Proizvodnja smrti od Vladivostoka do Trsta
Točno pet godina nakon masovne sovjetske likvidacije Poljaka u Katynskoj šumi (3. travnja – 19. svibnja 1940. godine), jugoslavenske likvidacije „narodnih i klasnih neprijatelja“ u Sloveniji i na Križnom putu pokazale su znatno veću učinkovitost i „poboljšanu“ produkciju smrti.
Jugoslavenski odredi smrti svojim su sovjetskim kolegama dokazali da se može više u znatno kraćem vremenskom razdoblju. Jedinice OZNA-e i KNOJ-a usavršili su metode masovnih likvidacija i daleko nadmašile Sovjetske elitne postrojbe smrti, ondašnjeg NKVD-a. Da bi se slikovito prikazala veća učinkovitost Titinih postrojbi u usporedbi sa Staljinovim, treba proučiti brojkama usporedive likvidacije zarobljenika i civila.
Dakle u Katynskoj šumi Sovjeti su u razdoblju od mjesec i pol dana likvidirali oko dvadeset tisuća poljskih časnika i dočasnika – točno 21 877 muškaraca, prema izvještaju koji je predsjednik KGB-a, Aleksandar Šeljepin podnio Nikiti Hruščovu 1959. godine. Od te brojke bilo je 14700 poljskih časnika i dočasnika zarobljenih u jesen 1939. godine, a onda su Sovjeti „dodali“ sve one civile za koje su pretpostavili da bi im kad-tad mogli smetati: intelektualce, liječnike, visoke državne činovnike, ugledne gospodarstvenike… poljsku elitu. Uobičajeno oružje egzekucije bio je Walther 7,65, uglavnom metak u potiljak ispucan ponad već pripremljenog rova. Dnevna produkcija smrti bila je oko 500 ljudi. Žrtve su dovođene na stratišta vlakom, kamionima, autobusom; jedni su pucali, drugi su punili oružje, treći slagali tijela u rovove, četvrti zasipali vapnom…
U Teznu kraj Maribora nalazio se protutenkovski rov, širok 3 do 4 metra, isto toliko dubok; iskopao ga je Wermach 1944. za obranu od moguće Sovjetske invazije. Koncem svibnja počela je u Teznu masovna egzekucija (u Austriji zatočene i od Britanaca razoružane pa u Jugoslaviju vraćene) antikomunističke vojske i civila. Tezno je samo jedno od masovnih stratišta, do sada ih je u Sloveniji evidentirano 540. Cijeli je protutenkovski rov u dužini od 2300 metara do polovice lipnja napunjen je ubijenim vojnicima i civilima. Preživjeli su ukrcani na vlak Zagreb – Brod – Vojvodina i nastavili svoj Križni put, do sljedećeg stratišta.
Koncem devedesetih godina prošlog stoljeća prilikom izgradnje autoceste Ljubljana – Maribor, trasi se ispriječila velika masovna grobnica i počela su iskapanja. Tom je prilikom iskopano samo 70 metara spomenutog rova i pronađen je 1179 kostur. Također je izvršeno cijelo sondiranje rova i rezultat je bio 18 kostura na jedan dužni metar. Procjenom tih parametara Komisija Vlade Republike Slovenije za rješavenje pitanja prikrivenih grobišta zaključuje se da se u protutenkovskom rovu u Teznu nalazi oko 40 tisuća žrtava! I svi likvidirani u nepuna tri tjedna, svi žicom vezanih ruku, s metkom u potiljak, nego i hladnim oružjem i prigodnim „alatima“, što znači da je dnevna produkcija smrti bila skoro dvije tisuće ubojstava dnevno. Obradom arhivske građe i svjedočenja očevidaca (i egzekutora) slovenski su povjesničari došli do podatka od 40 do 50 kamiona na dan, tj. 900 do 1100 likvidacija na dan, a dio žrtava dovođen je i pješice. Trasa puta prema stratištu bila je označena odrubljenim glavama nabijenim na kolac!
Titin stroj za ubijanje bio je mnogustruko učinkovitiji od Staljinova i učenik je još jednom nadmašio učitelja: duplo više likvidiranih u duplo kraćem vremenskom razdoblju. Bravo Tito! Istim je rezultatom Tito tukao i Staljina i Hitlera na svim slovenskim stratištima i dalje na Križnom putu. Dobar naš Tito.
Stratište u Teznu, kao i mnoga druga stratišta u Sloveniji, godinama i desetljećima bila su strogo čuvana područja, obično od samih egzekutora i/ili domaćih koji su s te osnove dobivali vojnu apanažu/mirovinu. Zavjera komunistričke omerte je bez presedana u svjetskoj povijesti zločina, čak su i Rusi otvorili svoje arhive, pokolj u Katynskoj šumi ima svoje nalogodavce, njihove potpise, zločin je administrativno dokumentiran, zaveden u pismohrani i nakon propasti SSSR-a uredno objavljen. Slovenski povjesničari i sociolozi također su otvorili svoje pismohrane i profesionalno se osvrnuli na taj dio slovenske prošlosti. Nisu mogli drugačije: godine 1945. u Sloveniji je broj živih i netom ubijenih ljudi bio približan: jedan živ na jednog ubijenog. To ni Pol Pot nije sebi mogao priuštiti; Slovenija je europska Kambodža. Samo su hrvatski šegrti tzv. antifašističkih povjesničara (npr. Petar Strčić i Slavko Goldštajn) još ostali vjerni lažima svojih mentora i uporno se trse braniti neobranjivo. Oni još traže ratne zločince među ubijenima, međutim među 189 000 likvidiranih Hrvata u Sloveniji i 144 000 na Križnom putu (izvor prije spomenute slovenske Komisije) nije pronađen niti jedan ratni zločinac.
Za svoj minoran doprinos pobjedi nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu, jugoslovenskim komunistima bilo je dozvoljeno i ponuđeno da se najedu hrvatskog mesa i to su upravo i učinili. U temelje svoje totalitarne države ugradili su gotovo pola milijuna hrvatske mladosti, žene i djecu. Upravo su te jakovine, goldsteini, klasići… Filozofski fakulteti diljem Hrvatske i Politologija dali komunizmu pravo građanstva i povijesnu nišu pod imenom antifašizam. Oni su jatačili komunizam nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine i nakon 1995. sa srpsko-srbijanskim agresorom i domaćim orjunašima hajdučki dogovarali restauraciju komunizma pod imenom antifašizam.
L. C./hrsvijet.net
