DRUŠTVO NOVINARA U HRVATSKOJ
Gljivica Ophiocordyceps camponoti-balzani čudnovat je i opasan nametnik. Spore gljivice inficiraju mrave, preuzimaju kontrolu nad njihovim mozgovima i tjeraju ih da ide tamo gdje će biti pogodno mjesto za razvoj gljivice i njezino širenje. Kad joj više nije potreban, gljivica ubija mrava i nastavlja rasti iz njegova tijela.
Nesretni mrav u vlasti gljivice ponaša se kao zombi i skončava kad izvrši svoju svrhu. I mravi i gljivice iz ove zgode iz prirode su stanovnici brazilske prašume, no pouka je univerzalna.
U Hrvatskoj ima jedno novinarsko društvo koje se lažno kiti imenom istog onog društva koje su, između ostalih, daleke 1910. osnovali Antun Gustav Matoš i Marija Jurić Zagorka. Premda su, da se ne lažemo, ”gljivice” odavno već preuredile stvari u ”glavi” tog društva. Društvo je još od devedesetih imalo čudnovate i živopisne likove za predsjednike. Prvo je bio neki Luce, na prste jedne ruke mogli su se nabrojati ljudi koji su ikada do kraja pročitali neki njegov novinski članak. Onda je bio Tomislav Duka, u njegovom slučaju za brojanje bi dostajalo i kopito. Međutim, Duka je često pisao priopćenja, ali zapamćen će ostati po onom usmenom priopćenju desničarima: ” Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce ….”
Ovih je dana Društvo novinara u Hrvatskoj opet izabralo čelnika. Riječ je o Saši Lekoviću, predavaču istraživačkog novinarstva na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum u Beogradu. Kao istraživački novinar Leković je došao na glas knjigom ”Istina – savjest iznad bankarske tajne”, čija je glavna junakinja Ankica Lepej. Za hrvatske tajkune smiješan iznos od 150-tak tisuća maraka na računu obitelji Tuđman, koji je Lepej, prekršivši bankarsku tajnu, otkrila javnosti, bio je tada u zalasku Tuđmanove ere jedan od ključnih argumenata da Tuđman ”pokrao” Hrvatsku. Inače, novci su potjecali od honorara za Tuđmanove knjige koje su se tada bile i te kako prodavane i čitane. Dijelom stoga što je riječ o vrijednim knjigama, a vjerojatno dijelom i zbog onog istog razloga zbog kojega je Josipovićeve skladbe u protekloj petoljetki bila iznimno izvođena.
Lepejica je tih godina bila prava posvuduša, vodali su je okolo kao heroinu. S vremenom se prašina oko nje slegla, valjda je i šestojanuarcima i njihovom nasljedniku Sanaderu postalo nepraktično podsjećati narod da je stari Tuđman imao samo 150-tak tisuća maraka na računu. Mizerija! Ježić evo već nekoliko godina zaboravlja uplatiti pet milijuna eura u državni proračun, a vlasti je neugodna da ga podsjeća na tu zaboravnost. Gdje će inkomodirati čovjeka za takvu siću!? Tako je Lepejica ispala iz uporabe kao konjski plug ili gramofonska ploča, ostale su joj papirnata priznanja i plakete, Lekovićeva knjiga, stare fotografije i možda koje Murtićevo konfekcijsko platno.
No, vratimo se Saši Lekoviću! Čudno je da nigdje na internetu nisam mogao naći cjelovit životopis tako važnog čovjeka i uvaženog profesora beogradske univerze. Gdje je rođen, uz koju je rijeku rastao, koje škole pohađao, za koga navija? Ništa o tomu. Čudno, danas kada s nekoliko klikova lako saznamo koga ljubi i u kojoj firmi radi Štef iz Špičkovine ili Stipe iz Dicma, o predsjedniku HND-a, kako se lukavo naziva to Društvo novinara u Hrvatskoj, gotovo ništa, osim njegovih novinarsko-istraživačkih pothvata. Kroz koje se kao lajtmotiv provlači teza da je sve vezano uz novostvorenu hrvatsku državu protkano kriminalom. Možda i jest, Saša je novinar-istraživač i sigurno zna puno više od mene, ali ja bih, kada bi tako mislio o državi u kojoj živim, pobjegao iz nje glavom bez obzira.
Izabrana je i Lekovićeva potpredsjednica. To je Slavica Lukić, supruga Milorada Pupovca. Šteta što se Đorđe Ličina odao lijepoj književnosti, bio bi idealan drugi potpredsjednik, no ni Denis Romac nije loš. Važno je, kao što Johnny Štulić svojedobno reče, da su ”na strateškim mjestima njihovi ljudi”.
Kad gljivica dovede mrava zombija do pogodnog mjesta natjera ga da umirući snažno zagrize list ili drugi dio biljke tako da ostane trajno pričvršćen uz biljku, čime osigurava gljivici stabilnu bazu u izabranom okolišu za dalji razvoj.
Damir Pešorda/HRsvijet/dragovoljac.com
