Mržnja i neznanje Marice Bodrožić o Hrvatskoj su toliki da umjesto Salona piše Solana

Književnica njemačkoga jezika i hrvatskih korijena Marica Bodrožić objavila putopis ‘Moj bijeli mir’ u kojemu ponavlja srpske laži o Hrvatskoj

Nije sramota priznati da mi Hrvati kao brojčano mali narod upravo žudimo za tim da nas tuđinci, posebice ljudi srca i uma, poglavito književnici, shvate i prihvate, ali još više očekujemo od književnika koji, doduše, pišu na nekome stranom jeziku, ali su obiteljski i nacionalno povezani sa svojom bivšom domovinom Hrvatskom pa imaju točniji uvid u njezinu stvarnost, što se onda, pretpostavljamo, mora odraziti u njihovim djelima.

No nažalost, nije uvijek tako. Izgleda da neki stranci hrvatske prilike ponekad opisuju točnije od književnika hrvatskih korijena. Ovdje je riječ o Marici Bodrožić koja je stekla reputaciju u suvremenoj njemačkoj književnosti nizom romana, zbirki pjesama i pripovjedaka u kojima ima i dodira s hrvatskom problematikom. Njezina proza prožeta je lirskim ugođajima, njezin njemački jezik spada u nešto najljepše što se danas može čitati u njemačkoj književnosti. No kad se spusti u političku sadašnjicu, primjerice u svome putopisu ‘Mein weisser Friede’ – Moj bijeli mir, onda ne može izbjeći ljevičarsku ideološku ograničenost, neshvatljivo velike predrasude i krive prosudbe tako tipične za dio inteligenciju u Hrvatskoj koja ne može preboljeti propast svoje Jugoslavije.

Potpuno izvrnute tvrdnje o predsjedniku Tuđmanu

Ono što je najgore jest činjenica da Bodrožić preuzima gotovo sve klišeje srpske i jugonostalgičarske propagande o Franji Tuđmanu, i to nakon što ju je otac ‘šokirao’ nekakvom koloriranom sličicom Ante Pavelića i prisilio da puca iz pištolja. Evo što piše o prvome hrvatskom predsjedniku, nekoć partizanskome generalu i inspiratoru preambule Hrvatskoga ustava u kojoj se Zavnoh, dakle antifašizam, uzdiže kao pozitivan nasprama negativnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj:

‘Za vrijeme rata svuda se mogla vidjeti slika hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana koji nije ni okom trepnuo da bi cijelom jednom naraštaju nametnuo svoju ideju o nacionalističkoj Hrvatskoj. On je, promatrajući ga iz udaljenosti, bio čovjek s govornom manom, koji je, došavši na vlast, odmah počeo s čistkama: u jeziku, literaturi i kulturi, svemu što mu je upalo u oči. On je nijekao holokaust i nije krzmao da Pavelića, kojega je u obliku svetačke sličice obožavao moj otac i tisuće drugih ljudi, proglasi nacionalnim junakom. Time je on na duži rok više štetio miru i ljudima u svojoj zemlji, nego što je mogao čak i rat… Službeno slavljenje jednoga fašista zavelo je ljude, otuđivši ih od sebe samih . Njemu (Tuđmanu) i ostalim predsjednicima bilo je i onako važnije naciju odjenuti sakralnom aureolom. Njemu opsjednutu vlašću bilo je potpuno svejedno koliko se humanoga nalazi u čovjeku, osim ako se to moglo iskoristiti. On je ciljevito koristio strah, svugdje ga šireći u svojoj zemlji. Etika mu je bila strana riječ. Učvršćenjem svoje vlasti ojačao je u kulturi požudu namjesto da joj je dao slobodu i dostojanstvo. To sve dosad ima štetne posljedice, dok je devedesetih godina dovelo do gotovo bezakonja u javnom prostoru korupcije i samovlašća, pa se stoga, prema tipično balkanskom humoru, lucidno uspoređuje urede i činovnike s Orwellovom državom… Zemlja se vrlo udaljila od etičkog mišljenja od onoga časa kad je bio rehabilitiran fašizam, protiv kojega su se Hrvati borili u Drugom svjetskom ratu. Fašistička nepravedna država i njezin vođa Ante Pavelić postali su preko noći uzori. Nije se krzmalo ni od toga da se uvede tadašnju novčanu jedinicu kunu, što nikoga nije začudilo.’

Nitko u Hrvatskoj ne slavi Pavelića i ustaše

Koliko neznanja i krivotvorina u ovim rečenicama! Tuđman je na prvom saboru svoje Hrvatske demokratske zajednice definirao Nezavisnu Državu Hrvatsku ovako: ‘Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom hrvatskom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versaillskog mira krojila novi europski poredak.’ Od Tuđmanove četiri odrednice Nezavisne Države Hrvatske tri su negativne, jedna pozitivna. Gdje je tu rehabilitacija navodno fašističke NDH, Pavelića i Ustaškoga pokreta? Nigdje! U Hrvatskoj nitko ne slavi ustaštvo i Antu Pavelića, čak se mnogi protive i misama koje se svake godine drže za njegovu, recimo otvoreno, grješnu dušu. U Hrvatskoj ne postoji ni jedna stranka koju bi se moglo usporediti s Ustaškim pokretom. Kunu Bodrožićka naziva ‘fašističkom valutom’, ne znajući da je bila staro hrvatsko platežno sredstvo, ustaše su ju uzurpirale, uostalom i u velikonjemačkom Reichu plaćalo se markama, isto kao i u sadašnjoj demokratskoj Njemačkoj, pa je li to onda slavljenje nacizma?

O kakvim to čistkama u kulturi priča Bodrožićka, u hrvatskoj kulturu u kojoj ljevičari oduvijek igraju glavnu ulogu. Tuđman nije antisemit, što je potvrdio u intervjuu ‘Globusu’ i ugledni član židovske zajednice u Hrvatskoj Slavko Goldstein. Navodne antisemitske izjave u njegovoj knjizi ‘Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi’ bili su citati koje je kasnije uklonio da ne bude nikakvih zabuna. Tuđman je primjer kako se voli domovina. No za Bodrožićku domaja i onako gotovo ništa ne znači, pa piše: ‘Što, dakle, misle ljudi kad me u Berlinu ili Amsterdamu pitaju nedostaje li im domovina. Moja je domovina ljepota, bitak, pojedini čovjek, ali ne nacija, ne religija, pa me ni jedan dokument ne će natjerati da se priklonim osjećajima nacionalne pripadnosti koje držim ograničenjem.’

Jugoslaveni i komunisti promicali su dalmatinstvo na štetu hrvatstva

U redu, rekli bismo, neka joj bude, svatko ima pravo na svoje shvaćanje, odnosno neshvaćanje domovine, ali zašto Marici Bodrožić smeta ako golema većina Hrvata, ali ne samo oni nego i pripadnici svih ostalih europskih nacija, svoju domovinu, odnosno svoje domovine, osjećaju i shvaćaju drukčije, konkretno kao zajednice povijesne pripadnosti, kulturne i jezične posebnosti i društvene sigurnosti pod državnim krovom. Bodrožić stalno ističe Dalmaciju kao nešto što smatra nekom vrstom svoga etnikuma, no Dalmacija je hrvatska, a što bi drugo bila? To njezino, nazovimo ga podrugljivo, ‘dalmatinarenje’ prihvatili su i neki njemački kritičari pa o njoj pišu kao o ‘dalmatinsko-njemačkoj’ književnici.

No i njezino znanje o rimskoj Dalmaciji vrlo je oskudno kad piše da je središte provincije bio grad Solana, a nije nego Salona, današnji Solin, te dalje kako je na temeljima Solane nastao Split, ali nije, jer je udaljen od Solina više od 10 km. Bodrožićka griješi i kad piše o hrvatskome jeziku koji je u 19. stoljeću postao puristički, uspješno izbacivši tuđice koje su za Hrvate bile uljezi njihovih germanskih, mađarskih, turskih i mletačkih tlačitelja, što ‘švapskoj’ internacionalistici iz Dalmatinske zagore smeta jer, navodno, tek ‘mišancija’ sa stranim jezicima čini neki jezik vrijednim, što se protivi sjajnoj definiciji jezika kao važnoga dijela svake kulture iz pera glasovitoga engleskog književnika T.S. Eliota u njegovoj knjizi ‘Notes Towards the Definition of Culture’, Bilješke se odnose na definiciju kulture, a glase ovako: ‘Nikad ne smijemo zaboraviti da se neka kultura, to jest vlastiti način mišljenja, osjećanja i držanja, ne može ničim biti bolje i pouzdanije posredovati i ostati vitalnom nego putem jezika. A ako neki jezik u tu svrhu treba i dalje živjeti, on mora biti i ostati književnim jezikom, ne neophodno znanstvenim, ali u svakom slučaju pjesničkim jezikom. Inače ne će moći ići ukorak s obrazovnim zahtjevima.’ Ovome trebamo dodati da je definicija hrvatskoga jezika, čak i u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske, bila u eliotovskom smislu jasno označena da je on ‘hrvatski književni jezik’. Danas u Ustavu Republike Hrvatske jednostavno je zabilježeno kako je njezin službeni jezik hrvatski, koji prema profesoru Ljudevitu Jonkeu iz njegove knjige ‘Književni jezik u teoriji i praksi’ mora biti onakav kakvim pišu dobri književnici.

Rat je Hrvatima i Bošnjacima bio nametnut

A onda je rat gotovo stalni predmet njezina razmišljanja na putovanju po Dalmaciji i Bosni. Šetajući splitskom rivom, susreće mlade ljude za koje pretpostavlja da su bili u ratu i ubijali. Kad to zamjera svojim rođacima, oni se roguše riječima kako im nije preostalo ništa druga, pa zaboga, Hrvati su se branili, ali to nježnoj hrvatskoj ‘Švabici’ ne ide u glavu. Zastrašuje ju slika srušenoga mostarskog mosta za koji veli da je bio spojnica istoka i zapada, kršćanstva i islama, no u sjećanju hercegovačkih franjevaca Turci su s mosta bacali kršćane u hladnu Neretvu; u to vrijeme među katolicima most nije bio prihvaćen kao nešto pozitivna, osim toga nije posve sigurno da su ga u prošlom ratu srušili tamošnji Hrvati. Hvata ju tuga kad s ocem posjećuje devastirano srpsko groblje u svome mjestu, ali zašto zaboravlja da su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini srušili na stotine katoličkih i muslimanskih groblja, crkava i džamija? Hrvatske obrambene nepodopštine naziva nacionalističkom manipulacijom, srpsku propagandu ne specificira, premda je bila prethodnica nekim pretjeranim hrvatskim reagiranjima. Smeta joj i naziv ‘Domovinski rat’ kao što odbija sve što se naziva domovinom, no mi bismo rekli to je njezin, a ne hrvatski problem.

U susretu s hrvatskim ljudima traži od njih nešto nadčovječno, naime posvemašnje pomirenje s bivšim neprijateljima premda su rane još uvijek svježe i grobovi još nisu zarasli travom. Razgovarala je s braniteljima Vukovara i Dubrovnika, ali nigdje ne kaže kako su oni bili silom prilika osuđeni na obranu bez potrebnoga naoružanja i ostale vojne opreme, suprotstavljajući se trećoj po snazi armiji u Europi. Vrlo osjećajno govori o prirodnim krasotama koje su ih dočekale na Vuki i Jadranu, no ništa ne piše o neizmjernoj samoći branitelja u susretima sa smrću. Sve nas to podsjeća na onu ciničnu parolu srbijanskih nazovi mirovnjaka: ‘Mir, mir, mir, nitko nije kriv.’ A zna se tko je bio kriv. Krivnju agresora potvrdio je Haaški sud u oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima Markaču i Gotovini. Marica Bodrožić to ne želi razumjeti, njezin zapadni i vrlo komotni pacifizam trpa u istu vreću branitelje i napadače. Pacifizam pod svaku cijenu stvarno ponekad može biti dio agresije.

Tuđman je kao državnik bio bez konkurencije u Hrvatskoj

Iz putopisa Marice Bodrožić saznajemo neke nepoznate stvari, primjerice, da su za vrijeme hrvatskoga proljeća neki dijelili letke u kojima je traženo rušenje ‘srpskoga spomenika na hrvatskoj zemlji’, točnije Cvijeta Bogdana Bogdanovića na spomen-području ustaškoga logora Jasenovac. Ako je toga i bilo, onda bijaše sasvim periferno. Tome nasuprot Bogdanović, kojega Bodrožićka vrlo cijeni, opisuje u svojim sjećanjima da su zapravo njegovi Srbi iz tzv. Krajine htjeli srušiti jasenovački Cvijet. Bodrožić je negdje pronašla kako je predsjednik Tuđman naredio da se sačuva Bogdanovićev spomenik, ali da je rekao kako mu smeta što je to djelo jednoga Srbina. To nam je teško vjerovati jer Tuđman nije imao ništa protiv Srba kao naroda i protiv pametnih srpskih umjetnika. I sam je dugo živio u Beogradu, njegova su djeca rođena u glavnome gradu Srbije, bio je predsjednik športskoga društva Jugoslavenske narodne armije sa sjedištem u Beogradu ‘Partizan’ i tako dalje. Ali sve to Bodrožićka ili ne zna, ili zna pa prešućuje.

U uspoređivanju Tuđmana s Vladom Gotovcem daje prednost potonjem. Tvrdi da se Tuđman i Gotovac poznaju iz zatvora, što nije istina, oni su svaki na svoj način bili angažirani u svojim institucijama tijekom Hrvatskoga proljeća i nakon toga posebno proganjani. Poslije uspostavljanja neovisne Hrvatske Tuđman je postao njezinim državnim poglavarom, Gotovac predsjednikom male oporbene Hrvatske socijalno-liberalne stranke u kojoj se kvačio s Draženom Budišom o taj položaj tako da je stranka postojala sve beznačajnijom. Gotovac je sigurno bio veliki intelektualac i zanimljiv književnik, ali kao je političar zakazao.

Bodrožić malo ili ništa ne zna o hrvatskome jeziku i kulturi

Maricu Bodrožić smeta što su Srbi u Hrvatskoj postali nacionalna manjina jer da su u Jugoslaviji bilo konstitutivni narod u našoj republici. Po riječima povjesničara Nikice Barića u njegovoj knjizi ‘Srpska pobuna u Hrvatskoj’, hrvatski Srbi nisu bili konstitutivni narod ni u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske pa kako bi onda mogli biti u Ustavu demokratske Republike Hrvatske. Ona svuda traži Srbe, čak i na Visu gdje su samo bili oficiri zloglasne ‘JNA’. Dapače, i njezina mama, kako piše, ‘ne želi s njom razgovarati o srpskim patnjama’. A i kako bi kad su hrvatske patnje bile stostruko veće.

Marica Bodrožić ne prepušta ni jednu priliku da Hrvatima, kako bi se narodski reklo, zabije gol, pa tako na Visu ne nalazi slike zatočenih hrvatskih generala, ali u njemu traži domaće Srbe, a za Dubrovnik veli kako do ‘ranoga srednjeg vijeka u njemu nije govoreno hrvatski nego raguzijanski, vlastiti romanski jezik, no čiji pisani dokumenti vrlo su rijetki. Mnogo govori u prilog tome da su građani Dubrovnika jednako odbijali hrvatski kao i talijanski.’ Vidi vraga, pa se pitamo na kojemu je jeziku napisana sjajna dubrovačka književnost, recimo samo, jednoga Držića i Gundulića? Na raguzijanskome? Ne, nego na hrvatskome, jer nije bilo slučajno da su hrvatski preporoditelji u 19. stoljeću uzeli dubrovački ijekavski i štokavicu kao standardni hrvatski književni jezik, kako je to definirao Stjepan Babić: ‘Mislim da s pravom može tvrditi da je temelj današnjem hrvatskom književnom jeziku položen pred sam kraj 15. stoljeća pojavom štokavskoga narječja u djelima dubrovačkih književnika i od onda postoji kontinuitet kojim se razvija bez velikih usjeka koji bi značili korjenit prekid s dotadašnjom praksom.’

Ovaj citat preuzeli smo iz vrijedne knjige Marija Grčevića ‘Die Entstehung der kroatischen Literatursprache’, Nastanak hrvatskoga književnoga jezika, koju bismo preporučili Marici Bodrožić kad se već osmjelila na za nju nepoznati teren kroatistike. Ono što veli za raguzijanski nalazi nešto slično i u Splitu kad tvrdi da je elita toga grada u 16. stoljeću odbijala pisati na hrvatskome, dajući prednost talijanskome, pa se pitamo kako to da je otac hrvatske književnosti Marko Marulić sto godina prije, u 15. stoljeću, jezik svoje ‘Judite’ nazvao hrvatskim? Bodrožićka nastoji gdje god može ukloniti plodove hrvatske kulture u korist stranih utjecaja, čak i turcizama, kojih su se Hrvati barem u književnosti, za razliku od Srbijanaca, temeljito oslobodili najkasnije u 19. stoljeću. Ona je alergična na sve što je nacionalno, što bi se čak moglo tumačiti i kao njezin svojevrsni ‘internacionalistički šovinizam’.

Krajinski Srbi sami su organizirali svoj odlazak iz Hrvatske

Marica Bodrožić ponovno se vraća u svoje rodno selo Svib i podsjeća u svome putopisu na crnu granitnu ploču na kojoj su bila ispisana imena partizanskih žrtava Drugoga svjetskoga rata, ali koja je nakon hrvatskoga osamostaljenja razbijena jer, kako piše, ljudi su se sada stidjeli onoga čime su se prije ponosili. Opisuje bijeg Srba iz svoga sela koji se više ne usude stalno vratiti. Nacionalni sastav Sviba bio je prema popisu iz godine 1991. Hrvata 97,57 posto i Srba 1,21 posto ili u apsolutnim brojkama 885 Hrvata i 11 Srba, pa ipak Bodrožićku više zanimaju srpske nego hrvatske žrtve. Razbijanje spomen partizanskih ploča kao i sprječavanje povratka domaćim Srbima svakako treba osuditi, ali nije politički korektno prešućivati uzroke tome koji su se nakupili desetljećima jugoslavenske vladavine i bili intenzivirani tijekom pet godina Domovinskoga rata, što Bodrožićka ne uzima u obzir. Ona govori o protjerivanju Srba iz Krajine, što označuje barbarstvom usporedivim s holokaustom, granatiranjem Sarajeva i ubijanjem osam tisuća Bošnjaka u Srebrenici. Citiramo ju doslovno: ‘Bijeda i jad bezimenih ljudi i nepregledno duge kolone izbjeglica podsjećaju me na holokaust i protjerivanje Židova u Drugom svjetskom ratu. Srbi su gotovo preko noći, a da nisu bili krivi, postali žrtve samo radi svoje nacionalne pripadnosti i sudbine određene rođenjem, protiv čega bijahu bespomoćni.’

Ove su usporedbe neodržive. Rekosmo, holokaust je bio singularan i nijedan zločin poslije njega ne smije se s njim usporediti, a to upravo čini Bodrožićka. Ona ne zna ili ne želi znati da je osnivanjem tzv. ‘Srpske Republike Krajine’ iz toga hrvatskoga područja, gotovo jedne trećine naše Republike, kako piše njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic u svojoj knjizi ‘Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert’ – Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću, bilo protjerano više od pola milijuna Hrvata! Osim toga, povjesničar Barić je temeljem ‘krajinskih’ dokumenata dokazao da je bijeg Srba bio samoograniziran jer nikako nisu htjeli živjeti pod hrvatskom zastavom. Neshvatljivo je zašto to našoj mirotvorki nije poznato, zašto miješa uzroke s posljedicama. Dakako, kao ravnotežu navodi i one kanibalske srpske prijetnje: ‘ima mesa, klat ćemo Hrvate’, no tome dodaje kako ta rečenica ne pripada nijednoj nacionalnosti nego samo mržnji, pa odmah to povezuje s nekakvim hrvatskim nožem u logoru Jasenovcu nazvanim ‘srbosjekom’. Hrvatski zločin, dakle, ima nacionalnost, srpski nema. Bodrožićka ne može bez shvaćanja i prihvaćanja srpskih nedaća, izbjegavajući činjenicu da su Srbi u socijalističkoj Hrvatskoj itekako bili privilegirani, posebice nadmoćno zastupljeni u represivnom aparatu (Udba, milicija, zatvori).
Marica Bodrožić gdje god može Hrvatima „zabija gol”

Pišući o konclogoru Jasenovcu ne zaboravlja spomenuti da kao jedan od njegovih zapovjednika bio neki franjevac, čije je ime, navodno, zaboravljeno. No to nije istina, ime mu je itekako poznato, zvao se Miroslav Filipović Majstrović, ali je prije preuzimanja Jasenovca već sredinom 1942. bio izbačen iz franjevačkoga reda, što je potvrdio i Vatikan, dakle, više nije bio redovnik. Kad je već spomenula Jasenovac, morala je navesti riječi zagrebačkoga nadbiskupa, blaženoga Alojzija Stepinca, koji je taj konclogor nazvao ‘tamnom mrljom’ u hrvatskoj povijesti.

Zar Bodrožić ne zna da su komunisti i četnici u Drugom svjetskome ratu i poraću poubijali oko 650 katoličkih svećenika, redovnika i redovnica. Da je bila temeljitija, mogla je saznati i to da su komunisti neko vrijeme nakon svibnja 1945. zadržali Jasenovac kao svoj logor. Nitko pametan ne želi uspoređivati Jasenovac s Bleiburgom, no ipak treba spomenuti partizanske zločine od Bleiburga do završetka Križnog puta, i to u vrijeme kad su komunisti bili posvemašnji pobjednici i osveta im nije bila potrebna. A što je s Golim otokom i drugim mučilištima? O tome uporno šuti. Jesu li ti ljudi bili građani drugoga reda? A Srbi prvoga? Neka odgovori na ova pitanja.

Govoreći o navodnome stradanju krajinskih Srba nakon’Oluje’ Bodrožićka piše: ‘Većina Srba koji su za vrijeme balvan revolucije (no u kojoj nisu neophodno sudjelovali) pobjegli i otišli u izbjeglištvo, godinama kasnije našli su svoje stare kuće srušene, bez krova, bez vrata, prozori su redovito bili uništeni ili izbačeni, dok su u unutricama kuća rasli grmlje i stabla u divljoj veličini… Dragocjeno bijelo kamenje (ovih kuća) koje je prije stotina godina doneseno s obale u unutrašnjost, pokazalo se kao izdašan izvor zarada organiziranih banda. U njima su bili i neki veterani koji su se, ovisni od droga, vratili iz rata. Oni su te stijene prodavali Nijemcima i Rusima koji su još za vrijeme rata kupovali kuće na obali. Poslovnim ljudima i ratnim profiterima u međuvremenu je pripala polovica (hrvatske) zemlje.’

Hrvatske vlasti mnogo su učinile za spašavanje Bošnjaka i povratak Srba

Ovo je zaista strašno! Je li moguće da gospođa Bodrožić ne zna da je hrvatska vlada uložila više od 120 milijuna kuna u popravke srpskih kuća u Hrvatskoj, većinu kojih su njihovi vlasnici kasnije prodali i vratili se u svoju Srbiju ili Republiku Srpsku. Također joj nije znano da su pobunjeni Srbi srušili na tisuće hrvatskih kuća od kojih brojne nisu popravljene. Ova njezina koncentracija na samo srpske žrtve strahovito demantira sam naslov njezine knjige ‘Moj bijeli mir’, vjerojatno bi bilo bolje da je napisala ‘Moj srpski mir’, pa se čitatelj ‘odmori’ od te jednostranosti kad autorica napusti Hrvatsku, (ona uvijek kaže Dalmaciju) i odlazi u Bosnu gdje uglavnom u društvu Bošnjakinja i Bošnjaka nalazi sugovornike koji joj na njezina pitanja daju onakve odgovore kakve želi. Za razliku od Hrvata, Bošnjaci su svoja strašna stradanje mnogo bolje prezentirali velikome svijetu. Njezini razgovori s Bošnjakinjama nešto su najbolje u ovoj knjizi, puni suosjećaja, razumijevanja za stradanja tih žena i snažni u svojoj autentičnosti. Ali zašto takve razgovore nije vodila s Hrvaticama u Bosni? Zašto ne zna da je Hrvatska primila u svoja jadranska prebivališta oko pola milijuna bosanskohercegovačkih izbjeglica, uglavnom Bošnjaka? Zašto ne zna da je Hrvatska prva priznala Bosnu i Hercegovinu i da je preko nje išla vojna pomoć iz inozemstva za bošnjačke postrojbe, i to znanjem američkoga veleposlanstva u Zagrebu? Čak je u Njemačkoj i Americi razgovarala s bošnjačkim izbjeglicama, dok o hrvatskima ni slovca.

U slučaju Marice Bodrožić pokazalo se kako Hrvatima najviše nevolja donose oni koji misle kako je Jugoslavija bila ‘naprednija’ od svega onoga što je došlo nakon njezine neslavne propasti. Oni bi htjeli vratiti kotač povijesti nazad, ali to im ne će uspjeti jer, koliko god to zvuči patetično, istina uvijek pobjeđuje, makar sa zakašnjenjem, kao što se vidjelo u brojnim knjigama o Prvom svjetskom ratu u povodu njegove stote obljetnice, u kojima je dokazano da su krivci za rat bili ne samo Austrijanci i Nijemci, kako se do tada tvrdilo, nego u gotovo još većoj mjeri Rusi i Srbijanci. Treba se nadati da će se Marica Bodrožić bilo kad susresti s istinom koja će biti prilično drukčija od onoga što je napisala u svome putopisu ‘Moj bijeli mir’. Mir je poželjan, ali ako nije pravedan, više nije mir nego poticaj za rasplamsavanje novih sukoba, pa i ratnih. Je li Marica Bodrožić svjesna mogućnosti da njezina pisanija bude ‘argumement’ onima koji rečeno žele?

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save