Marijan Gubina: Svoje mučitelje ne mrzim nego žalim
UČITELJ OPROSTA – U organizaciji Hrvatske udruge Benedikt predstavljena knjiga “260 dana”
Marijan Gubina iz Dalja pokraj Vukovara završio je 1991. godine u srpskom logoru kao desetogodišnji dječak. Strahote koje je proživio gotovo su neizrecive. Zarobljen je sa svim članovima svoje šesteročlane obitelji te svakodnevno svjedočio različitim oblicima nasilja nad njima.
Sam je nebrojeno puta bio pretučen te jednom, od posljedica udaraca, doživio i kliničku smrt. U ratu je izgubio oca, a potom i mlađu sestru koja je poginula u prometnoj nesreći. Kada čujete njegovu priču, pomislili biste da se zasigurno radi o čovjeku punom gorčine. No, Marijan je sve samo ne to. Danas je humanitarac i sretan obiteljski čovjek koji sa suprugom i dvoje djece živi u Osijeku.
Svoju potresnu sudbinu prije nekoliko godina prenio je na papir u romanu nazvanom “260 dana”, koliko je i trajalo njegovo zatočeništvo. Prema romanu napravljena je i drama, postavljena na daske osječkog HNK u studenom prošle godine. Sljedeći tjedan prvi će puta biti izvedena u Splitu u sklopu Festivala hrvatske drame “Marulićevi dani”.
Gubina je upravo u gradu pod Marjanom, prije točno četiri godine, završio svoju knjigu. Ovih dana u njega ga je, osim predstave, dovela i promocija romana u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt te program “Mirotvorac” kojeg predstavlja u desetak splitskih škola. Riječ je o projektu kojeg već gotovo tri godine provodi diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Poljske, držeći mladima predavanja o toleranciji i nenasilju.
Kultura nasilja
– Roman “260 dana”, kao i istoimeni projekt, kasnije nazvan “Mirotvorac”, osmišljen je s ciljem da ljudima pruži primjer kako se svaki teret može nadvladati, zato ga i tretiram kao knjigu samopomoći. Živimo u vremenu krize vjere i morala i jedne sebičnosti u kojoj svatko misli da je njegov problem najveći i kao takav nerješiv. I sam sam preživio upravo uz pomoć primjera koji su me u najtežim trenucima “držali”. Kad mi se činilo da ću umrijeti od gladi, mislio sam na tisuće gladnih u Africi ili na preživjele zarobljenike logora u Auschwitzu – kaže nam Gubina, danas predsjednik humanitarne udruge “Auxilium”.
– Zadnjih deset godina sudjelujem u različitim aktivnostima i programima u nevladinom sektoru i moram priznati, bez lažne skromnosti, da se dosad nisam susreo s projektom koji ima ovako pozitivan učinak. I djeca i profesori jako dobro reagiraju i očito je da se cilj ostvaruje, a on je potaknuti mlade na razmišljanje, promijeniti uvriježeno mišljenje da je sramota pokazati ljubav te ukazati na to do čega prevladavajući stil života, koji je neupitno nasilnički, može dovesti. Primjere nasilja među mladima vidimo svakodnevno, a jedan od njih je i nedavni slučaj mladića iz Splita koji je u Zagrebu pretučen zbog “krivog” naglaska – tvrdi Gubina koji smatra da je rat krajnji rezultat kulture nasilja.
– Rat nema veze s nacionalnom pripadnošću, to je borba između dobra i zla. Dok je moja obitelj bila u logoru, bilo je Srba koji su nam pomagali, riskirajući pritom i vlastiti život. Osim toga, više od 10 tisuća momaka srpske nacionalnosti nosilo je uniformu hrvatske vojske i branilo našu zemlju. Zato ne smijemo generalizirati, treba odvajati emocije od razuma i ne dopustiti da se izvana manipulira našim osjećajima – kaže naš sugovornik.
Na pitanje kako mladi, a riječ je o učenicima viših razreda osnovne škole i srednjoškolcima, reagiraju na njegova predavanja i je li istina da su djeca danas radikalnija od svojih roditelja, Gubina odgovara:
– Smatram da su novija hrvatska povijest i Domovinski rat općenito nedovoljno zastupljeni i u obrazovnom sustavu, ali i svakodnevnom životu. Ljudi bježe od te teme zato što nam je nametnut stav da razgovor o ratu uzrokuje probleme. No, problem se krije upravo u tom izbjegavanju otvorenog razgovora – smatra Gubina, koji se u tom kontekstu osvrnuo i na prosvjed u Savskoj.
Nema razloga za čuđenje
– Da je sve u redu, ti ljudi zasigurno ne bi bilo tamo. No, moguće je da se namjerno stvara negativna slika o braniteljskoj populaciji i zato bih pozvao na oprez. Bitno je znati da predstavnici braniteljskih udruga nisu predstavnici čitave te populacije i nitko si ne može uzeti za pravo da govori u ime drugih – kaže Marijan, jedan od najmlađih članova Hrvatskog društva logoraša. Unatoč proživljenoj tragediji, ističe da danas nikoga ne mrzi i ne osuđuje.
– Svoje mučitelje žalim, kažnjeni su već samim time što su mogli počiniti takav zločin. Kad sam krenuo s projektom, svi su se čudili što ne mrzim i što sam im oprostio. Meni osobno je bilo neshvatljivo što se tome čude osobe koje sebe smatraju vjernicima. Upoznao sam brojne ljude koji su također proživjeli pravi pakao, ali među njima ni jednog koji mrzi, generalizira i osuđuje. Mržnja rađa samo mržnju. Samo istinski zao ili bolestan čovjek može željeti nekome ono što sam ja kao dijete proživio – zaključio je Gubina.
