što je pravi život ( kojeg čine svi ti bliži i daljnji ljudi koje svakodnevno srećete i s kojima razmjenjujete energiju), a što tek platno na kojem se projiciraju iluzije. Svi ti ugledni ljudi nisu niti ugledni niti moćni. Moć imaju samo zato jer smo im je dali, jer smo toliko pažnje usmjerili na njih. Jednako tako lako ih se može i izbrisati, jer snaga je u brojkama. Ali prije svega – u shvaćanju. Zaključio sam da je temelja okosnica koja omogućava odvijanje plana nadnacionalne interesne skupine: okupacija stavova i uvjerenja. Tu sve počinje i tu treba početi sa čišćenjem, očistiti glavu od nametnutih stavova i uvjerenja.

Njima je to poznato, zato ulažu toliko napora u sveopću hipnozu. No, sretna je okolnost što je za održavanje laži na životu potrebno puno riječi, i to stalno i neprekidno, dok se istina, s otrežnjavajućim učincima, može reći u samo par rečenica. Njoj ne treba puno. Zato jer je ona jednostavno – istina.

A sad moram ići, pa vas pozdravljam.

Krešimir Mišak

svjetlost-online

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save