Zašto su ustaše otišli Talijanima?
O ustašama i ustaškom pokretu dosad je mnoštvo knjiga i članaka napisano. Jugoslavenska historiografija bila je u prvom redu marksistička i njezini su se autori, poput Bogdana Krizmana, služili ideologijskim aparatom pa su zbog toga
danas ti tekstovi gotovo nečitljivi. Posljednjih 20-ak godina izašlo je dosta novih radova, ali i oni su jednim dijelom manjkavi: naivni su u svom odnosu prema povijesti, suviše su oslonjeni na teoriju, postmoderni su ili moralistički, te su kao takvi upitni kao historiografska djela. Dakako, ima i izvrsnih radova, kojima je odlika rad na izvornoj historiografskoj građi. Kako se danas, posebice s političke pozornice, ali i iz usta i pera pojedinih povjesničara koji nisu izašli posve iz matrice marksističke historiografije, još uvijek svašta priča o ustaškom pokretu, svaki novi rad koji ga obrađuje i više je nego dobro došao. Posebice je malo radova koji se bave postankom ustaškog pokreta, a tu je prazninu nedavno popunila knjiga američkog povjesničara hrvatskih korijena Jamesa J. Sadkovicha pod nazivom „Italija i ustaše 1927.-1937.“ u izdanju zagrebačkog Golden marketinga-Tehničke knjige.
Sadkovich je, zapravo, tu knjigu izvorno objavio na engleskom jeziku još 1987. godine i tek je ove godine prevedena na hrvatski, s neznatnim izmjenama i Sadkovichevim pogovorom u kojemu se kritički pozabavio radovima koji su nastali nakon objavljivanja prvog izdanja njegove knjige, kako domaćih tako i stranih autora. Posebna je vrijednost njegove studije u tome što je on istražio talijanske arhive, a onda i hrvatske, pa je knjiga prvorazredna i dosad najpouzdanija studija o jednom od aspekata hrvatsko-talijanskih odnosa između dva svjetska rata. Knjiga donosi niz dosad nepoznatih talijanskih dokumenata iz kojih se može razlučiti kakvu je vanjsku politiku vodio Rim prema ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji i Hrvatskoj. Dakako da je u tom dijelu u prvom planu ustaški pokret i njegovo djelovanje, ali i Hrvatska seljačka stranka koja je kod Mussolinija također tražila potporu za svoj program.
Sadkovich u pogovoru sažima do kojih je zaključaka došao u svojemu istraživanju:
„Istraživanjima sam došao do zaključka kako je ideologija imala malu ili gotovo nikakvu ulogu u odluci hrvatske oporbe da potraži potporu od fašističke Italije, ili Mussolinijev pristanak na diskretno pomaganje Hrvatima. Fašizam 1929. još nije bio zreo za izvoz, a Pavelić nije odmah usvojio protudemokratska stajališta. Talijanski fašisti i hrvatski nacionalisti dijelili su samo jednu zajedničku vrijednost – antipatiju prema boljševizmu i svoje nacionalističke ideologije, ali ove potonje – s obzirom na talijanske pretenzije prema Dalmaciji i usto stoljetnu uzajamnu antipatiju – izazivale su više razdora između Hrvata i Talijana nego što bi ih ujedinjavale. Između 1929. i 1934. ni fašistička Italija, a niti ustaški pokret nisu imali razrađenu i postavljenu rasističku ideologiju, pa ih to i nije moglo ujedinjavati. Fašizam i ustaštvo razlikovali su se i po ciljevima i po nastanku. Korijeni fašizma nalaze se na ljevici, a ustaštva na desnici, pa dok je fašistički pokret samo šest godina poslije osnutka uspio pronaći put do vlasti, ustašama je za to bilo potrebno gotovo dvostruko više vremena, a i to im je uspjelo tek kao klijentima dviju moćnih država, a ne kao saveznicima domaćih političkih stranaka u NDH. Nije bilo niti velikih sličnosti između organizacija koje su prije 1927. poslužile kao matrice ustašama i fašističkoj Italiji.
Kao što naglašava Mario Jareb, HSP je imao ‘republikanski’ karakter, svoju je oporbu vlasti ograničio na borbu pravnim sredstvima, a zahtjev pravaša da Hrvati imaju pravo biti ‘gospodarom u svojoj slobodnoj hrvatskoj državi’, drži ‘demokratskim’. Dok je fašizam bio pokušaj preustroja postojeće države, ustaštvo se pojavilo poslije 1929. i bilo je ideologija namijenjena, kao što bi se to nekoć moglo nazvati, nacionalno oslobodilačkom pokretu. Ta jednostavna definirana razlika uvelike pridonosi razumijevanju ustaškog pokreta, uključujući i vojni ustroj, posezanje za nasiljem te nedostatak dobro razrađene ideologije. Cilj pokreta bio je nastanak hrvatske države, a ustaše su odlučili da će pritom uporabiti i nasilje, djelomice i zbog primjera što ga je davao Beograd, koji se koristio nasiljem, paravojnim postrojbama te prijekim sudovima kako bi gušio nezadovoljstvo i držao vlast. Drugim riječima, zanemarivati utjecaj Beograda znači i krivo tumačiti realitete tridesetih godina prošlog stoljeća. Prije 1937. ustaški pokret nije bio, kao što tvrdi Biondich, „pokret za uspostavu državnosti po svaku cijenu“ već je, poput brojnih drugih revolucionarnih pokreta, jednostavno oružanu borbu držao legitimnom.
Ustaštvo je imalo i protusrpsku sastavnicu, koja se mogla naći i među Albancima, Makedoncima, Crnogorcima, bosanskim muslimanima, Austrijancima, Grcima i Mađarima. Nacionalizam i antipatija prema drugoj nacionalnosti stoga su dodatne nespecifične značajke za različite skupine i države tijekom tridesetih godina. Nije niti oružana borba bila posebnost ustaškog pokreta; ta je praksa bila zajednička svim pokretima otpora. Jednako tako činjenica da je ustaški pokret poprimio ‘fašističku’ obojenost čini se da je više odraz tog povijesnog razdoblja, a manje samoga hrvatskog nacionalizma. Prije 1935. Mussolini je bio popularna ličnost, a ‘fašistički’ stil vođenja politike naveliko se oponašao. Kao i Franklinu Delanu Rooseveltu, brojni su se Amerikanci divili i talijanskom diktatoru, u kojemu su vidjeli utjelovljenje američkog arhetipa ‘pragmatična’ državnika, self-made čovjeka, športaša, čovjeka od akcije, velikog ljubavnika – te i ‘prosječnog čovjeka’ i velikog čovjeka – kojeg bi se moglo uspoređivati s Teddyjem Rooseveltom.
Nema sumnje da bi sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća ustaše tražili modele vjerojatnije u Mussolinija i fašističkoj Italiji nego u Britaniji, Francuskoj i zapadnim demokracijama. Italija je pružila utočište hrvatskim emigrantima i kriomice im pružala potporu, dok su demokracije održavale na površini režim u Beogradu. Također se činilo kako Italija lakše prolazi kroz Veliku depresiju nego Britanija i Francuska. Poput brojnih liberala i konzervativaca u Zapadnoj Europi, 1929. godine C. Douglas Booth izjavio je kako je kraljev udar u Jugoslaviji ‘raščistio zrak’, te naglasio kako su saveznici te zemlje u Maloj Antanti, poput Britanije i Francuske – a obje te države imaju važne uloge u jugoslavenskom gospodarstvu – pozdravili diktaturu što je uslijedila poslije nesretnog kaotičnog parlamentarnog razdoblja. Tu su prosudbu ponavljali i oni koji bi pratili njegovo izlaganje, a naišla je i na povoljan prijam među nekim povjesničarima. Joseph Rothschild razvija postavku kako je kralj morao proglasiti diktaturu i tvrdi da je – premda su njegovi ‘politički instinkti’ bili ‘autoritarni i manipulatorski’ – Aleksandar ‘osobno bio hrabar čovjek, pa čak i galantan’, a vodio se ‘uzvišenim idealom jugoslavenskog jedinstva’. J. B. Hoptner, John Lampe i Karl Lowenstein su također došli do sličnih zaključaka.
Pa ipak, u to je doba bilo dobro poznato kako se diktatura služi nasiljem da bi gušila oporbu, pa Mario Jareb na ustaški pokret gleda kao na reakciju na diktaturu. Dva britanska parlamentarca, Rhys Davies i Ben Riley, javno su, nakon fact-finding misije po Jugoslaviji, osudili nasilje kojim se služila jugoslavenska policija; kritika na račun režima što ju je izrekao francuski parlamentarac Robert Schuman privukla je pozornost francuskog Ministarstva vanjskih poslova; a slovensko-američki novinar Louis Adamič podrobno je opisao kako se diktatura koristila mučenjima i umorstvima. Britanski novinar Henry Wickham Steed je 1932. opravdavao Augusta Košutića zbog traženja potpore u Rimu i Beču, jednako kao i u Londonu, naglasivši kako, ‘da je pokušavao djelovati kod kuće, u Hrvatskoj, onako kako je to činio Stjepan Radić, Košutić bi već davno završio u zatvoru i vjerojatno bi ha nasmrt mučili’. Svetozar Pribičević, arhitekt jugoslavenskog centralizma, objavio je podulji napad na srbijanskog kralja, a Croatia Jurja Krnjevića, koja je izlazila u Ženevi, redovito je napadala Aleksandra i njegov režim zbog brutalnosti. Pa ipak, dvije osobe nazočne na Košutićevu predavanju, nastojale su odgovornost za uspostavu diktature sa ‘Srbina’ i kralja Aleksandra prebaciti na parlamentarni sustav i ‘Hrvata’, ‘vrline’ kojega su ‘vjerojatno zamjetljivije nego njegov nedostatak’.
Takvo stvaranje stereotipa o Hrvatima i Srbima obično se pripisivalo hrvatskim nacionalistima, a fašistima pravdanje gušenja parlamentarnih režima i sustava. No, slušatelji Košutićeva predavanja nisu bili ni jedno ni drugo, što valja primiti i kao stanovito upozorenje kad su posrijedi povijesne rekonstrukcije o ustaškom pokretu. Iako pokazujemo sklonost doživljavati ih kao teroriste, te dok Nada Kisić-Kolanović i Mario Jareb vjeruju kako su, dok su još prolazili kroz fazu pokreta, bili pod snažnim utjecajem i VMRO-a i PNF-a, kao što sam naglasio u Talijanskoj potpori, ustaše su na sebe gledali kao na sljednike revolucionarne tradicije koja je uključivala Sinn Fein i nizozemske Pse mora. Bogatstvo mogućih modela usložnjava zadaću stvaranja političke taksonomije jer, ako su se ustaše izvorno okretali „zapadnim“ modelima oružane borbe (Irci, Nizozemci), u tom slučaju, osim ako nema vjerodostojnih dokaza kako se razmatralo jedino takve modele, nema ni potrebe razrađivati postavke o ‘balkanskim’ ili ‘fašističkim’ modelima. Čini se izvjesnim postojanje ‘fašističkog’ utjecaja, ali nije jasno do kojeg stupnja je taj utjecaj bio prisutan i kakve je bio naravi, posebice imajući na umu da brojne značajke što ih pripisujemo fašističkim režimima, možemo nalaziti i na drugim mjestima – primjerice, Radić je bio karizmatičan vođa, HSS je nastojao opisivati Vladka Mačeka kao vođu, a Pavelić ustašku ‘čeličnu gardu’ (naziv koji priziva austrijske nacionaliste, ali ne i austrijske naciste) postavljao sučelice srbijanskoj ‘željeznoj gardi’.
Za utjecajima što su uobličavali ustaški pokret valja tragati ne samo među fašističkim i nacionalističkim egzemplarima, već i među drugim primjerima poznatima Pavelićevim suvremenicima, iako možda ne i nama. Čini se da nema sumnje kako je od početka 1929. do početka 1935., tijekom tog formativnog razdoblja za ustaški pokret, fašizam bio na dobru glasu jer se još nije upuštao ni u kolonijalne avanture, a niti pokazivao rasizam. I, kao što smo već naglasili, činio se valjanom alternativom – nešto poput Titove Jugoslavije tri desetljeća kasnije – s jedne strane propaloj politici kapitalističkih zemalja i, s druge, brutalnim postupcima sovjetske Rusije. S tom se ocjenom ne moramo složiti, ali fašiste i ustaše moramo uzimati ozbiljno te nastojati shvatiti kako su gledali na stvarnost, a ne pripisivati naše poimanje riječima koje su oni izgovarali – osim ako ne želimo postati veliki inkvizitori, a ne povjesničari, ako ne želimo naša viđenja nametati mrtvima koje propitujemo, pretendirajući da raščlanjujemo njihova uvjerenja i objašnjavamo njihove postupke. Kako bismo ih razumjeli, mora se postupke i ideje, jednako kao i tekstove, uspoređivati s postupcima i idejama što su se pojavljivali u to isto doba.“
Sadkovich je na kraju pogovora napisao i „nekoliko napomena o neutemeljenom i ishitrenom“, što svakako valja s posebnom pažnjom pročitati:
„Pisati povijest kao da oni koji ju stvaraju poimaju i shvaćaju posljedice svojih odluka i postupaka, znači krivotvoriti povijest. One koji su donosili odluke na početku tridesetih godina prošlog stoljeća može se držati odgovornima za klanja što su se zbila cijelo desetljeće poslije jedino ako pretpostavimo kako su bili obdareni savršenom dalekovidnošću. Ustvari, u razdoblju 1929. do 1934. nitko nije znao što će ustaše činiti 1941., niti hoće li nova oružja skratiti rat ili produljiti njegovo trajanje, učiniti ga manje pogubnim ili pretvoriti u posvemašnju katastrofu. Međutim, svatko je bio svjestan kako Jugoslavijom vlada diktatura unutar koje su nestale uobičajene liberalističke slobode, dok je pojedinac bio prepušten na milost i nemilost represivnih policijskih snaga i korumpiranoga pravosudnog sustava, manje-više točno onakvih kakve je opisivala Hannah Arendt kao svojstvene totalitarnim državama. Da se početkom tridesetih o njima raspravljalo, koncentracijske bi se logore spominjalo u smislu ‘zatočeničkih logora’ kakve su Španjolci uspostavljali potkraj devetnaestoga stoljeća gušeći pobunu na Kubi, Britanci u Južnoj Africi tijekom burskih ratova, Nijemci u Istočnoj Africi tijekom Prvoga svjetskog rata, Talijani u Libiji tijekom Sanussijeve pobune iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, ili pak Sovjeti pri suzbijanju i gušenju disidentstva. Premda su tisuće civila u tim logorima umirale od bolesti i neishranjenosti, uz mogući izuzetak sovjetskoga gulaga, niti jedan takav logor nije stvaran kako bi se iskorijenile cijele populacije. Da se govorilo o masovnim ubojstvima, ne bi ostao nezapažen tragični slučaj Armenaca, a da se spekuliralo kako bi stotine tisuća civila mogle izgubiti život, onda bi se govorilo o izbijanju španjolske gripe 1919. godine ili o strahovanjima da bi zračne snage po svijetu, u rukama i liberalnih kao i fašističkih režima, otrovne plinove i zapaljive bombe mogle uporabiti pri djelovanju protiv civilnog stanovništva kao što su to činile britanske, američke i talijanske snage u ratovima ‘po bušu’ u svojim formalnim i neformalnim kolonijama.
Nekoliko primjera ishitrenog i neutemeljenog zaključivanja oslikava opasnosti od čitanja povijesti unatrag. Godine 1937., a s tom godinom i završava ova studija, nije bilo nikakve naznake da bi Maček mogao 1939. stvoriti Banovinu Hrvatsku; da bi njezini njemački saveznici 1940. mogli fašističku Italiju prisiliti na ulazak u rat koji nije željela; niti da bi Pavelić mogao stupiti na vlast 1941. godine, što se još 1939. držalo jedino za mogućnost na samoj granici fantastičnog. Da rat nije izbio 1939. ili da srbijanski časnici nisu svrgnuli vladu 1941. godine, Jugoslavija je – podosta poput Bugarske – mogla i opstati još četiri godine te izbjeći okupaciju Sila osovine. U tom bi slučaju Pavelić završio kao usputna povijesna bilješka zato što bi opstala i Banovina, te stoga Tito baš ne bi uspio pokrenuti neki znatniji otpor na hrvatskom teritoriju pod upravom Hrvatske seljačke strane.
Ili, mogli bismo pretpostaviti da su ‘demokratske sile’ saslušale i usvojile hrvatske pritužbe te da su Liga naroda, Francuska, Britanija, Rumunjska i Čehoslovačka pritiskom nagnale kralja Aleksandra 1929. na odustajanje od diktature i poštivanje odredbi Ugovora iz St. Germainea, kao što je Košutić nagovarao Britance 1932. godine da se to učini. Da su to demokratske zemlje poslušale, ustaše bi vjerojatno ostali mala stranka unutar autonomne Hrvatske kojom bi dominirala Hrvatska seljačka stranka, kao što se upravo i desilo poslije 1939. godine kad je knez Pavle pod svoj nadzor stavio postizanje sporazuma kojim je stvorena Banovina Hrvatska. Nije jasno bi li ustaše u tom slučaju poprimili ‘fašističku’ ili ‘rasističku’ fizionomiju stoga što Pavelić ne bi cijelo desetljeće proveo u inozemstvu, u Italiji se ne bi pojavila naoružana ‘Jezgra’, ne bi došlo do atentata u Marseilleu, izostala bi višegodišnja oporba diktaturi predvođenoj srbijanskim monarhom, te ne bi bilo nikakva razloga razvijanju ideologije u kojoj se naglašavaju vrline oružane borbe ili pak biološke superiornosti hrvatskog naroda. Čak je moguće i da bi, nastojeći postati što učinkovitiji u nadmetanju s Vladkom Mačekom za političkim prostorom, Pavelić postao uvjereni pacifist.
Mogli bismo čak pretpostaviti da je fašistička Italija zaista i kanila uništiti Jugoslaviju, kao što tvrde neki povjesničari, te iskoristiti atentat u Marseilleu, kao i napetosti u odnosima s Jugoslavijom što su potom izbile, kako bi napala svog susjeda i 1934. dovela ustaše na vlast. Ako pretpostavimo pobjedu fašista – što je vrlo dvojbena pretpostavka budući da bi to postalo ostvarivo jedino uz uvjet da Francuzi i Mala Antanta ostanu neutralni – tada bi ustaše došli pod tutorstvo fašističkog režima koji bi nastojao voditi nacionalističku politiku kulturne apsorpcije uključivanja svakog građanina u totalitarnu državu, a ne provoditi isključivu biološku rasnu doktrinu kakvom se nastojalo ukloniti nearijce iz njemačkoga carstva. Zato što bi uspjeh Italije u Jugoslaviji doveo do uspostave talijanske hegemonije u dunavskom bazenu, te Mussolinija učinio dovoljno snažnim da se ne mora oslanjati na Njemačku kao saveznika, ta nikad ostvarena ‘ustaška država’ postojala bi u jednoj Europi u kojoj bi nacistička Njemačka ostala minorna sila s bizarnom rasnom ideologijom i bez pouzdanih saveznika. Politika takve hrvatske države sigurno bi se razlikovala od stvarne politike NDH poslije 1941. kad su nakon višegodišnjeg zatočeništva i poniženja po fašističkoj Italiji, o kojima se djelomice govori i u ovoj knjizi, ustaše došli na vlast kao marionete nacističke Njemačke.
Premda maštovito, takvo poigravanje idejama i mislima podsjeća nas kako se ne može povlačiti znak jednakosti između onoga čemu su svjedočili suvremenici određenih zbivanja i onoga što će vidjeti budući naraštaji, kao i da su svoje postupke akteri povijesnih događaja temeljili na vlastitim tumačenjima realiteta vremena u kojemu su živjeli, a ne na besprijekornim znanstvenim raščlambama i impresivnom teorijskom modeliranju što je ulazilo u praksu tek nakon nekoliko desetljeća, kao što se nisu povodili niti za etičkim vrijednostima kasnijih, moralno osvještenih naraštaja. Također nas ta poigravanja prisiljavaju da posvećujemo pozornost kronologiji i nizovima uzajamnih uvjetovanosti. Takve fantazije nisu historija, ali su vrlo korisne kao zapreke lutanjima spekulativne fantazije i ne razlikuju se mnogo od eksperimentiranja s idejama i mislima pri čemu se kao polazište postavlja ‘prirodno stanje’ kako bi se objasnilo ljudsku motivaciju, ili priziva ‘nevidljivu ruku’ da se nad tržišnim gospodarstvom uspostavi red.
Historiografska djela ne pretendiraju (ili barem ne bi trebalo da to čine) imati predikativnu vrijednost. Polazeći od onoga što se već desilo, a ne pokušavajući pronalaziti krovne zakone kojima bi se moglo predviđati ljudsko ponašanje, riječ je, zapravo, o nastojanjima da se shvateodređena ljudska stanja. Vrijednost historiografskih radova je kvalitativna i opisna, a ne kvantitativna i znanstvena. Dobra povjesničarska djela obično imaju razmjerno dug vijek trajanja zbog toga što se temelje na osobnim iskustvima shvatljivima i dostupnima ostalim ljudima i transcendiraju vrijeme u koejmu ti ljudi žive; ona odražavaju epizode koje ocrtavaju ljudsko stanje i često su dramatična ili iznimno važna. Naravno, nisu sva povjesničarska djela jednaka po nastanku. Vrijedi pročitati Ksenofonovu Anabasis zbog onoga što govori o ljudima u ratu, kao i De Feliceova djela o Mussoliniju zbog onoga što govore o fašističkom diktatoru i njegovu dobu; ali, za analizama kojima su teorije pogrešne ili ih se odbaci u korist novih – osim, naravno, ako netko nije zainteresiran napisati povijest neke teorije ili metateorijsko djelo.
Dobra historiografska djela počivaju na obilju dokumentiranih dokaza, koje mogu provjeravati ostali povjesničari. Korespodencija između Mussolinija i Hitlera zaista postoji pa se i danas mogu čitati i iskoristiti njihova pisma, jednako kao što se iz primjeraka Ustaše, Croatije, govora Stjepana Radića i knjige La dictature du roi Alexandre Svetozara Pribičevića može saznati što su pripadnici oporbe beogradskom režimu iz redova prečana pisali tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća. Takva su djela bila (i jesu) stvarna, a ne tek plodovi čijeg mišljenja ili nagađanja. I tako, dugoročno gledajući, historiografska se djela ne ocjenjuju po njihovoj teorijskoj relevantnosti već po tome je li njihov autor savjesno istražio i ispravno vrednovao svoje izvore, pa se nadam da će čitatelj upravo u tom duhu suditi i o ovome djelu.“
Zaključno, tko god želi bilo što govoriti i pisati o ustaškom pokretu ne može nikako zaobići Sadkovichevu knjigu. Vrijednost njegovog rada je u tome što se, kako rekoh, temelji na istraživanju izvornog arhivskog materijala u Italiji i Hrvatskoj, ali i što je riječ o autoru koji nije opterećen domaćim historiografskim problemima i sukobljavanjima. Upravo ta distanciranost i neovisnost daje njegovim radovima posebnu draž, jer se hrabrije i odlučnije sukobljava s tezama pojedinih domaćih povjesničara i s njima odlučno polemizira. Sadkovichu je dosad na hrvatskom jeziku izašlo nekoliko vrijednih znanstvenih članaka, posebice o Franji Tuđmanu, ali je široj hrvatskoj javnosti do ove knjige bio gotovo nepoznat. Njome je konačno na velika vrata ušetao u hrvatsku historiografiju, načinio je prodor među hrvatske čitatelje, a za očekivati je da će uskoro iz njegove historiografske radionice izaći neki novi radovi na radost i struke i čitatelja.
Autor: Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti
