Kaos umjesto pijeteta
Sustavan i smišljen kaos, koji u Hrvatskoj snagom političke volje vlada na mnogim područjima društvenoga života, posebno se brižno njeguje, produbljuje i učvršćuje u odnosu prema zločinima, zločincima i njihovim žrtvama. Upravo kaotičan odnos smišljeno se njeguje i prema događanjima kako u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon toga rata tako i u velikosrpskoj agresiji i vremenu nakon nje. Protagonisti toga kaotičnoga odnosa iste su političke i ideološke skupine, koje su, premda su manjina u Hrvatskoj, ovladale ključnim pozicijama u političkom, gospodarskom, kulturnom i medijskom području te ne prestaju trovati cjelokupnu hrvatsku naciju.
Europa i čitavi svijet s pravom su ovih dana proslavili 70. obljetnicu pobjede nad nacizmom i fašizmom jer su upravo nacizam i fašizam izazvali II. svjetski rat, najveće krvoproliće u dotadašnjoj povijesti čovječanstva, ali i omogućili prosperiranje komunizma sa svim njegovim licima od boljševizma i staljinizma do komunističkoga socijalizma, koji je u cjelokupnom svom dosadašnjem trajanju fizički i moralno eliminirao više od milijardu ljudi. Nikad se ne smije smetnuti s uma da je postojao Pakt Ribbentrop-Molotov koji se službeno zvao Pakt o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a, potpisan 23. kolovoza 1939. u Moskvi, koji je bio na snazi do 22. lipnja 1941. kad je Hitler započeo operaciju Barbarossa. Taj pakt potvrda je da su ti totalitarizmi uvažavali, hranili i njegovali jedan drugoga, sve dok Hitler nije pokušao pokoriti i Rusiju. Čak dvadeset mjeseci paktiranja ne bi bilo nipošto moguće da u korijenu nacizma, fašizma i komunizma nije bio isti totalitarizam, isti prijezir prema Bogu, čovjeku, ljudskom dostojanstvu i ljudskoj slobodi. Premda je ove godine 70. obljetnica proslavljena u Gdansku – za zapadni demokratski svijet, te odvojeno u Moskvi – za Rusiju i njezine sadašnje saveznike i simpatizere, ti razdvojeni spomeni ipak nisu usklađeni sa stvarnim povijesnim činjenicama, već su očitovanje aktualnih podjela u suvremenom svijetu. Zapadni demokratski svijet davno je prihvatio činjenicu komunizma te se zaštitom ljudskih prava, koja su u komunizmu bila pogažena velikoj većini ljudi, koristio kao maskiranom polugom za svoje interese, a da komunizam u njegovoj biti nikada zapravo nije potpuno osudio.
U takvim svjetskim okolnostima u Hrvatskoj pobjednici nad nacizmom i fašizmom proslavu 70. obljetnice pobjede pretvorili su – uz potporu sadašnjih vlasti i dijela političara i medija – u veličanje titoizma i tako još jednom produbili kaos u odnosu prema prošlosti i žrtvama. Totalitarističkom komunističkom ideologijom inficirane skupine i njihovi simpatizeri u politici i medijima još jednom su zloupotrijebili nužnu i opravdanu borbu protiv fašističkoga porobljavanja hrvatskih teritorija da bi iza te borbe sakrili svoja prava lica i da bi zaštitili svoje povlastice i pretenzije da i dalje kontroliraju cjelokupno hrvatsko društvo. Okupirane hrvatske teritorije oslobađali su u neizmjerno većem broju hrvatski patrioti, katolički vjernici, negoli komunisti, a sada, kao u razdoblju od 1945. do 1990., sve zasluge žele prigrabiti – komunisti i neokomunisti krijući se pod nazivom – antifašisti. Dok partizanima komunistima nitko ne osporava stvarni doprinos oslobođenju okupiranih hrvatskih teritorija, njihove aktualne i uporne pokušaje izmišljanja tobožnjih novih hrvatskih fašista odlučno treba osuditi i zaustaviti svim legitimnim demokratskim sredstvima.
Njegovanje kaotičnoga odnosa prema žrtvama – umjesto principijelnoga pijeteta prema svakomu poginulomu čovjeku, bilo vojniku bilo civilu, i bez obzira na kojoj strani ili bez strane pao – metoda je kojom se izbjegava principijelno osuđivanje svih zločina, ponajprije partizanskih, i stvarno žaljenje za gubitkom svakoga ljudskoga života. Kaotičan odnos prema žrtvama maska je iza koje se i dalje krije mržnja prema onima na drugoj političkoj i ideološkoj strani i iza koje se i dalje njeguje sektaško uvezivanje za očuvanje i širenje povlastica i u suvremenom hrvatskom društvu. Premda se kao u prošloj državi više ne može zaustaviti sve češći i javni govor o više od 1500 masovnih grobnica u koje su bez suđenja pobacani u mržnji pobijeni ljudi jer ih je Partija otpisala, i premda je od počinjenja tih zločina prošlo već 70 godina, od toga čak 25 u kojima formalno komunizam više nije na vlasti, stvarne spremnosti, tj. političke volje da se tim žrtvama iskaže ljudski pijetet još uvijek nema. U takvim okolnostima posebnu važnost dobiva nastojanje Katoličke Crkve da se objektivno popišu sve žrtve, bez obzira na to u kakvim su okolnostima pale, na području svake župe u Hrvatskoj, jer je to, za sada, jedan od načina da se stane na kraj tom sustavnom kaosu.
Koliki su razmjeri toga sustavnoga kaosa vidjelo se nedavno i u Jasenovcu, na godišnjici proboja iz toga logora, kad je ta komemoracija zloupotrijebljena za političke obračune i kad je izviždan službeni predstavnik legalne i legitimne predsjednice Republike Hrvatske. Osim brojnih nebuloza, poput one da su jedino partizani hrvatska vojska (što bi značilo da su samo antifašističke vojske nacionalne pa npr. Nijemci ne bi ni imali vojske u Drugom svjetskom ratu!), koje su tom prilikom izrečene, još jednom se očitovalo koliko je duboka i nesavladiva zarobljenost u komunističkoj interpretaciji prošlosti, pa i Jasenovca. Premda se i danas kriju autentični jasenovački dokumenti i premda danas ima dovoljno jasnoće o stvarnim događanjima u Jasenovcu, i to ne samo za NDH, nego i u komunističkoj državi, i dalje se brižno čuva sustavni kaos – jasno smišljeno na štetu hrvatskoga naroda.
Autor: Ivan MiklenićL/Glas Koncila
