Nenad Piskač: Imaju li Hrvati svoju državu?
Hrvatski demokratski legitimitet s Pantovčaka i kosturi Plana 21 iz Banskih dvora najavljuju povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije. Srbija je, dakako, pozdravila ovu hrvatsku inicijativu nominiranu za antologiju planetarne političke gluposti. A onda se u Srbiji dogodi europsko prvenstvo u rukometu. Navijače Hrvatske rukometne reprezentacije Srbi dva dana zaredom maltretiraju i razbijaju samo zato jer su Hrvati – meta na koju je dopušten lov. Očito je iz izvješća, koliko god se bratstvojedinstveno pokušavalo prikriti, da je srpska agresija na hrvatske navijače izvršena uz prešutno odobravanje srbijanske milicije. Ona je pak sastavni dio srbijanske vlade.
Aktualna hrvatska vlada prema tim događajima nije zauzela stajalište kakvo zahtijeva objektivna situacija. Hrvatske službene reakcije su nezrele i zakašnjele. Što uopće očekivati od vlasti koja je spremna zanijekati genocid? Da će se uzbuđivati zbog nekih svojih državljana zalutalih na europsko prvenstvo?
Postavlja se pitanje imaju li Hrvati svoju državu?
Hrvatski navijači nisu europsko pitanje
Pantovčak o napadima na Hrvate zatečene u Srbiji dva dana šuti. Josipović i Tadić u dobrim su odnosima i u jugoslavenskom zagrljaju. Sabor je reagirao, ali tiskovnom konferencijom oporbenog HDSSB-a. Ta se stranaka pretvara u političkog lidera oporbe, iako ima samo 6 zatupnika. HDZ sa 40 zastupnika sveo se na Kosoričina papiginska ponavljanja o tome kako je učinila „izuzetne napore”. O srpskom napadu na hrvatske navijače šuti i Europski parlament i Europska komisija. To nije europsko pitanje. Bilo bi da su napadnuti Nijemci, Francuzi…, ali, Hrvati nisu zanimljivi Europskoj uniji. Zanimljivija su im hrvatska brodogradilišta i hrvatski gospodarski pojas, hrvatske banke i telekomunikacije, medijski prostor i generali zaslužni za hrvatsku slobodnu državu.
Kako da se Vlada ispravno i odlučno postavi prema dvodnevnim napadima na Hrvate u bivšoj jugoslavenskoj autonomnoj pokrajini sastavljenoj od istočnoga Srijema, Bačke i Banata, kad ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić smatra da je srpski jezik u Hrvatskoj nepotrebno prevoditi? Nevjerojatno, ali istinito. Ona je to stajalište izrekla i branila do kraja emisije Otvoreno. Štangu su joj držala dva ministranta, redatelji Hribar i Sviličić, ali bez ijednoga argumenta. Laprdali su i laprdali, ali ništa suvisloga nisu rekli stoga je moguće očekivati neku izdašniju državnu potporu za njihove filmske uratke. Toliku količinu jugobolja u jednoj emisiji već dugo nisam vidio!
Doista, imaju li Hrvati svoju državu?
Bižuterija nekulturne ministrice kulture
Već su i prije Zlatar-Violićke neki ministri pokazali koliko im je stalo do hrvatskoga Ustava kad su šport zamijenili sportom i zdravstvo zdravljem, sve kako bi bili bliže južnoslavjanskoj braći a dalje od hrvatskoga identiteta. Hrvatski Ustav potpuno je jasan u pogledu službenoga jezika i u pogledu pisma. Ministrica bi to morala znati. Između hrvatske ustavne kulture i jugoslavenske Žikine bižuterije, ministrica kulture izabrala je potonje. Jugoslavenska manjina u Hrvatskoj toliko je ojačala da danas ima ne samo poneki vladin resor, nego i većinu, čak i ministarstvo hrvatskih branitelja.
S jugomentalitetom idemo u EU, a u EU idemo zato da povučemo za sobom balkan-expres. Od nas ništa više ne očekuju, to je trajna domaća zadaća. Zato Srbiji treba podilaziti gdje god je to moguće: Prvo, dati im besplatne prijevode dokumentacije vezane uz pristup EU čime se sugeriralo da su hrvatski prijevod i srpski jezik jedno te isto, drugo, bivše agresore proglasiti izbjeglicama kojima treba dati stanarska prava, obnoviti im kuće i zapuštena imanja – riječju, Hrvatska plaća ratnu odštetu Srbima zato jer se branila od njihove agresije, i treće, odustati od tužbe za genocid. Gdje je kraj tom samoponižavanju?
Doista, imaju li Hrvati svoju državu?
Nastavak genocida niskoga intenziteta
Emisija Otvoreno imala je legitiman povod. Regulatorno mjerodavno vijeće opomenulo je RTL dalekovidnicu da izvoli tamo neki srpski film prevesti na hrvatski. Prema koncesijskome ugovoru RTL jedan dio programa treba posvetiti informiranju (koliko smo čuli, ne drže se ugovorenih 18 posto). Određeni postotak programa pripada i domaćoj kulturi.
S obzirom na to da se RTL strašno opire prijevodu srpskoga na hrvatski jezik, jasan je zaključak – pod domaćim programom smatraju i srpski film. RTL-u bi zbog toga trebalo u Hrvatskoj oduzeti koncesiju, ionako je riječ o šrot dalekovidnici namijenjenoj zaglupljivanju širokih narodnih masa. Tko će međutim kazniti RTL? Isti oni koji nisu u stanju Srbiji reći da prekine s genocidom niskoga intenziteta? Ili oni koji smatraju da je srpski jezik u Hrvatskoj jednakiji od svih drugih stranih jezika?
Doista, imaju li Hrvati svoju državu?
Povratak u okvire beogradskog pašaluka
Srbijanski ministar od „vaspitne palice” i „unutrašnjih dela” Ivica Dačić osudio je „huliganske napade” na hrvatske navijače u Novom Sadu i uzduž puta do hrvatske granice. A onda je u drugoj rečenici rekao: „Ne smijemo se ponašati kao oni kada naši odu tamo”. Srpska je taktika sljedeća: Kad useremo, odmah treba plasirati teze ravnoteže krivnje. I ta taktika ima rezultate. Ponajviše u politici Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Unatoč „prevejanoj” velikosrpskoj taktici Srbija se ipak teritorijalno pravedno vraća u prirodne joj okvire beogradskog pašaluka. Kosovo odlazi krupnim koracima. Sandžak se konsolidira. A istočni Srijem, Banat i Bačka (tzv. Vojvodina) nisu nikad bili srpski sve dok nije počinjen titoistički genocid nad njemačkom nacionalnom manjinom.
Ministar Dačić dakako – laže, a laž je sastavni dio srpske kulture. U Hrvatskoj je 2009. održano svjetsko rukometno prvenstvo. Rukometna reprezentacija Srbije bila je smještena u Poreču. Više tisuća srpskih navijača osjećalo se kao doma. Najveći dio ih je stigao iz Srbije, ali bilo je i potomaka onih koji su sustavno doseljavani u Istru poslije Drugoga svjetskoga rata, kad su, primjerice iz Rovinja, istjerivani Hrvati i Talijani, a u etnički očišćeni Rovinj (i ne samo Rovinj) preselilo se pola Beograda. Unatoč svemu Srbima nisu razbijani automobili, niti su im poslane poruke tipa – Ubij Jovana.
Hrvatski ministar policije, jedan od tri vladina Ostojića, nije upitao Dačića zašto se Srbi kad im Hrvati dođu u Srbiju ne smiju ponašati kulturno poput Hrvata kad im Srbi dođu u Hrvatsku. On je, međutim, poslao „kolegama u Beograd” ispomoć od četiri hrvatska policajca!
Doista, imaju li Hrvati svoju državu?
Uspostaviti vizni režim i vratiti okupirano
Svesrpski cilj zbog kojih su planirani, organizirani i izvršeni napadi na hrvatske navijače jest u tome da se hrvatski navijači ne pojave „bre” u Beogradu na polufinalnoj utakmici između Hrvatske i Srbije. I „tačka”. Cilj je bio, zbog straha od Hrvata, osigurati uvjete izvan terena za pobjedu srbijanske reprezentacije. A kako u srpskoj politici prema Hrvatima još od 1918. na svim područjima, pa i na športskim borilištima, vrijedi pravilo da cilj opravdava sredstvo što predstavlja uvod u cijelo stoljeće genocida nad Hrvatima (i Albancima), onda treba ozbiljno shvatiti poruku: Ubij Hrvoja. I zaista je učinjeno sve, s hrvatske i srpske strane, da Hrvatska rukometna reprezentacija ostane u Beogradu bez potpore hrvatskih navijača.
Hrvatska reprezentacija, jasno je, nije dobrodošla u beogradski pašaluk. Da sam izbornik poslije agresije na navijače vratio bih reprezentaciju doma, makar me zbog toga domaći jugovići razapeli. Treba već jednom tu srpsku nekulturu podići na razinu koju i zaslužuje. Hrvatska vlada trebala je javno upozoriti građane da im zbog sigurnosnih razloga ne preporuča odlazak u Srbiju. Ali, tad bi se zamjerila bratstvu i jedinstvu. Hrvatske političke elite se, naprotiv, natječu kako srpsku nekulturu u sklopu jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora proglasiti sastavnim dijelom hrvatske kulture. Vrijeme je da se Hrvati počnu snalaziti kako god znaju, inače će pobijediti sami sebe, kao što su naši rukometaši u polufinalu pobijedili sami sebe. Vrijeme je za uspostavu viznoga režima i oslobađanje hrvatskih okupiranih područja. Međutim, taj neodloživ posao nije zapisan ni u programu PravDA, a niti u Planu 21.
Doista, glasuju li Hrvati na izborima protiv sebe i vlastite države?
Nenad Piskač/komentar.hr