Izraelsko otvoreno pismo Papi zbog priznanja Palestinske države
Palestinci se danas vesele miru. Oni sami upravljaju svojim poslovima, koriste se svojom autonomijom u mjestima gdje žive, zato što sigurnost osigurava Izrael.
Nedavna vijest pristigla iz Vatikana o tome kako Sveta stolica priznaje državu Palestinu i kako će tu odluku formalno u najskorije vrijeme potpisati papa Franjo, u izraelskoj javnosti izazvala je žestoke reakcije, a u službenim krugovima žaljenje i nevjericu.
Izraelski medij “Israel Hayom” objavio je jučer otvoreno pismo upućeno papi Franji, a njegov sadržaj objavljujemo u cjelosti:
„Uvaženi gospodine pontifiksu, Vi se spremate potpisati odluku o faktičkom priznanju arapske palestinske države. Mi nismo toliko naivni da mislimo kako se Vi nadate na taj način približiti mir u našu regiju. Prije će biti kako Vi želite spasiti kršćane od oštrog islamskog mača, koji ruši posljednje kršćanske zajednice na Bliskom istoku.
Kod nas Židova prema vašoj crkvi složio se dug račun. To što danas muslimani rade kršćanima, kršćani su radili s židovskim narodom tijekom mnogih stoljeća. Da, to je stroga ironija sudbine. Bog sve vidi.
Naraštaj za naraštajem vi ste nas krivili zbog raspeća vašega mesije i primoravali nas isprobavati na sebi mučenja kojima je on bio izvrgnut. Što je to antisemitizam, ako nije politika kazne za to raspeće. Jednoga Židova razapeli su u Jeruzalemu početkom prvog stoljeća i zbog toga je cijeli narod razapinjan tijekom dvije tisuće godina. Gospodine pontifiksu, želja izgradnje palestinske države u gorama Samarije, u srcu zemlje Izraela, nije ništa drugo doli još jedno nastojanje razapeti židovski narod.
Pogledjte okolo. Bliski istok se ruši. Državne strukture naseljene kršćanskim starosjedilačkim narodima u okvirima europskih kolonijalnih politika, raspadaju se, a na njihovo mjesto dolaze plemenske institucije, drevni oblici društvenoga ustroja, karakteristični za tu regiju iz njenih iskonskih vremena. Dodajte k tome i narasli val islamizma, koji je za sobom povukao milijune i koji želi vratiti epohu osvajanja proroka Muhameda, i u nas će se stvoriti recept zajamčenog kaosa na jako dugi rok. Palestinska država će samo ojačati navedenu tendenciju, a ne je oslabiti.
Palestinci se danas vesele miru. Oni sami upravljaju svojim poslovima, koriste se svojom autonomijom u mjestima gdje žive, zato što sigurnost osigurava Izrael. Izraelskoj vojsci predstoji izići iz tih regija kada tamo počnu carevati islamski ekstremisti i proglase kalifat na korak od srca države Izrael. Takav je proces bio u sektoru Gaze poslje izraelskog povlačenja. Rat koji neizostavno slijedi iza toga, bit će puno žešći od svih ratova koje smo mi do sada vidjeli, zato što ćemo se mi doslovno boriti za svoj opstanak. Stradat će od toga i izraelski kršćani, jedina kršćanska zajednica na Bliskom istoku koja nastavlja svoj razvitak u današnje dane. Možda čudno, ali upravo je židovska država postala jamac očuvanja pune slobode vjeroispovjedi za sve. Još jedna ironija sudbine.
Sigurnost – to je glas logike. Slijedi poslušati i glas vjere i prava Židova na svoju zemlju. Ako bismo se vratili dvije tisuće godina unatrag, u vrijeme rimske vladavine, i pitali Isusa Krista kome pripada ova država, on bi izrekao citat iz Biblije, primjerice, obećanje Boga Abrahamu: „Svu ovu zemlju koju ti vidiš, Ja zauvijek dajem tebi i tvojim potomcima!“ Poslje našega progona i gubitka neovisnosti ta je zemlja opustjela i niti jedna država na njoj više nije niknula. Zemlja je čekala svoje prave sinove i naš je povratak postao ispunjenje biblijskog proročanstva.
Vatikanski predstavnik je rekao kako će sigurnost Izraela biti zajamčena, ne na račun izolacije od susjeda već zahvaljujući integraciji u regiji. To je potpuna pogreška. Mi ne želimo podijeliti sudbinu naših susjeda. Duga povijest našega naroda naučila nas je, da u svemu što se tiče sigurnosti, oslanjati se na druge ne smije. Gospodine pontifiksu, Vi, kao i drugi na Zapadu, postali ste taoci islama, umišljate si kako ćete, prinoseći Židove kao žrtvu, spasiti sebe. Ali u dubini duše vi priznajete kako ta glupa odluka neće vama donijeti mira i da će kršćane nastaviti ubijati, silovati i nasilno obraćati na islam. Vaša odluka vratit će vam se stidom.“
Puno simbolike ali i puno proturječja
Ovo je prijevod integralnog, jučer objavljenog pisma u uglednom izraelskom mediju Israel Hayom. Iako na prvi pogled iskreno i duboko, prožeto čak i Božjim rječima iz Svetog pisma i pozivanja na Gospodina Isusa Krista, pismo u sebi ipak sadrži i puno proturječja. Pismo polazi od povijesne utemeljenosti života židovskog naroda na današnjim prostorima na kojima se i nalazi država Izrael. To je nedvojbeno tako. Ali u današnjoj političkoj i državnoj praksi svijeta i u teoriji države i prava, pozivanje na povijesno pravo ustupilo je mjesto prirodnom pravu tj. činjenici koja se naslanja na faktičnu zastupljenost neke etničke skupine na određenom prostoru. U slučaju stvaranja izraelske države učinjena je iznimka, proizišla najvećim dijelom upravo zbog užasnog povijesnog pogroma koji je taj narod proživio, a poglavito u Drugom svjetskom ratu kroz nacističku politiku istrebljenja, kasnije označenu kao Holokaust.
Ali kuda bi nas dovelo pozivanje isključivo na povijesno pravo? Kako bi se izmirile sve te povijesne mijene koje su neke narode u jednom trenutku učinile brojnim i prostrono velikim, a u drugom ih svele na minoran broj i isto takav teritorij, ili ga čak izbrisali s lica zemlje. Dajući prednost povijesnom pravu nad prirodnim čitava bi Zemlja bila pretvorena u jedan veliki kaos.
Ipak je jedna stvar u navedenom pismu na mene ostavila upečatljiv dojam, a to je onaj dio koji govori o sigurnosti i spoznaji izraelskoga naroda da se po tom pitanju ne smije oslanjati na nikoga drugog doli na sebe same. Slažem se i sa stavom o širokim vjerskim slobodama u toj zemlji ali palestinsko je pitanje kud i kamo složenije nego se to u pismu navodi, poglavito kroz prizmu navodnog zadovoljstva Palestinaca današnjim statusom unutar izraelske države. Također je proturječna izjava u pismu kako Izraelci ne žele dijeliti sudbinu okolnih država i naroda (koji nestaju u ratnom vihoru, op.a.), jer je i sam Izrael svojim snagama dijelom uvučen u taj isti vihor koji pojedine zemlje i narode uništava. Primjer je susjedna mu Sirija gdje izraelska politika i vojne snage pružaju potporu snagama koje nastoje srušiti režim predsjednika Bašara al-Asada, a zna se da su te snage upravo islamisti i radikalni pokreti koji se brutalno obračunavaju i s domicilnim arapskim i s kršćanskim stanovništvom. Izrael to naravno čini iz percepcije svoje sigurnosti i interesa ali u pismu se to ne navodi. Ipak su lijepe riječi i životna praksa prečesto na dijametralno suprotnim pozicijama.
Papina najava potpisivanja priznanja palestinskom narodu prava na svoju državu, nije ništa drugo nego čin odavno zakašnjele međunarodne pravde, a način na koji će ta država biti ustrojena mora biti temeljem na istinskoj i stvarnoj sigurnosti države Izrael i prava židovskom narodu na opstanak i svekoliki daljnji razvitak na tome turbulentnom i kaosom zahvaćenom prostoru. Za taj kaos odgovornost sigurno ne snosi katolička crkva i Vatikan, a kako se to u pismu sugerira, već prije svega prljava Zapadna politika koja je od katoličke vjere već davno digla ruke i skrenula put ateističkog bezbožništva koje nam se sada svima obija o glavu.
Autor: Zoran Meter/dnevno.hr