Na seansi s Thomasom Pikettyjem u Zagrebu našla se snobovska lijeva elita kako bi se divila svom novom guruu. Međutim, Piketty ih je razočarao nedostatkom revolucionarnog žara.

„Kapital u 21. stoljeću“ Thomasa Pikettyja još nisam čitao, iako to planiram u dogledno vrijeme, a nisam ga čitao iz dva razloga: prvo, na listi prioriteta čekaju neke druge knjige, i drugo, nikad ne volim čitati knjigu koju svi hrle čitati jer je trenutno pomodna. Uvijek pričekam da se stiša euforija, i onda joj mogu pristupiti smireno i trezveno.

Postoji i treći razlog: nisam ekonomist, nisam stručan da bih prosuđivao Pikettyjev rad ali me zanima o čemu čovjek piše i govori. Ovdje me sada intrigira kontekst njegove nedavne posjete Zagrebu i ta usplahirena malograđanska trendy uzbuđenost i komešanje lijeve elite oko teorija uglednog ekonomskog stručnjaka koji je tretiran kao svjetski „celebrity“. Pogledao sam na televiziji njegova izlaganja, pročitao njegove intervjue i novinske osvrte na njegov nastup, i nisam puno pametniji. Vidim da se Piketty zalaže za uvođenje poreza na nasljedstvo jer po njemu bi to smanjilo nejednakost. Puno govori o nejednakosti, egzaktno, u brojkama, ali ja još uvijek kao ekonomski nestručnjak ne shvaćam kako bi on nejednakost smanjio. (Mogao bih mu skromno preporučiti da pročita knjigu ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva „Filozofija nejednakosti“.) Vjerojatno ću biti pametniji nakon čitanja Pikettyijeve knjige. Ono što bih se usudio primjetiti je činjenica da u Hrvatskoj nemamo tako neideologiziranog i neopterećenog ljevičara kao što je Piketty. I očito je da nije podilazio svojoj zagrebačkoj publici, koja je u većini, na ovakvim događanjima uglavnom snobovska. Razočarao ih je nedostatkom revolucionarnog žara.

Neke novine i portali su ushićeno ustvrdili kako se Piketty u Zagrebu odrekao honorara, odnosno organizator nastupa mu je ponudio honorar od dvije tisuće eura kojeg je ugledni gost odbio uz obrazloženje da zarađuje od postotka prodaje knjige te da će govoriti o nejednakosti pa nema smisla da uzima honorar. Ne znam što je time htio reći, no ovdje treba zastati i dobro promisliti. Salonske ljevičare je ova spoznaja posebno uzbudila, a Srećko Horvat koji je vodio razgovor s francuskim gostom u teatru, rekao je da je Piketty došao ekonomskom klasom i da nije postavljao nikakve uvjete. Dakle, jednom rječju, asket, kažu, skroman, pošten i otvoren čovjek.

Prvo logično pitanje koje mi se nametnulo je ovo: znači li to da je onaj predavač koji bi uzeo honorar neskroman i nepošten? Drugo pitanje: što kada je pisac izložen ćudima i zakonima tržišta, kad živi od prodaje i promocije svojih knjigu, kad mu je to jedini prihod? I treće: nije li ova Pikettyjeva demonstracija skromnosti mistificiranjem od strane domaćina – koji su dobro prošli glede troškova – pretvorena u jednu licemjernu gestu? Kako? Tako što se u okviru hrvatskog post-komunističkog mentaliteta pretvara u ljevičarski mit i uravnolovku po kojoj je putovanje u ekonomskoj klasi i odricanje od honorara vrhunska askeza za primjer, doprinos borbi protiv nejednakosti i negiranje mrskih kapitalističkih zakonitosti tržišta. Licemjerstvo nije samo u odnosu na ljude koji žive na tržištu od svojih proizvoda i koji si ne mogu priuštiti odricanje od honorara, nego i u činjenici da je takva gesta običan spin – možda nenamjeran od strane gosta, ali iskorišten od strane organizatora za ideološku promociju njegova nastupa! Naime, u hrvatskoj javnosti postoji jedan nakaradan odnos prema plaći i prihodima koji je nastao u komunizmu: da se stvara uravnilovka i da se tuđe plaće i imovina mjere ideološkim metrom.

Pitanje zašto netko zarađuje ovoliko a zašto netko onoliko, često je pokretač još većih frustracija i zavisti. Naime, nejednakost se ne može riješiti nikakvim egzaktnim mjerama jer njezin korijen nije primarno ekonomski, njezin korijen je u iskvarenosti i sebičnosti ljudske naravi. No postoji i nešto puno dublje, što komplicira stvari i odnose: nejednakost postoji i u samoj naravi, u samoj prirodi ljudi i odnosa među ljudima. Ne mislim na pravo da budemo kao ljudi ravnopravni u našem ljudskom dostojanstvu i slobodi – složit ćemo se da bi se to trebalo podrazumijevati. Mislim na nejednakost u ljudskim talentima, sposobnostima, afinitetima, pogledima, mišljenjima, u stručnosti, znanju, obrazovanju, karakteru, moralu, i nizu drugih čimbenika….na koncu, netko zna zaraditi gomilu novca, što ne znači da je pametniji od drugih, ali ga ide. Nekoga ne ide, a zašto – ne znam. Ima onih koji zarade pošteno, ima onih koji iskorištavaju druge. Međuljudski odnosi su vrlo zamršeni, i prije svega moraju postojati neki moralni i duhovni kriteriji.

Tek nakon toga možemo analizirati ekonomske. Jer ako bi u Hrvatskoj u sadašnjim okolnostima uveli porez na nasljedstvo, opet bi stradali oni najsiromašniji, a bogati bi se izvukli! Koliko je ljudi u Hrvatskoj koji naslijede nesređene nekretnine, ili koji nemaju novca da bi u nasljedstvo uložili, da bi obnovili kuću, stan, nekretninu koja im ionako postaje teret, a kamoli još da na nju moraju plaćati porez! Da bi se uveo takav porez najprije se u Hrvatskoj moraju urediti neki drugi odnosi. Piketty očito ne poznaje hrvatski sociološki i ekonomski kaos. Ovo je zemlja u kojoj mnogi poznati ekonomski kriteriji padaju u vodu. I u kojoj uvijek stradava mali čovjek na čijoj grbači jašu svi, od bankarskih aga do državnih begova.

Zdravorazumski govoreći, volio bih vidjeti bi li se gospodin Piketty ili njegov domaćin Srećko Horvat, odrekli honorara tako velikodušno da ih doma čekaju obitelji koje upravo tim honorarom treba prehraniti, djeci kupiti knjige i patike, poplaćati režije, rate kredita i eventualno pokriti još kakvu ovrhu na kojoj će zaraditi državna institucija Fina, odvjetnički ured, javni bilježnik i kompanija koja je pokrenula ovrhu. Čemu onda te salonske ljevičarske post-kapitalističke spike? Nije li to prodavanje magle? Odricanje od honorara kao primjer? Ma molim vas lijepo, gdje bi pisci u ovoj jadnoj zemlji tek završili, a da ne govorim i o mnogim drugim honorarcima ili nezaposlenima, kad bi se tako velikodušno odricali svojih honorara, e da bi neki salonski ljevičar to prikazao kao gestu vrhunskog poštenja!

Autor: Zoran Vukman/www.zoranvukman.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save