Banac: u Austriji Britanci su jedino četnike tretirali kao saveznike
BLEIBURŠKA TRAGEDIJA – Događaj u Lienzu u istočnom Tirolu 1. lipnja 1945. godine, je jedan od najsramotnijih poglavlja u povijesti britanske vojske, kada je protiv 30 tisuća Kozaka s obiteljima pokrenuta vojna akcija
Koji je međunarodni kontekst prisilnih repatrijacija koje su su završile s mučnim scenama? Koja je odgovornost zapadnih saveznika za ono što se dogodilo u proljeće 1945. godine i mnogo kasnije? Kako su oni prihvatili mogućnost prisilnih repatrijacija, kako je to došlo, kojim redom i koje su bile posljedice, bila su pitanja na koja je politički analitičar Ivo Banac odgovorio na jučerašnjem Okruglom stolu “70. obljetnica Bleiburške tragedije”.
Banac je naveo kako je ova tema bila prilično tabuizirana na zapadu do negdje 70-ih godina kada su se počele pojavljivati prve knjige koje su se bavile ovim pitanjem. U kontekstu razumijevanja onog dijela koji se tiče Hrvata i Bleiburga, Banac je pojasnio cijeli dijapazon, koji je mnogo širi.
“Glavni odgovorni koji je nametnuo ovu priču bio je i meštar cijele priče – Josif Visarijonovič Staljin, a njegovi šegrti u ovom dijelu svijeta slijedili su njegove inicijative, ali ponavljam ovdje postoji velika odgovornost zapadnih saveznika, u prvom redu Ujedinjenog kraljevstva zbog toga što je cijelo Sredozemlje, posebno ovaj dio svijeta bio unutar tzv. britanskog teatra rata gdje postoji najizravnija odgovornost Londona. Već u lipnju ’44. godine, nakon invazije Normandije, zapadni saveznici zatekli su mnoštvo ruskih radnika, izbjeglica, ali i dragovoljaca u njemačkim formacijama. Ovih posljednjih bilo je oko milijun”, kaže Banac.
Pitanje koje se postavljalo je što raditi s tim ljudima, ali je postupno dolazilo do stanovitih odluka.
“Primjerice, krajem lipnja Patrick Dean, pomoćni pravni savjetnik ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije u Foreign officeu je zabilježio sljedeće: ‘U svoje vrijeme svi oni s kojima sovjetske vlasti žele imati posla, morat će im biti predane, a mi se nećemo zabrinjavati činjenicom da mogu biti streljani ili da će se s njima i inače grupo postupati. Za razliku od onoga kako bi im bilo pod engleskim zakonom’. Prilično ciničan zaključak i to je početak odluke koju Foreign office forsira da se ide u repatrijacije. Moram primijetiti da je bilo otpora tome, posebno sa strane Ministarstva obrane u Velikoj Britaniji. War office je na razne načine želio to spriječiti. Čak su dijelili i letke gdje su obećavali azil za one koji bi to tražili”, ispričao je Banac.
U jesen 1944. godine na četvrtoj moskovskoj konferenciji kada su Churchill i Eden razgovarali o sudbini, posebno jugoistočne Europe sa Staljinom i Molotovim i kada je došlo do poznatog sporazuma o procentima u jugoistočnoj Europi, Jugoslavija 50:50, Eden je dogovorio repatrijaciju u SSSR svih sovjetskih građana bez izuzetka, onih koji bi bili ili već jesu oslobođeni od Nijemaca.
“To se potenciralo nekoliko mjeseci kasnije, na Krimskoj koferenciji, na Jalti početkom 1945. godine, kada su se saveznici dogovorili da će svi sovjetski građani, oslobođeni od snaga pod zapovjedništvom zapadnih saveznika biti odvojeni od ‘neprijateljskih ratnih vojnih zarobljenika i zadržavani u logorima ili točkama koncentracije dok se ne izruče sovjetskim ili drugim vlastima’. Postoji poseban ugovor, koji je donesen sa SAD-om te također s Ujedinjenim kraljevstvom i zemljama Commonwealtha. Ovaj se dogovor proširio i na građane Jugoslavije”, navodi Banac.
Ovdje je postojo čitav niz problema. Što se podrazumijevalo pod građanima? Jesu li to ljudi koji su imali, primjerice sovjetsko ili jugoslavensko državljanstvo ili su to ljudi koji su napustili Rusiju i prije revolucije ili za vrijeme građanskog rata ili čak bili rođeni u inozemstvu u emigrantskim kolonijama. Ništa od toga nije bilo definirano.
“Je li bila riječ samo o ratnim vojnim zarobljenicima ili možda, kao što je često bio slučaj, primjerice sa kozačkim postrojbama, je li riječ također o njihovim obiteljima? Osim toga, što s onima koji nikad nisu bili građani Sovjetskog saveza? I na kraju što s onima koji se ne žele vratiti? Sve to je ostavljeno manje više po strani. Moram naglasiti da Institut prisilne repatrijacije ne postoji u međunarodnom pravu, a sovjetske su ga se vlasti izričito odrekle u nizu međunarodnih ugovora. Počevši od mira u Brest-Litovsku 1918. godine kada su potpisali mir s centralnim silama, gdje se izričito kaže u članku 17. ‘ratni zatvorenici dvije strane bit će pušteni u svoje domovine, a ukoliko to ne žele uz pristanak strane, koja ih je zarobila, mogu ostati unutar njenog teritorija ili otići u treću zemlju. Tako da je i Sovjetski savez dugo godina priznavao ovo pravo, koje je zapravo štitilo zarobljenike od repatrijacije”, tvrdi on.
Postavlja se pitanje i kakav je bio zapadnjački interes u ovoj mučnoj aferi.
“Možemo se dosjetiti raznih mogućnosti, bojazan da će Sovjeti zadržati zapadne ratne vojne zarobljenike pod njihovom kontrolom što se često koristilo kao akologija za ono što su zapadnjaci radili. Ali ovo tek djelomično objašnjava strastveno zapadnjačko provođenje repatrijacije. Dodatna objašnjenja su stanovito prosovjetsko raspoloženje, koje je doista postojalo u neki zapadnim zemljama, ratna omraza i slično. Međutim, nikada ne smijemo zaboraviti da je bilo onih koji se nisu slagali sa ovakvom politikom svojih vlastitih vlada. Dat ću vam par primjera. Na primjer, na poziv Nikolija Novikova, sovjetskog šaržeja u Washingtonu koji je tražio od Amerikanaca da se sovjetski državljani, koji su zarobljeni u njemačkim uniformama, a bili su u kampu Rupert, savezna država Iowa, da se oni repatriraju u SSSR, ako je potrebno uz primjenu sile. Podtajnik u američkom ministarstvu vanjskih poslova, dakle State Departmentu, Joseph C. Grew je odbio ovo traženje. Napomenuo je da bi to bilo u suprotnosti sa Ženevskom konvencijom i američkom tradicijom prava na azil. Tvrdio je da Ženevska konvencija ne dozvoljava utvrđivanje državljanstva izvan uniforme, jer ‘među zarobljenicima koje ova Vlada drži ima mnogo onih koji polažu pravo na američko državljanstvo’. Uhvaćeni u njemačkoj odori, ali imaju pravo na američko državljanstvo njih ipak tretiramo kao Nijemce, tako da ako je netko tko je po državljanstvo ili po narodnosti Rus zarobljen u njemačkoj uniformi mora biti tretiran kao Nijemac. Na koga se ovo odnosilo?”, pita se Banac.
Staljin je, podsjeća, u prvom redu imao niz ruskih, antisovjetskih oružanih grupacija, koje su se borile na njemačkoj strani.
“One se mogu podijeliti na više njih i ovdje postoji velika konfuzija, jer su se često ove postrojbe mijenjale, sklapale, razdvajale itd. Ali može se govoriti o sljedećim grupacijama: donski i kubanski Kozaci, koji su izbjegli iz sovjetske Rusije poslije građanskog rata pod zapovjedništvom generala Wrangelija. Tada su u Kraljevini SHS skupa s drugim ruskim emigrantima organizirali organizaciju Ruski Obče-Voinskij Sojuz – ROVS 1924. godine. Dvojica ROVS-ovih generala angažirani su od Nijemaca da od preživjelih donskih Kozaka emigranata i sovjetskih zarobljenika, uglavnom Kozaka, pokrenu kozačku oružanu silu, koja je onda kao prva i druga kozačka divizija korištena protiv partizana u Srijemu, Bosni i Slavoniji. Zatim, Vlasovljeva armija, odnosno Ruska oslobodilačka armija, koja je organizirana od Nijemaca studenoga 1944. u Pragu, dakle pri samom kraju rata i prije osnivanja ROA-e, ruske dobrovoljačke bojne borile su se na istočnoj zapadnoj fronti. ROA je sudjelovala u borbi protiv Crvene armije na Odri u travnju 1945. godine, a onda po naređenju Vlasova, koji je bio zarobljeni sovjetski general i predvodio ovu formaciju krenula prema jugu, gdje je odbila poslušnost Nijemcima pomogla češkim ustanicima da oslobode Prag. Pokušaj predaje Pattonovoj trećoj armiji u zapadnoj Češkoj nije uspio. Oni su uglavnom repatroirani u SSSR. Vlasov i drugovi obješeni su u Moskvi kolovoza 1946. godine”, rekao je Banac.
Naravno, ono što nas posebno zanima su bile formacije NDH, ali i drugih južnoslavenskih zemalja, među kojima su, navodi Banac, jedino Mihajlovićevi četnici bili tretirani kao saveznici sa strane britanskih vlasti u Austriji.
“Kada su repatrijacije počele? U nekim slučajevima sa strane Britanaca, to je bilo inicirano u ljeto 1944. godine. Više tisuća vraćeno je u SSSR, ali bilo je i mnoštvo samoubojstava. Mnogi, koji su znali što ih čeka u Staljinovoj državi počinili su samoubojstvo. Britanske vlasti su pokušavale zanijekati ova događanja, jer nisu željeli javno protivljenje ovoj politici u samoj Britaniji. Kada su britanski časnici primijetili da povratnike, nešto kasnije u lukama Murmanska, Odesse itd. dočekuju likvidatori iz NKVD-a neke koje su streljali na licu mjesta, naravno prosvjedovali su protiv takve prakse, ali sam Eden je u jednom komentaru vezano uz ova događanja rekao da se ne smije biti sentimentalan vezano uz ove situacije, jer to je obveza koju je Ujedinjeno kraljevstvo prihvatilo na Krimskoj konferenciji. Naravno, bilo je mnoštvo velikih incidenata. Nama je najpoznatiji onaj vezan uz Bleiburg, izručenje velikog broja zarobljenih Hrvata Titovim partizanima, ali ovo je bio tek prvi od takvih velikih incidenata. Jedan drugi sličan incident dogodio se u svibnju 1945. godine, ali na mnogo dramatičniji način. Događaj u Lienzu u istočnom Tirolu 1. lipnja 1945. godine, je jedan od najsramotnijih poglavlja u povijesti britanske vojske, kada je protiv 30 tisuća Kozaka s obiteljima pokrenuta vojna akcija kako bi ih se prisilno ubacilo u vagone, koji su ih vodili u SSSR”, komentirao je Banac.
Bilo je, međutim i repatrijacija koje su sprovedene i s američke strane.
“Uglavnom se to odnosilo na logore za ratne vojne zarobljenike, najviše u Njemačkoj. I tu je dolazilo često do incidenata kada su zarobljenici shvatili što im se sprema. Primjerice, kolovoza 1945. godine u Camptonu u Bavarskoj te onda kasnije siječnja i veljače 1946. godine u Plattlingu i u Dachau. Ono što je zanimljivo je da je bilo repatrijacija i na američkom teritoriju. Bilo je mnogo ruskih zarobljenika u njemačkim odorama, koji su bili u logorima u SAD-u. Jedna takva skupina se odbila vratiti na brodove koji su čekali ljudstvo u luci Seattle u saveznoj državi Washington. Ta ista grupa je preko cijelog kontinenta prevezena u Fort dix, država New Jersey. Jednu grupu su uspjeli spriječiti pri ukrcavanju u sovjetske brodove, da bi ih kasnije doslovno drogirali i na kraju prebacili. Neki su ipak preživjeli, jer su ih u Njemačkoj spasili drugi američki časnici i vojnici, koji nisu mnogo držali do Jalte”, tvrdi Banac.
Banac je zaključio svoj govor pohvalivši one koji nisu prekršili Ženevsku konvenciju zbog političkog oportuniteta.
“Mala kneževina Liechtenstein je dala azil oko 500 pripadnika Ruske nacionalne armije. To je bilo drugog svibnja 1945. godine. Kasnije kada su ruski državni predstavnici došli da ih pokušaju pridobiti za povratak u SSSR, jedan dio njih, negdje oko dvije stotine je prihvatio tu ponudu, ali ostali su se držali azila koji su primili u Liechtenstein, da bi dvije godine kasnije otputovali u emigraciju u Argentinu. Ovaj slučaj jedne male državice je znak što je moglo biti da su se veliki držali stanovitih načela. U tome možemo vidjeti nešto što je znak drugačijih odnosa, ako ne u ovom onda u nekom drugom vremenu”, zaključio je Banac.
Izvor: direktno.hr
