Ne može se istovremeno biti pripadnik Katoličke Crkve i scijentologije
Premda se u hrvatskim medijima nerijetko spominje scijentologija i Scijentološka »Crkva«, većina naših građana ne bi znala kazati o čemu je ustvari riječ. Što je scijentologija? O tome je u prilogu za hrvatski program Radio Vatikana govorio Marito Mihovil Letica, prikazujući knjigu o Scijentološkoj »Crkvi«, autora fra Ivana Macuta.
Scijentologija – od latinskoga »scientia«, što znači ‘znanje, znanost’ – prvotno je bila sekularna filozofija, a potom se prometnula u svojevrsnu »primijenjenu religijsku filozofiju«, utemeljenu na dijanoetici, nekovrsnoj psihoterapiji. Osnovne su postavke scijentološkoga učenja da je čovjek besmrtno duhovno biće čija iskustva nadmašuju jedan životni vijek, da su čovjekove sposobnosti neograničene, bio on ili ne bio toga svjestan. Čovjeka nazivaju »thetan«, od grčkoga slova »theta« u značenju ‘misao, duh, život’. To, prema scijentološkom učenju, nije nešto pridodano čovjeku, nego čovjek u svojoj bîti jest »thetan«; u osnovi je dobar i teži opstanku, a taj opstanak ovisi o samome čovjeku, njegovu odnosu prema bližnjima i postizanju jedinstva sa svemirom. Bolesti su posljedica grijeha i bolesne mašte te se mogu ukloniti molitvom.
Scijentološka »Crkva«, koja je donedavno u mnogim zemljama bila na lošemu glasu zbog različitih optužbi kao što su špijunaža, izrabljivanje ljudi, zatim negativnih kvalifikacija da je riječ o komercijalnome udruženju koje svoja učenja brani zakonima o zaštiti autorskih prava i poslovnih tajni – nastoji se usuprot tomu predstaviti kao poželjna i korisna religija koja pomaže čovjeku prebroditi životne teškoće. Da bi se uspjelo u toj promjeni, recimo to tako, »imidža« scijentologije, učinjeno je nekoliko važnih koraka. Prvo, Scijentološka »Crkva« prigrlila je u svoje redove neke poznate holivudske glumce kao što su primjerice John Travolta, Tom Cruise i Will Smith. Drugo, postignuto je da Sjedinjene Američke Države priznaju scijentologiju kao religiju te je Scijentološka »Crkva« time izuzeta od plaćanja poreza. Treće, pokrenute su dvije izdavačke kuće: »New Era Publications« sa sjedištem u Kopenhagenu u Danskoj te »Bridge Publications« u Los Angelesu u SAD-u, a one imaju zadatak tiskati knjige na više od 50 svjetskih jezika, među kojima je i hrvatski. Tako su njihove knjige, DVD-i i drugi promotivni materijali postali dostupni gotovo po čitavu svijetu.
Treba spomenuti da je u Europi Scijentološka »Crkva« prisutna u mnogim zemljama: Austriji, Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Nizozemskoj, Norveškoj, Portugalu, Rusiji, Španjolskoj, Švedskoj, Švicarskoj itd. Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske 22. prosinca 2003. službeno je upisalo Scijentološku »Crkvu« u evidenciju vjerskih zajednica. Prema nekim procjenama u Hrvatskoj ima između 20 i 30 sljedbenika Scijentološke »Crkve«.
U tom se smislu nameće pitanje treba li, s obzirom na njihovu zaista malu brojnost, o njima i njihovoj »Crkvi« uopće govoriti. Odgovor je sigurno potvrdan jer posrijedi je svjetska pojava, a i broj sljedbenika scijentologije u Hrvatskoj zasigurno će bivati sve većim.
Stoga nam pohvalnom valja ocijeniti okolnost da je novinsko-izdavačka kuća Glas Koncila početkom 2015. objelodanila knjigu naslovljenu »Scijentološka ‘Crkva’«, čiji je autor dr. sc. fra Ivan Macut.
U predgovoru knjige monsinjor Ivan Miklenić uime nakladnika objašnjava:
»Premda je autor u samoj knjizi precizno i jasno obrazložio zašto grupaciji koja se naziva Scijentološkom ‘Crkvom’ ne pripada naziv Crkva, Glas Koncila kao izdavač insistirao je da u naslovu knjige pojam Crkva bude napisan velikim slovom i stavljen u navodne znakove. Pojam Crkva, pisan velikim slovom, uvijek označava Kristovu zajednicu, tj. novi Božji narod, novu zajednicu kojoj je sam Krist središte i koju je On ustanovio da bi u povijesti nastavila njegovo djelo spasenja. Ta Kristova nova zajednica, tj. Crkva u suvremenom svijetu živi u različitim formalnim i hijerarhijski ustrojenim kršćanskim vjerskim zajednicama te se sve one s pravom smatraju i nazivaju Crkvom.
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u svom novom ‘Hrvatskom pravopisu’ prihvatio je opravdane razloge te je propisao da se svaka takva kršćanska zajednica, kada se naziva Crkva, piše velikim slovom. Budući da Scijentološka ‘Crkva’, kako je i autor u knjizi obrazložio, nije zajednica u takvome smislu da bi se mogla opravdano nazivati i smatrati Crkvom, izdavač je, radi jasnoće, insistirao da se pojam Crkve, koji pripadnici te zajednice koriste, stavi u navodnike. / Zahvaljujući autoru na uloženom trudu i uspješnom i vjerodostojnom prikazu Scijentološke ‘Crkve’ ovu knjigu predajemo javnosti da bude svjetlo koje će onemogućiti zamke barem nekih od suvremenih izazova.«
Knjiga je podijeljena na šest dijelova. Prvi je naslovljen »Lafayette Ron Hubbard – Dvadeset života u jednom životu (1911.–1986.)« i govori o životnome putu utemeljitelja scijentologije, pisca djelâ znanstvene fantastike i »jedne od najkontroverznijh osoba 20. stoljeća«. Drugi dio nosi naslov »Temeljna učenja«, a treći »Religiozna praksa« gdje se govori o obredima poput davanja imena, vjenčanja, sprovoda, ređenja novih službenika i nedjeljne službe, pri čemu autor jasno ističe to da scijentološki obredi nemaju nikakve veze s kršćanskim sakramentima. Četvrti je dio »Hijerarhijska struktura«, gdje se govori o čvrstome, gotovo vojničkome hijerarhijskom uređenju. U petome je dijelu riječ o vrlo angažiranome društvenom djelovanju Scijentološke »Crkve«, koje ima dvostruki cilj: prvi je pomoći čovjeku i učiniti svijet boljim i ugodnijim mjestom za život, dok je drugi cilj širenje scijentološkoga učenja i pridobivanje novih članova. O šestome dijelu, naslovljenu »Katolici i scijentologija«, Ivan Macut u uvodu knjige piše:
»U ovom smo poglavlju ukratko predstavili razloge zbog kojih smo uvjereni kako se ne može istovremeno biti pripadnik Katoličke Crkve i scijentologije, a što Scijentološka ‘Crkva’ i vjeruje i promiče u svojim javnim nastupima i to ne samo s obzirom na katolike nego i u odnosu na sve religije svijeta. U ovom smo se poglavlju ograničili isključivo na govor o Katoličkoj Crkvi i njezinim članovima. / Prije no što čitatelj započne s čitanjem prvog poglavlja, želimo reći kako ovom knjigom ne želimo niti promovirati niti negirati Scijentološku ‘Crkvu’, već jednostavno prikazati ono što službena Scijentološka ‘Crkva’ sama o sebi govori te ono u što vjeruje. Ondje gdje budemo smatrali potrebnim, uključit ćemo se kroz komentare u bilješkama na koncu knjige i u polemiku, te prikazati bilo oprečne stavove, bilo kritike koje im se upućuju, ali sve s ciljem kako bismo što vjernije prikazali scijentologiju i njezino učenje.«
I naposljetku bih pohvalio stručan i poman, iscrpan i sustavno proveden analitički pristup, uzoran primjer višeaspektnog i objektivnog znanstvenoga rada, slobodnoga od bilo kakvih predrasuda, tj. knjige koja unatoč znanstvenosti biva pristupačna širemu čitateljstvu.
MISIJA / RADIO VATIKAN
