Obavještajna tajna: Istina o Miloradu Pupovcu
H. Marković: Pupovac je 90-ih poticao svoju braću na agresiju
Svi mediji prenijeli su izjavu saborskoga zastupnika Milorada Pupovca, a u povodu namjere predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović da u Vijeće za domovinsku sigurnost imenuje generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. “Nema nikakve sumnje da će ta odluka dodatno izazvati nesporazume pa vjerojatno i više od nesporazuma u odnosima Hrvatske i Srbije i Hrvata i Srba. Nesumnjivo pada u kontekst suđenja koja se vode u Haagu, pred domaćim sudovima ili koja se ne vode uopće. Nema sumnje da bi bilo mnogo mudrije kada se takve odluke ne bi donosile i kada bi se više pozornosti posvetilo izgradnji povjerenja. Za Srbe u Hrvatskoj to će biti još jedna dodatna otežavajuća okolnost za njihovo ostvarivanje prava i njihov normalan život u Hrvatskoj”, rekao je ovaj čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj, a Hrvatska prilično popljuvana tom izjavom kao i obično nastavila je dalje, kao da uvrede nije ni bilo.
Milorad Pupovac svojevrsni je “lonac za sve srpske šerpe”, ili, kao što je jednom prilično mudro zapazio bivši predsjednik Ivo Josipović – majstor etno posla u Hrvatskoj. Posvuda se pojavljuje, po potrebi mijenja stajališta, prividno i opet iz lukrativnih pobuda ideologiju, kao i prijatelje, sve s ciljem kako bi mu etno biznis bio što unosniji. Na svome srpstvu, kojemu je lukavo svih ovih desetljeća priskrbio etiketu komercijalnoga brenda, izgradio je impozantnu političku karijeru, a danas tu karijeru održava učestalim medijskim istupima od kojih je gotovo svaki u posljednje vrijeme na razini političke provokacije, što je, zapravo, povod i prigoda za sublimirani i retrospektivni prikaz njegove političke karijere.
Član svega i svačega
Početkom 1989. godine Milorad Pupovac bio je jedan od vodećih ljudi Udruženja za jugoslavensku demokratsku nicijativu (UJDI). UJDI, tu neokomunističku stranku, na zagrebačkome su Filozofskom fakultetu osnovali Milorad Pupovac, Predrag Matvejević, Žarko Puhovski, Koča Popović i ostali. Kad je projekt propao, Pupovac je bio vođa Lige socijaldemokrata i čelnik Socijaldemokratskog saveza Hrvatske – Socijaldemokratskog saveza Jugoslavije. Probao je na mnogim adresama, uz ostalo bio je i član Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića, prije negoli se politički razišao s njezinim utemeljiteljima. Pupovac je, zatim, utemeljio Srpski demokratski forum, a početkom 1995. godine sudjeluje u osnivanju Samostalne srpske stranke (SSS), ali nakon osnivanja Socijaldemokrata Hrvatske, uključuje se u rad te stranke i kao njihov predstavnik, nakon izbora, 1995. godine, ulazi u Zastupnički dom Hrvatskoga sabora. Zatim je prešao u Samostalnu demokratsku srpsku stranku Vojislava Stanimirovića na čijoj listi je u više mandata član Hrvatskoga sabora. Kraće je vrijeme bio predsjednik te stranke, a uz to član je Savjeta lijevo orijentiranoga časopisa Novi Plamen. Postao je i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća, član brojnih udruga, Nadzornoga odbora propale Tesla banke…
Milorad Pupovac potječe iz sela Ceranje kod Benkovca. Njegova braća u selu su bila za vrijeme agresije na Hrvatsku pripadnici agresorskih postrojba, a jedan od njih prošao je i Arkanovu školu. Benkovac s okolicom 90-ih je trpio srbijansku okupaciju tijekom koje su agresori počinili brojne zločine u mnogim selima, pobivši u njima više od 200 hrvatskih civila, dok su ostale protjerali te im cjelokupnu imovinu opljačkali i temeljito devastirali. Dakako, za sve te zločine počinitelje nikada nije sustigla pravda, niti u ovakvoj Hrvatskoj netko posebno vapi za njome.
Premda je svojim ostankom u Zagrebu pokušavao poručiti da on nema ništa s agresijom, Milorad Pupovac je, što javnosti nije dovoljno poznato, redovito obilazio svoje rodno mjesto Ceranje i obitelj tijekom sve četiri godine okupacije. U to doba, kao uostalom ni danas, nije izražavao zabrinutost ni sućut za veliko stradanje svojih susjeda Hrvata, pobijenih ili protjeranih sa svojih ognjišta. Niti se čuo glas prosvjeda “velikoga mirotvorca” Pupovca, niti je on ikad, kao susjed, obilazio te ljude u izbjegličkim kampovima ili odao počast ubijenima na grobljima.
Šutio je kao zaliven kada su, primjerice, njegovi sunarodnjaci na osobito okrutan način pogubili hrvatsku obitelj Čengić u Erveniku (oca, majku i dvoje djece) nakon čega su im zapalili i kuću. Bez teksta je ostao i nakon masovnih pokolja civila u Škabrnji, Nadinu, ubojstava u Šopotu, Rodaljicama i drugim benkovačkim selima koja su susjedna Pupovčevim Ceranjama. Osim što je emocionalno bio posve nezainteresiran za stradanja hrvatskih obitelji, profiterski dio njegove osobnosti navodio ga je da je svakako unosnije do besvijesti govoriti o stradanju srpske obitelji Zec u Zagrebu, jer se uz tu priču uvijek dalo iskamčiti novca.
Džakula: “J… vas Pupovac, jedno govori nama, drugo vama…”
Vođe srpske oružane pobune u Hrvatskoj u početku su istinski vjerovale da će početna osvajanja hrvatskoga prostora pretvoriti u svoju državu, Krajinu, koju će, opet, dio svijeta prije ili poslije čak i priznati. Na žalost, srpskim teroristima nade su podgrijavali neki politički krugovi u Grčkoj i Španjolskoj, o čemu su hrvatske sigurnosne službe imale informacije. Godine 1992. Milorad Pupovac, dakle tijekom te vojno-diplomatske ofenzive srpskih krugova, vrlo često iz Zagreba odlazi u obilazak okupiranih krajeva. Putovao je s hrvatskom diplomatskom putovnicom redovito preko Mađarske. Zapadno-europski diplomati tada su otkrili hrvatskim službama da je tijekom tih putešestvija Pupovac bio u kontaktu s mađarskom obavještajnom službom. Posjete svojima na okupiranim područjima koristio je, izvijestili su tada europski diplomati i promatrači, kako bi hrabrio braću govoreći im da izdrže “još malo, jer priznanje je pred nama”. I američki obavještajci na hrvatskome prostoru u to doba zabilježili su da je Pupovac uvjeravao svoju “braću” kako on intenzivno radi na međunarodnome priznanju tzv. SAO Krajine.
Uostalom, sve to potvrdio je i jedan od vođa srpske pobune u zapadnoj Slavoniji Veljko Džakula, i to u prigodi oslobođenja Pakraca, odnosno u trenutcima predaje Pakraca hrvatskim osloboditeljima. Tadašnji američki veleposlanik u RH Peter Galbraith u toj je situaciji Džakuli i ostalima prigovorio zašto nisu bili mudri kao Pupovac, na što mu je Džakula doslovce odgovorio: “Jebo vas on, jedno govori nama, a drugo vama. Nama je govorio: ‘Izdržite još malo!'”
S istim ciljem hrabrenja agresora i destabilizacije tada nejake Hrvatske, Pupovac je, što je svima poznato, lažno 1992. godine optužio Hrvatsku za navodno prekrštavanje 11 000 Srba. Premda ta laž nije bila dugo u uporabi jer je Pupovac naglo zašutio shvativši valjda kakvu je glupost izrekao te ju nikada više nije ponovio, ona se i danas pamti kao primjer njegove lažne lojalnosti prema Hrvatskoj i njegova stvarnoga promidžbenoga rada protiv naše države. Određenim je komunikacijskim kanalima uspio tada stupiti u kontakt s veleposlanstvom SAD-a u RH. Svaki svoj posjet koristio je da bi pred američkim diplomatima ocrnio hrvatsku vlast. Tijekom procesa mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja, međunarodni upravitelj general Klein od Pupovca je tražio da se zauzme kako bi tamošnji ekstremni Srbi omekšali svoje stavove. Pupovac bi uvijek obećao, ali niti jednom nije ispunio obećanje, niti je učinio bilo što za što je bio zamoljen.
Nakon svega, danas i godinama unatrag u Hrvatskoj je začuđujuće enorman medijski prostor koji se ustupa u svakoj prigodi Miloradu Pupovcu pri čemu su ga mediji i određene udruge ustoličile na svojevrsni pijedestal bezgrješnosti, političkoga arbitra ili moralne vertikale. Svako podsjećanje na istinu o njemu doživljava se u očima njegovih zaštitnika kao politička hereza. U skladu s takvim statusom, ne smije se Pupovcu danas u oči reći da je često na pozicijama četništva ili velikosrpstva, premda svi vide da mu je najbliži suradnik Vojislav Stanimirović, čuveni izvršitelj jada u okupiranome Vukovaru i vukovarskoj bolnici, kao što se dobro znade da mu je jedan od najbližih suradnika Slobodan Platiša, čovjek koji je je igrao bitnu ulogu u namjerama srpske terorističke organizacije Labrador, a što je hrvatskim službama u svome opsežnome iskazu potvrdio zatočeni član te skupine Radenko Radojičić, a kasnije i drugi član Mustafa Čandić.
Pupovac kao da se nije mnogo odmaknuo od svojih stajališta iz 90-ih. Štoviše, ono što je svojedobno radio tajno, danas čini javno: ocrnjuje Hrvatsku, iznosi prijetnje i ocjene koje nemaju veze s činjenicama. Tako, po njegovoj retorici, izgleda da njegovo koketiranje s četništvom pridonosi pomirbi i olakšava položaj Srba u Hrvatskoj, ali toj pomirbi i položaju Srba smetnja su oslobođeni generali Gotovina i Markač. Očito su za njega i Gotovina i Markač, unatoč pravomoćnoj oslobađajućoj haaškoj presudi, i dalje zločinci. Stvarnost je, naravno, bila stubokom drukčija.
Upravo su generali Gotovina i Markač spasili “krajinske Srbe” od stradavanja 1995., osigurali im nesmetan izlazak iz ratne zone. No umjesto zahvalnosti i poštivanja činjenica, Pupovac radije prihvaća politiku održavanja i poticanja konflikta niskoga intenziteta jer samo u ozračju konfrontacije njegovo politikantstvo, koje se gnijezdi na frustracijama zbog neželjenih političkih promjena 90-ih i neočekivanoga ishoda rata, dolazi do izražaja te kod neodlučne hrvatske vladajuće politike, koja kupuje njegovu lojalnost, postaje unosno.
Hrvoje Marković/Hrvatski tjednik
