Milanović se igra vojskom

Uz pomoć svog suseljanina Milanović gura Hrvatsku u ustavnu krizu
On je za svoju igračku uzeo Vojsku, a tek se krajnje neodgovorni autoritarni vladari poigravaju njome. U demokratskom poretku to nitko ne čini. U hrvatskom je ustavnom modelu nadležnost nad Oružanim snagama podijeljena između Vlade i predsjednika

Velikoj većini hrvatskih građana posve je jasno da je Vlada Zorana Milanovića najgora vlada u hrvatskoj povijesti i najnekompetentnija u Europskoj uniji. Znaju i to da svaki daljnji mjesec opstanka ove administracije ozbiljno otežava hrvatsku ekonomsku situaciju.

Poznato je da je Hrvatska jedina država Europske unije, koja ne kontrolira čak niti svoj primarni deficit, da se značenje indikatora oporavka ekonomije uvelike prenaglašava, a da se ti slabašni pozitivni trendovi odvijaju posve neovisno o vladinoj ekonomskoj politici. Svima je znano i to da se Hrvatska suočava s dramatičnim deficitom, ali i strmoglavim rastom javnog duga, za koji nije jasno kako bi ga bilo moguće servisirati u slučaju porasta kamata na financijskom tržištu.

Ništa manje strašni, međutim, nisu niti politički učinci ove administracije, a o tome se daleko manje govori, i većina građana nije svjesna do koje su mjere Zoran Milanović i njegova sljedba erodirali demokratske institucije i regredirali demokratsku političku kulturu.

Milanovićeva politička paradigma je paradigma „permanentnoga građanskog rata”. On nije dorastao uspostavljanju političkog konsenzusa, ne zna i ne želi razgovarati s političkim partnerima. Vlada, zapravo, ne funkcionira kao koalicijska u pravom smislu riječi. Dominantna stranka sustavno uništava identitet i politički kredibilitet koalicijskih partnera, pokušava im preoteti regionalne utvrde, a na kraju mandata parlamentarni potencijal je očuvala samo stranka koja je prva bila na otvorenom udaru Milanovića i koja se de facto izolirala od koalicije.

Koncept „permanentnoga građanskog rata”, koji Milanović provodi, zaoštrio se nakon što je Milanovićev kandidat poražen na predsjedničkim izborima. Budući da proistječe iz protudemokratskog miljea, posve je očekivano da Milanović nastoji ne priznati izborne rezultate i da omalovažava predsjednicu Republike koja je investituru dobila izravno od naroda. Odbijanje konzultacija u Uredu Predsjednice javnost je pogrešno svela na Milanovićev nedostatak kućnog odgoja. To je, naravno, notorna činjenica, ali ona ništa ne govori o njegovu političkom karakteru. Odbijanje funkcioniranja u obrascu „konfliktne suradnje”, kakav nameće svojevrsna kohabitacija lijeve vlade i Predsjednice koja politički pripada desnom centru, odraz je Milanovićeva autoritarnog backgrounda, odbacivanja političkog pluralizma i koncepta uspostavljanja autoritarne vlasti koja ne podliježe ničijoj kontroli.

Mnogima je posebno nerazumljivo zašto Vlada, a kad kažemo Vlada znamo da mislimo na jedinoga koji u njoj donosi relevantne odluke, insistira na održavanju „vojne parade” povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Koncept prema kojem Milanović nastoji izbjeći Knin i zvižduke iz publike tek donekle objašnjava ovo insistiranje. Naime, Milanović je spreman prisustvovati na podizanju zastave na kninskoj tvrđavi, gdje je i lani bila grobna tišina, ali ne i na svečanosti u gradu, gdje je izviždan. Oni koji opravdavaju njegovo protudemokratsko ponašanje zato tvrde kako mu odgovara da se središnja proslava održi u Zagrebu, gdje neće biti mnogo ljudi, pa ni opasnosti od preglasnih zvižduka.

Stvar je, međutim, daleko ozbiljnija. Ovoga puta on je za svoju igračku uzeo Vojsku, a tek se krajnje neodgovorni autoritarni vladari poigravaju njome. U demokratskom poretku to nitko ne čini. U hrvatskom je ustavnom modelu nadležnost nad Oružanim snagama podijeljena između Vlade i predsjednice Republike, i to je ustavotvorac učinio upravo radi toga da bi spriječio poigravanje vojskom u političke svrhe. Dakle, o svim se vojnim pitanjima odlučuje konsenzusom. Nije dovoljno formirati neko radno tijelo, u kome će Vlada imati većinu, a predsjednik Republike biti u manjini, i onda na tom tijelu donijeti odluku kakvu želi Vlada. Da bi se provela neka operacija, koja uključuje oružane snage, nužno je da se o tome usuglase oba ustavna faktora u donošenju takve odluke. Budući da takav konsenzus nije postignut, potrebno ga je ili pokušati uspostaviti, ili odustati od nakane.

Milanović, međutim, insistira na tome da on može, uz pomoć svoga suseljanina, kojeg je postavio za ministra obrane, samostalno odlučivati o korištenju oružanim snagama. To objašnjava pravi karakter odluke o održavanju vojne parade. Vojni se mimohodi obično održavaju u autoritarnim režimima, jer se tako protivnicima u zemlji poručuje kakvom snagom raspolaže režim. Demokracije vojnom paradom obično šalju poruku (kakvu je Hrvatska slala 1995) kad su izvana ugrožene i kad se na taj način pokazuje vojna snaga, a istovremeno se na domaćem terenu uspostavlja politička homogenizacija, naglašavanjem ponosa na snagu državnoga/nacionalnoga obrambenog sustava.

Hrvatska danas nema potrebe odašiljati poruku o svojoj vojnoj snazi, jer nije izravno vojno ugrožena. Jasno je da poruka Milanovićeve parade treba biti samo jedna – Milanović je taj koji može pokrenuti vojsku, a uloga Predsjednice tek je protokolarna i ona ga ne može zaustaviti u političkoj zloupotrebi oružanih snaga. Dakle, Milanovićava bi parada imala samo unutarnjopolitičku funkciju i bila bi poruka opoziciji da se ne nada kako tako „efemernom metodom” kao što su izbori, može promijeniti sliku Hrvatske, jer da je Milanović, zajedno sa svojom sljedbom, spreman odgovoriti „vatrom, nožem i kundakom”.

Dakle, ono što Zoran Milanović i njegovi trabanti rade vezano uz vojni mimohod, puzajući je državni udar. On je vjerojatno svjestan da će Predsjednica morati zaustaviti takvo poigravanje, koristeći se svojom ovlašću da razriješi i umirovi vojne zapovjednike, koji bi protivno njenoj odluci sudjelovali u Milanovićevu poigravanju oružanim snagama. Naravno, njemu nije važno kakve će posljedice njegova igra imati, nego ga zanima samo da ili politički instrumentalizira vojsku ili da Predsjednicu okrivi za destabilizaciju sustava upravljanja oružanim snagama.

Paralelno sa slanjem poruke kako je spreman posegnuti za mnogo čime kako ne bi mirno predao vlast nakon izbornog poraza, Milanović je proveo još jedan konstitucionalni udar. Posve zanemarujući obveze fiskalne odgovornosti, na kojima se zasniva Europska unija, savez država u koji je Hrvatsku uvela prethodna administracija, Vlada mijenja i prihodovnu i rashodovnu stranu proračuna, a proračun ne upućuje na rebalans u parlament, vjerojatno u strahu da više ne može okupiti natpolovičnu većinu potrebnu za njegovo usvajanje.

Kao što ovu godinu namjerava završiti bez rebalansa proračuna, vladajuća većina, to jest Zoran Milanović, koji jedini u toj većini donosi ključne odluke, namjerava u još jednom slučaju Hrvatsku gurnuti u ustavnu krizu. Riječ je o mandatu sudaca Ustavnog suda. Naime, cijeli mandat ove vlade Ustavni sud djeluje sa 12, umjesto 13 sudaca. U sudskom tijelu, koje odluke donosi većinom glasova, uvijek je nužno da bude neparan broj sudaca, kako bi odluka (za ili protiv) imala sigurnu natpolovičnu većinu. Sreća je da je unutar Ustavnog suda u ovom mandatu uspostavljena visoka suglasnost (koja u nekom slučajevima i ne mora biti na korist zaštiti načela ustavnosti), pa se niti jednom nije dogodila pat pozicija.

Međutim, uskoro će okolnosti postati bitno kompliciranje. U srpnju akademku Davoru Krapcu istječe mandat, a u prosincu ove godine mandat istječe još petorim sucima. Bez sedam sudaca Ustavni sud više, čak niti u uvjetima potpunog konsenzusa, ne može donositi odluke, jer da bi odluka bila pravovaljana, mora je potvrditi sedam sudaca, a preostalo bi ih samo šest. Doduše, Sabor Ustavnim sucima, kojima je istekao osmogodišnji mandat, može mandat izuzetno produljiti još za šest mjeseci, tako da bi akademik Krapac mogao do siječnja iduće godine sudjelovati u radu Ustavnog suda, a pet sudaca, kojima mandat istječe u prosincu, može u Ustavnom sudu ostati do lipnja, ali ne dulje.

Ustavni suci biraju se dvotrećinskom većinom i oko izbora svakog suca nužno je uspostaviti konsenzus većine i ključne opozicijske stranke. Manjkajući ustavni sudac nije izabran tijekom cijelog mandata, jer Milanović nije želio konsenzus s HDZ-om ni oko čega. Sada je u tijeku izbor dvoje ustavnih sudaca, nadomjestak za manjkajućeg i za akademika Krapca, ali nitko od kandidata vjerojatno neće biti izabran, upravo zato što se nije tražio konsenzus. Ova parlamentarna većina neće niti pokušati tražiti zamjenu za još pet ustavnih sudaca, kojima mandat istječe u prosincu, među kojima je i predsjednica Ustavnog suda, jer ne želi uspostavljanje suglasnosti, dijalog na kakvom se zasniva svaki demokratski parlamentarizam. Svjesni su da idući mandat ne mogu osvojiti, pa da će ionako iduća parlamentarna većina snositi odgovornost za uspostavljanje konsenzusa o izboru ustavnih sudaca, ali tada ne više njih sedam, nego čak devet, jer dvjema sutkinjama mandat istječe u svibnju iduće godine.

Dakle, skor insistiranja ove vlasti da se održi nakon što je izgubila političko povjerenje i sama se odrekla programa na osnovu kojeg je dobila mandat, neće biti samo javni dug i proračunski deficit nad kojima nitko nema kontrolu, nego bi se tom zbiru uskoro mogli dodati devastirani sustav zapovijedanja Oružanim snagama, ali i razoren Ustavni sud. Zastrašujuće! Zato je važno da Zoran Milanović i njegova sljedba odu s vlasti što prije, i to dok nisu do kraja rastočili državu i njene demokratske mehanizme.

Autor: Davor Gjenero/direktno.hr

Odgovori

Skip to content