M. MARUŠIĆ: PRISTAJEMO SAMO NA ISTINU O JASENOVCU
M. Marušić: Ne ćemo pristati ni na što osim na istinu o Jasenovcu – Gospodine Lustig, mi Hrvati nikada i nipošto ne ćemo priznati ni jedan zločin koji nije objektivno, znanstveno i pošteno dokazan!
Poštovani gospodine Lustig,
ovo moje obraćanje odnosi se na Vaš nedavni posjet Jasenovcu i govoru koji ste tamo održali. Ono ne samo da nije zakašnjelo, nego, vjerujem, ima određenu trajnu vrijednost jer je Vaš posjet (vjerujem da ste toga svjesni) otvorio ključna pitanja tragedije Jasenovca, ne samo one ratne i poratne nego i one svega vremena koje je slijedilo, do danas.
Obraćajući se Vama, obraćam se zapravo svim ljudima dobre volje i slobodna mišljenja jer, stvarno, ako to pitanje ne ćemo rješavati i riješiti danas, u demokraciji, slobodi, općeproširenoj visokoj razini naobrazbe i informiranosti i, zapravo, ipak dobroti i dobrim namjerama svih nas, onda s nama doista nešto nije u redu i zaslužili smo ostati u balkanskome glibu neznanja, predrasuda, mržnje i nesreće.
Ne tražim od Vas odgovor, nego samo svijest da u današnjoj Hrvatskoj postoje ljudi koji pošteno i objektivno misle, a svoju Domovinu vole kao i svi njihovi preci, dakle do razine da su za nju spremni dati svoje jedine živote. Molim uočite, brzim pogledom na hrvatsku povijest od 1102., da ovo nije nikakva patetika; zauzvrat, ja ću Vas poštedjeti nabrajanja hrvatskih junaka, dokumenata i žrtava u tih devet stotina godina.
Nisam baš gladan ni komentara drugih ljudi koji će se sa mnom suglasiti ili ne će; ovo nije ni komentar niti polemika; ponavljam da želim prvo Vama, a onda i svi drugim građanima Hrvatske, pa i drugih zemalja i sredina, dati na znanje da ima mnogo ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji shvaćaju da je došlo vrijeme da se o svim prijeporima kaže istina zasnovana na znanosti i objektivnim podatcima, da se ne nastrada zbog delikata riječi i mišljenja i da se ne dopusti neukima, zlima i glupima, da bez otpora truju javnost lažima, glupostima, objedama, etiketiranjima, neraspoloženjem i mržnjom.
1. Gospođa Predsjednica i Vi
Za Hrvatsku je veličanstven događaj da Vas je gđa Predsjednica zamolila, a Vi prihvatili, da ju predstavljate u Jasenovcu. Tomu je mnogo razloga, ali ne ću ih sve nabrajati nego ću navesti činjenice da ste Vi najbolji mogući izbor simbola jasenovačke patnje, a da je gđi Predsjednici bila pripremljena jeftina zamka za poniženje, izrugivanje i mržnju, od čega ste ju Vi viteški zaštitili. Hvala Vam.
2. Vaš govor
Po sjećanju ću citirati jednu Vašu rečenicu koju držim neizrecivo važnom; ne ću se ispričati ako koju riječ krivo navedem, jer to za ovu temu nije važno, ali hoću ako tu misao tumačim drukčije nego Vi; no u tom slučaju tu rečenicu primite kao simbol našega uljuđenoga nesuglasja: ‘Ovdje su se dogodili strašni zločini, iako oni još nisu dobro dokazani.’
S obzirom na sve što sam o Jasenovcu čuo i pročitao, jako sam suglasan s tom rečenicom, s tim da ju tumačim ovako: nema dovoljno čvrstih dokaza da su zločini onih razmjera i prirode o kojima se učilo u školama i pričalo i priča i danas u Jasenovcu doista i počinjeni! To ne znači da zločini nisu počinjeni, ali znači, a za to postoji mnogo dokaza, da su zastrašujuće uvećani i obojani u neljudski strašne pojedinosti koji nisu istiniti. A kad u strašnoj priči jasno nađemo samo jednu laž, imamo pravo sumnjati i o drugim dijelovima te priče, zar ne?
To znači da svi zajedno (naši stručnjaci), svih svjetonazora i pred očima cijele javnosti, moramo znanstveno, objektivno i pošteno istražiti što se stvarno dogodilo, svim sredstvima znanosti i struke i svim dokazima do kojih se može doći.
A onda ćemo se svi, ili barem neki (primjerice ja), pokajati, ispričati i ožalovati, zagrliti se, pomiješati suze i prestati jedni druge mučiti tim tužnim i nepopravljivim pitanjima koja truju život generacija i koja će ga i dalje trovati ako na njih primjereno ne odgovorimo. Drugim riječima, želim izjaviti da mi Hrvati nikad i nipošto ne ćemo priznati ni jedan zločin, s bilo koje strane, koji nije objektivno, znanstveno i pošteno dokazan.
Ja sam u školi učio, a kao neuk, siromašan, ali marljiv učenik to sam činio zdušno i jako dobro, da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba; kadšto se govorilo ‘žrtava’, iako je razlika vrlo velika. Pokojni prvi hrvatski predsjednik, gospodin Franjo Tuđman osuđen je na zatvorsku kaznu jer je objavio svoju procjenu da se radilo o 60.000 do 80.000 žrtava, dakle deset puta manje.
Prošlo je mnogo godina i sada se ‘prihvaća’ (npr. g. Slavko Goldstein) da se radi o ‘80.000 do 100.000’ žrtava. A ja pitam – kako se došlo do novoga broja, deset puta manjega? Tko je do toga broja došao? I – najvažnije – je li se itko, a zapravo su gotovo svi živi – ispričao hrvatskome narodu zbog te strašne neistine, zbog deseterostrukoga uvećanja broja žrtava? Držim da se trebaju ispričati svi koji su to govorili i zamisliti se svi koji su to vjerovali.
Prošlo je još dosta daljih godina, a javljaju se ugledni ljudi s dokazima o još mnogo mogućih laži. Nije moje da to procjenjujem, ali jest da pitam: zašto se zabranjuje i izbjegava to pitanje i ta istraživanja? Je li istina da se ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, u Titovu režimu, u Jasenovcu kopalo i da je u tri iskapanja iskopano manje od 500 kostura? Je li istina da su uz te kosture nađeni dijelovi domobranske i ustaške opreme i odjeće? To se odnosi na priču da su partizani dio ljudi s Križnoga puta skrenuli u Jasenovac i tamo ih poubijali. Nadalje, imamo svjedočenja da je Jasenovac potom postao ‘treći logor’ – za golootočke zatvorenike; da je ‘radio’ sve do šezdesetih godina…
Zašto se to ne smije istražiti? Zašto se takva pitanja nazivaju ‘ustašlukom’, ‘revizijom povijesti’ i drugim odvratnim izrazima? U svojoj biti povijest je znanost i ljudi ju imaju pravo preispitivati i donositi nove dokaze. Da, mi Hrvati imamo pravo postaviti ta pitanja, sva pitanja za koja imamo i najmanji razlog; ja imam pravo postaviti ta pitanja, napose u svjetlu dakle dokazanih laži, deseterostrukoga uvećanja broja žrtava. Ne mogu oprostiti onima koji su me kao neuka, siromašna dječaka učili lažima protiv mojega vlastitoga naroda!
3. Moje pitanje
Ja nisam stručnjak za povijest, a nisam u povijest ni posebno dobro upućen. No dogodilo mi se nešto čudno u životu, godine 1976., u Americi, u gradiću Oak Ridge, u državi Tennessee. Tamo sam bio na znanstvenome usavršavanju i moj prvi susjed u sveučilišnome kampusu bio je kolega Theodore Gottlieb, newyorški Židov. Odmah smo se sprijateljili. Ja sam njega učio nogomet, a on je ispravljao moj engleski; čak smo i radili na istome katu. Ništa nismo znali jedan o drugome kad smo se upoznali: ja nisam ništa znao o Židovima u New Yorku, a on nije nikad čuo za Hrvate u Jugoslaviji. Pa smo razgovarali, sve ljepše i dublje, i ja sam mu rekao osnovne stvari o sebi – da sam Hrvat iz Jugoslavije i da mi Hrvati nismo sretni u toj federaciji; ukupno nisam rekao ništa bitno više od toga.
Tri dana poslije, Ted je došao meni jako ljutit i optužio me da sam neki oblik ustaše (ja ustaše uopće nisam bio spominjao). No najvažnije je ovo: optužujući me prijateljski, ali ogorčeno, Ted mi je rekao da je Nezavisna Država Hrvatska, NDH, jedina zemlja saveznica Hitlera koja je doista i platila Njemačkoj trideset maraka po glavi Židova koje su Nijemci odvezli iz Hrvatske u koncentracijske logore u Njemačkoj. Ni jedan drugi kvislinški satelit, sve do petainovske Francuske, nije platio, samo Hrvati (ogorčeno je govorio Ted)!
Ted nikako nije mogao o ustašama znati više od mene, osim da se o toj temi informirao kad sam mu rekao da sam Hrvat. Tada nije bilo interneta, a Oak Ridge bio je mali grad s 30.000 stanovnika, s knjižnicom koju sam dobro pretražio i o nama našao samo Đilasovu knjigu Wartime. Ted je, dakle, informaciju dobio od nekoga drugoga, nekoga izvan Oak Ridgea. To je u redu, pametni i školovani ljudi zanimaju se za stvari koje su im važne i informiraju se. Mene je, međutim, zaprepastila ta priča o ‘trideset maraka po glavi’. U Jugoslaviji sam svašta čuo, pročitao bezbroj knjiga o II. svjetskome ratu, o Jasenovcu (jeste li čitali Nikolu Nikolića?), ali nikad za to nisam čuo.
Dakle ovo je istina: Ted je znao, doznao o mojoj domovini nešto što ja nikad nisam bio čuo. Kad sam se vratio u Zagreb, malo sam se raspitivao (bila je to opasna tema), ali nitko nije znao o tih trideset maraka. I sada pitam Vas, simbolično: je li istina da su zemlje saveznice nacističke Njemačke trebale Njemačkoj platiti trideset maraka po osobi za odvoz Židova u Njemačku i da je, o, Bože moj, apsurda, račun platila samo NDH?
Hrvatski židovski povjesničar g. Slavko Goldstein rekao je na TV-u da je u Jasenovcu ubijeno 9.000 Židova. A koliko ih je odvezeno u Njemačku? I je li odvezen i jedan, i – je li to plaćeno? To ustaše ne bi ekskulpiralo od grijeha rasnih zakona i odnosa prema hrvatskim Židovima, ali definitivno znači da ti ljudi, za koje je plaćeno 30 maraka po glavi, nisu ubijeni u Jasenovcu. Bez obzira na to što je i jedno i drugo strašno, velika je razlika jesu li ubijeni ili odvezeni. Zašto bi netko tvrdio da su ubijeni ako su odvezeni?
Nijemci su zacijelo sačuvali račune. Možda i ustaška vlast. Jesu li ti računi traženi? Jesu li nađeni? Jesu li zatajeni? Zašto se to ne spominje? Je li Ted lagao? Ne znam, ne vjerujem, s tako malo znanja o Hrvatima koje sam mu ja prenio, tako složenu stvar nikako nije mogao izmisliti. Lažem li ja? Ne lažem, Ted je još uvijek moj prijatelj i sada je odvjetnik (za patente) u New Yorku. Tko sumnja u mene, neka pita njega, danas to nije problem.
Ja se time ne bavim, niti ću, ali ta me priča muči od proljeća 1976. Imam li pravo na stručan, dokumentiran odgovor? Uvjeren sam da imam. To je moje ljudsko pravo, pravo znanstvenika, pravo Hrvata, pravo čovjeka koji se stidi hrvatskih zločina, na rasnoj, vjerskoj ili kakvoj god drugoj osnovi.
Vratimo se na početak, gospodine Lustig, i recimo jednostavno: kao i svaki Hrvat koji se stidi zločina koje su počinili pripadnici njegova naroda, ali ne dopušta da mu se laže i njegov ljubljeni narod prlja zlonamjernim izmišljotinama, izjavljujem da priču o Jasenovcu ne prihvaćam ni u kojemu obliku dok ne dobijem (znanstveno) zadovoljavajući odgovor na to pitanje. I na mnoga druga pitanja, od ‘Male Floramy’, preko Crvenoga križa, siročadi s Kozare, do pitanja ostataka domobranskih odora u masovnim grobnicama – u Jasenovcu.
Gore navedena rečenica iz Vašega govora ohrabrila me da to uvjerenje ipak trebam javno izreći. Isto vrijedi za sve one koji su donijeli dokumente, dokaze i svjedočanstva o stvarima koje su drukčije nego što se priča na različitim skupovima bivših ili sadašnjih komunista, poput onoga na kojemu ste nedavno govorili u Jasenovcu.
Dok se god ta pitanja bude zanemarivalo ili njihove autore optuživalo za revizionizam, mi ćemo znati da se radi o nečasnoj namjeri sramoćenja Hrvata zbog političkih razloga. A te političke razloge svrstavat ćemo u skupinu povijesnih djelovanja kako bi se spriječilo da mi Hrvati imamo samostalnu, suverenu i demokratsku državu.
Zato Vas molim da nam – svima – pomognete da dođemo do najbolje moguće istine, i da onda počnemo novi, sretniji život.
4. Pitanje ustaša
Ovim obraćanjem ne ciljam na branjenje ustaša, ne daj, Bože. No pošten mi čovjek to ne bi smio ni reći, a pošten i pametan ne bi takvo što smio niti pomisliti. Ustaše su činile zločine, strašne i velike, ali, kao što sam rekao, to ne znači da se dodatni smiju izmišljati, a učinjeni preuveličavati. A da i ne ponavljam da to izmišljanje ima svoju političku funkciju, što smo vidjeli u povijesti, a vidimo i danas.
Ne želim da me se miješa s ustašama! Ne želim da se ikoga miješa s ustašama. A o ustašama želim dokumente i istinu, znanstveno zasnovanu istinu! Jer, poštovani gospodine Lustig, priče koje se čuju sa suprotnih strana toliko su različite da iole objektivan čovjek mora posumnjati u objektivnost obiju strana.
Ne bih htio čuti ni da je to stvar prošlosti, ili da (nekoga) to ne zanima. Mene zanima, Hrvate zanima, rabi se kao političko oruđe, sramoti se ljude, naciju, krivotvori povijest, stvara zlu krv. Tko god kaže da ga to ne zanima, zapravo podržava laži i manje ili više svjesno pripada antihrvatskoj političkoj opciji!
5. Hrvatski tjednik
Ako Vam kažu da je Hrvatski tjednik (HT) desničarski, proustaški list i da je moje obraćanje Vama upravo u njemu ispod Vaše (ili moje) razine, ja Vam dajem ove informacije:
a) Ja sam sveučilišni profesor, znanstvenik, čak i pisac i znam što radim.
b) Ni jedan moj politički obojen članak nisu nikad objavile glavne hrvatske dnevne ili tjedne novine, iako sam im ih slao. Objavio mi ih je samo HT.
c) A ako tko zloban i površan lane ‘naravno, desničar u desničarskim novinama’, neka zna da sam u HT-u svojedobno poslao članak u ‘obranu’ g. Rade Šerbedžije i da se urednik nije suglasio s mojim stavom, ali mi je rekao: ‘Ja vodim demokratske novine, i objavit ću Vaš članak iako se s njim ne slažem’. Ja sam mu onda predložio da to neslaganje tiska u nastavku mojega članka, i tako je i bilo (HT, 17. travnja 2014. str. 21). Razumijem se u urednički posao i znam da je g. urednik HT-a postupio ispravno, po najvišim uredničkim i demokratskim kriterijima. Čije djelovanje nikad, apsolutno nikad nisam doživio od drugih novina u Hrvatskoj.
Vjerujem da sada razumijete zašto pišem u HT-u. Vjerujem da shvaćate da bi HT objavio i članke autora sasvim različitih svjetonazora. Vjerujem da shvaćate da bi bilo jako zanimljivo i bogougodno da tome demokratskom listu i Vi ponudite neko svoje mišljenje, analizu, svjedočenje. Barem kao test tolerancije i demokratičnosti.
Moje poštovanje i najsrdačniji pozdrav.
dr. Matko Marušić
Hrvatski tjednik
