HRABRO SRCE Draško Regul: I kad si otpisan, postoji izlaz

Fotograf i pjesnik koji niti hoda niti se služi rukama niti može govoriti, pobjednik je natječaja splitskog Fotokluba, čiji su radovi dio izložbe postavljene do 25. siječnja.


 Draško Regul, Zagrepčanin je čija je kolekcija fotografija ‘Caverna magica’ u splitskom Fotoklubu ocijenjena kao najuspješnija na njihovu fotonatječaju na koji se javilo 66 autora s 507 fotografija. Tijekom ocjenjivanja, žiri nije znao da je Draško Regul čovjek posve oduzet, prikovan za postelju, da ne može ni hodati ni služiti se rukama te da ne može niti govoriti. Njegov svijet je gotovo posve virtualan. Pa svejedno, njegove poetične fotografije koje snima minijaturnom kamerom pričvršćenom za okvir naočala – osvojile su ih premda prikazuju tek refleksije koje Draško Regul snima na zidu svoje sobe. To su, u neku ruku, odsjaji vanjskog svijeta u Draškovoj sobi koja je čitav njegov fizički svijet.

 

Regulove fotografije su dio izložbe koja će ostati otvorena do 25. siječnja u Splitu, u Marmontovoj ulici. Draško Regul prvi je laureat s dijagnozom LIS ( kratica za engleski izraz “Locked-In Syndrome”) što bi, u slobodnom prijevodu, značilo “Sindrom zaključanosti u vlastitu tijelu”. To je u svijetu prihvaćeni izraz za stanje nakon preživljenoga moždanog udara koji je pogodio moždano deblo. S Draškom Regulom komunicirali smo u skladu s njegovim mogućnostima – računalom koje on koristi tek pokretima glavom.

Kako je nastala ‘Caverna magica’?
– U biti, ‘Caverna magica’ je povelika ‘virtualna slikovnica’, zaživjela na fotozineu! Virtualni okoliš lakše podnosi epske širine… Ja sam je početkom prosinca nastojao potkresati za neki skroz drugi projekt. Otprilike sredinom prosinca mi je jedna prijateljica s fotozinea ponudila učlanjenje u Fotoklub Split kao rođendanski dar… Na fotozine.org, velikom foto-cyber-družilištu, sreo sam mnoge fotografe iz Splita te preko njih upoznao i ‘splitski đir’ putem sjajnih fotoizvještaja s raznih splitskih događanja, poglavito izložbi. Pa sam tako odmah rado pristao na tu ponudu…

A natječaj? Kako ste se odlučili prijaviti?
– Prilikom učlanjivanja saznah i za tu natječajnu izložbu. Ma, dobro – znao sam za nju i prije, na razini vijesti, no sada je odjednom iskrsla sasvim izvediva prilika da se tu i natječem, možebitno i sudjelujem. Kako rekoh, tada me baš bila okupirala ‘Caverna…’ i pomislih kako bi bilo zgodno ‘gurnuti je malo na propuh’, da poživi bar malo i u ‘stvarnome svijetu’, a sad se, eto, ukazala prilika. No, ponovno se u meni digla dvojba – ipak je to vrlo specifična priča koju je u specifičnom okružju i sa specifičnim kontekstom satkao jedan specifični ‘virtualni lik’, a koju treba svesti na samo četiri slike! I kako sad svu tu silnu specifičnost pretočiti u brzinsku površnost ‘stvarnog života’ gdje se uglavnom primjećuje tek vrh ledene sante i nedostaje vremena/volje/interesa/hrabrosti sagledati širi kontekst, uopće pomisliti ima li ga?… I sinulo mi: čemu uopće specifičnost te slikovnice opterećivati ostalim specifičnostima? Neka se dijete osamostali! Ako ima u njemu ičega vrijednog, a ja duboko vjerujem da ima, neka to zasja sāmo za sebe, već će netko taj sjaj uočiti, kad-tad.

Zasjalo je…
– Vidite, prije sedam, osam godina intenzivno sam pisao haiku, potrajalo je to nešto više od godinu dana. Iako su neke moje tadašnje ‘duhotvorine’, kako ih sâm nazivam, snažno nadahnute mojom osobnom bizarnom životnom situacijom, to ipak nije očito, i mnoge su one bile zasjale baš tako – neovisne o autorovu identitetu. Tako sam i sad ipak u zadnji čas odlučio uskočiti u natječajni vlak, saževši ep u zadane četveroslične gabarite. Procijenio sam sasvim realano da će biti uspjeh ako koja fotka iz te kolekcije ili od ostalih koje sam poslao uopće dođe u obzir za izlaganje. Ni u snu nisam očekivao toliki uspjeh!

Velik je to uspjeh, doista…Osobito s obzirom na Vašu, kako rekoste, specifičnu situaciju. No, u Fotoklubu su mi rekli da oni o Vašem stanju ništa nisu znali kad su žirirali.
– Ova nagrada mi stvarno silno puno znači – više nego prvo priznanje takvog ranga mladom i neafirmiranom fotografu na početku karijere. Kako sam Vam i nekidan rekao, svakako je to značajno priznanje fotografske zajednice fotografskim/estetskim kvalitetama nagrađenih fotki, no meni je bitna druga njezina dimenzija, koja nema veze s fotografijom: javno društveno priznanje i potvrda osobne vrijednosti. Naime, ja sam prije 11 godina, nakon posljednjega moždanog udara, bio otpisan od mnogih osoba kojima je posao bio da me izvuku iz… toga, je li, u što sam bio upao. Skrpali su, doduše, ovu nakupinu bjelančevina i održali je ‘u prometu’. Ipak, izvukli su me pojedinci koji su vjerovali da vrijedi pokušati, uprkos nikakvim izgledima za kakav-takav boljitak i svakako ne za povrat u prijašnje stanje.

Nisu to mogli bez Vaše energije.
– Jest, i ja sam im dao podstrek svojim stavom: nikad se ne predati – boriti se i u sudačkoj nadoknadi, na sve gledati s osmijehom u srcu, nikad ne očajavati… koji, jasno, nisam mogao verbalizirati niti kako drukčije manifestirati, ali koji se, kad postane integralni dio bića, i te kako može oćutjeti kroz pogled, stisak ruke…
priredila Eda Vujević

Može se, ja sam živi dokaz!

Mnogi bi na Vašem mjestu vjerovali u bezizlaznost.
– Često čujem tužne priče o malodušnom sagledavanju ‘bezizlazne situacije’ – malodušnom uglavnom s medicinske strane i u slučajevima LIS-a, ali i drugih nedaća, često s tužnim ishodom… Da se razumijemo – svakako ima liječnika koji nisu držali figu u džepu za vrijeme davanja Hipokratove zakletve!… Želim naglasiti jednu važnu, sigurno mnogima znanu, ali nedovoljno široko prihvaćenu činjenicu: za izlaz iz ‘bezizlazne’ situacije potrebna je sinergija pozitivnih stavova svih involviranih. U slučaju bolesti – i pacijenta i njegove okoline i liječnika/zdravstvenog sustava. Čak ni to nije garancija uspjeha, ‘uspjeh’ je jako diskutabilan pojam, no izostane li pozitiva samo s jedne strane – neće ići!… Naravno, primjenjivo je ovo na sve životne (ne)prilike, na svim razinama – od pojedinca do države. I zato najtoplije zahvaljujem i za nagradu, kao dostignuće nakon ‘bezizlazne’ situacije kao i za priliku da istresem sve ovo, pa da kad nekoga snađu nedaće, tresne time o stol i kaže: Aha! Eto dokaza da se može!…

Eda Vujević/slobodna

Odgovori

Skip to content