IVICA ŠOLA: Što sve Ruža treba znati o političkoj korektnosti
Kad je, odgovarajući srbijanskom ministru Vulinu, izjavila da bi i ona nešto “počistila” – misleći na ukidanje abolicije za one koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku – izazvala je buru zgražanja i osuda. A to sve jer nikad nije naučila kako agresija postaje peacekeeping, niti je živjela ovdje kada su Titovi antifašisti stvarali svoj novogovor
Kada vas u Baltimoreu na ulici kao psa ucmeka policajac, svejedno je zovu li vas crnac ili Afroamerikanac. Ili je možda ljepše i prihvatljivije biti ubijen kao afroamerikanac nego kao crnac? Kada vam netko uskrati posao zbog vaše spolne orijentacije, svejedno je zovu li vas peder ili gay. Ili je možda ljepše biti nezaposlen kao gay nego kao peder? Prema konceptu političke korektnosti svakako je prihvatljivije da ste mrtvi u svojstvu Afroamerikanca, ili nezaposleni u svojstvu gayja. Kao što je u ne tako dalekoj prošlosti puno prihvatljivije kada vas s propucanom lubanjom i rukama zavezanih žicom u jamu baci antifašist, a ne fašist. Naime, za razliku od fašista, antifašist ima dobru nakanu, ima plemeniti cilj, kako je govorio predsjednik Mesić, a to je pravedno, jednakopravno društvo. Kao i s komunistima antifašistima, kada se rađao pojam političke korektnosti, iza njega je stajala, s onu stranu svakog cinizma, plemenita nakana na (sveučilišnoj) ljevici: u kontekstu multikulturalizma politička korektnost trebala je zaštiti slabije, drukčije, ili, kako je pisao Umberto Eco “ukloniti lingvističke poroke kako bi se spriječila diskriminacija prema bilo kakvim manjinama.” Sve, naime, počinje od jezika, pa i rat, nasilje. No od plemenite nakane do nasilja nad stvarnošću samo je kratak put. Politička korektnost ubrzo se pokazala kao talibanski ljevičarski pokret koji je od jezika napravio sredstvo nasilja nad istinom do bizarnosti. Tako su, primjerice, američke feministice sedamdesetih i osamdesetih godina tražile da se promijeni i riječ “historija” jer je diskriminirajuća. Naime, riječ “history” je njima neprihvatljiva budući da u sebi sadrži zamjenicu “his”, čime se sugerira da historija, povijest, pripada “njemu”, muškarcu. Zato je treba promijeniti u “herstoy”, odnosno da “herstorija” pripada i njoj (“her”), da nije muški monopol, ignorirajući grčko-latinsku etimologiju pojma koji u sebi ne sadrži nikakvu rodnu konotaciju. Ovo fundamentalističko skretanje političke korektnosti poprimilo je razmjere antidiskriminacijske histerije da s pravom možemo promijeniti latinsku sentencu u Histerija est magistra vitae.
Politička korektnost kao pokrivalo za zločine
Politička korektnost, od početne dobre nakane (jer nema pravednog društva bez pristojnog društva), postala je pokrivalo za zločine i diskriminacije raznih vrsta, vlastiti antipod. Ako vam se niže navedeni “historikon” čini kao krajnost koja je izuzetak u imaginariju politički korektnog govora, evo drugih primjera koji su postali dio svagdašnjeg govora, od medija, medicine i znanosti do politike i prava. Vojna agresija i okupacija više nisu osvajački rat već “peacekeeping”, ili “borba protiv kršenja ljudskih prava” (Kissingerova omiljena sintagma). Civilne pak žrtve u takvim ratovima zovu se “kolateralna šteta”, a ratni zločini nad civilima “tehnička disfunkcija”. Sirotinja nastala uslijed totalne deregulacije tržišta i rušenja socijalne države zove se “prekarijat”. Premještanje industrije u treće zemlje sa svrhom eksploatacije jeftine (nerijetko dječje) radne snage zove se “delokalizacija”. Deranje kože narodu i porezna presija zove se “fiskalni manevar”. Harač se zove “trošarina”. U procesu odgoja za mutikaše i lijenčine, bili oni djeca ili studenti, rabimo izraz “demotivirani”. Na području medicine i bioznanosti pobačaj, ubojstvo ljudskog života, nazivamo “prekidom trudnoće”. Manipulaciju i zahvate u ljudsko tijelo, prisilnu sterilizaciju žena u zemljama tzv. “Trećeg svijeta” Svjetska zdravstvena organizacija naziva “reproduktivnim zdravljem”, a projekt nasilnog smanjenja svjetskog stanovništva nazivaju “populacijskom politikom” u kontekstu “održivog razvoja”. Nekoć izvori mudrosti i poštovanja, starice i starci, danas su “pripadnici treće životne dobi”, ma što to značilo. U mnogim zemljama izbacuju se iz matičnih formulara riječi otac i majka i zamjenjuju s “roditelj A” i “roditelj B”, kako se ne bi vrijeđalo i diskriminiralo homoseksualne parove s djecom. Propaganda se zove PR, “odnosi s javnošću”. Agresija Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nazivana je “humanitarnom katastrofom”, a legalizacija srpskih osvajanja i genocida “mirovnim planom”. Mogli bismo nabrajati do ujutro svu raskoš politički korektnog govora današnjice, uglavnom, Orwell je došao na svoje…
Mogla je biti “Pupovac u suknji”, a ne “Šešelj u suknji”
Ova leksička eugenetika zvana politička korektnost dovela je do toga da se sve više ljudi boji govoriti istinu, stvari nazivati pravim imenom, svijet današnjice sve više postaje kolektivna halucinacija, a policija mišljenja na sveučilištima, kojima odreda caruje ljevica, brižno bdije nad jezikom, jer tko vlada riječima, taj vlada zbiljom, zbiljom u kojoj se mnoštvo perverzija zove “drugačijost”, u kojoj je mir postao rat, rat mir, laž istina a ideologijsko zlosilje preinačeno u “znanstveni pristup”. I dok se Hrvatsku svednevice sustavno čisti od mladih ljudi koji odlaze na Zapad trbuhom za kruhom, dok se istu Hrvatsku sustavno čisti od zaposlenih, čisti je se od tvornica i radnih mjesta, dok je se sustavno čisti od djece, jer mladi ne mogu zasnovati obitelj u uvjetima “prekarijata” i “delokalizacije” u kontekstu “reproduktivnog zdravlja” i “fiskalne konsolidacije”, Ruža Tomašić rekla je da bi i ona nešto “počistila” i izazvala buru zgražanja i osuda. Dakako, njeno “čišćenje”, neučinjeno, usmjereno ka onima koji Hrvatsku nisu, pa i dan danas ne prihvaćaju kao svoju državu, nazvano je “govorom mržnje”. Tako gospođa Tomašić, odgovarajući srbijanskom ministru Vulinu kako Hrvati trebaju što se zločina tiče počistiti u svom dvorištu, a ne docirati Srbiji, kaže: “Ako mi počistimo svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati u Srbiju”, misleći na ukidanje abolicije za one koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Ili na one koji žive u Srbiji a u Hrvatsku dolaze samo po novac, kao na bankomat, hoće kunu, ali neće Hrvatsku. Budući da je Ruža već dovoljno javno iscipelarena, mi bismo problem njene izjave pokušali promatrati malo drukčije, kao antifašistkinju koja ima samo jedan problem: nije čitala Orwella, niti je naučila kako agresija postaje peacekeeping, niti je živjela ovdje kada su Titovi antifašisti stvarali svoj novogovor.
Komunisti – sve sami doktori politički korektnog govora
Cijeli je problem što Ruža Tomašić istu izjavu nije uobličila ovako: “Provođenje delokalizacije naših građana srpske nacionalnosti koji su sudjelovali u humanitarnoj katastrofi moglo bi otići u smjeru fiskalne decentralizacije u regionu u svrhu čišćenja bilance i politike štednje. Time bismo ujedno ublažili negativne učinke depopulacije u susjednim zemljama koje su na europskom putu.” Da je tako to rekla, onda ne bi bila Šešelj u suknji, već Pupovac u suknji, koji je demagogiju političke korektnosti razvio do savršenstva kako bi izvrtao činjenice spretnom jezičnom eugenetikom, koju je baštinio od svojih antifašističkih predaka. Naime, njihovo “čišćenje dvorišta” od drugih i drukčijih po jazovkama, nazivalo se antifašizam, njihova okupacija zvala se oslobođenje, njihov leksikon je bio preteča političke korektnosti koja se u današnjoj demokratskoj multi-kulti inačici počela razvijati na američkim sveučilištima. Tako je moj otac cio radni vijek proveo kao “radnik na privremenom radu u inozemstvu”, a oni koji su tu ostali bili su “samoupravljači” koji ničim nisu upravljali. Nametnuti suživot nespojivog zvao se “bratstvo i jedinstvo”, a centralistička, beogradizirana država nosila je epitet “federativne”. Krađa tuđe imovine se zvala “nacionalizacija”, kršenje ljudskih i građanskih prava “borbom protiv reakcionarnih snaga”. Režimska policija mišljenja zvala se “pošteni intelektualci”, a politički procesi i progoni bili su “borba za očuvanje tekovina antifašističke borbe”, dočim se sloboda govora nazivala “verbalni delikt”. Bankrot države i sveopću nestašicu i redukcije nazivali su “mjerama ekonomske stabilizacije”. Tako je i agresija JNA na Hrvatsku nazivana “očuvanjem Jugoslavije”, a Miloševićev velikosrpski projekt “antibirokratska revolucija”, a borba za slobodu i demokraciju “obnova NDH”. Progon njemačkog civilnog stanovništva bilo je “čišćenje zdravog narodnog tkiva” od “kolaboracionista”, među kojima je završio i kardinal Stepinac. Partizani su “aboliciju” provodili po jazovkama i hudim jamama, dočim je za preodgoj “mangupa u našim redovima” bio zadužen Goli otok. Ako je, dakle, njihovo “čišćenje” od ’45. naovamo zvalo antifašizmom, onda se i izjave Ruže Tomašić o “čišćenju” trebaju tretirati jednako antifašistički, a ne kao “govor mržnje”, čemu dvostruki kriteriji?
U takvoj atmosferi današnjice nije bitno tko je što činio ili čini, supstanca nije bitna, sve je stvar verbalne higijene, odnosno politički korektnog govora. Problem Ruže Tomašić je jednostavan, ona niti je usvojila staljinističko-titoistički novogovor na orvelijanskoj matrici, niti se zna uklopiti u kontekst aktualne političke korektnosti u kojem se u Americi promijenilo samo to da se više ne ubija i diskriminira crnce, već Afroamerikance.
Kratki priručnik politički korektnih izraza
Kako bi se kao političarka lakše snašla u ovom orvelijanskom svijetu, morat će po uzoru na ljevičare i antifašiste nekoć i danas, početi učiti kako da osobu koja sama sebe naziva četnikom, ona sama tako ne nazove, jer – nije pristojno. Evo stoga nekoliko prijedloga gospođi Tomašić. Najprije, neka napusti Konzervativnu stranku i osnuje “Antifašističku stranku dr. Ante Starčević”. Potom, neka za četnike i oficire JNA i ostale “fenomene” počne rabiti politički korektnije termine i sintagme. Evo kratkog priručnika.
Četnik: Dugodlaki sisavac koji obitava u brdima, ljeti se spušta u nizine i pravi štetu na usjevima, no ne smije ga se zbog toga napadati jer je zaštićena vrsta u rangu ličkog vuka. Nedavno je stekao i status antifašista.
Oficir JNA: Isto što i četnik, samo je obrijan, njegova kratkodlaka inačica. Ne pravi štetu na usjevima, ali je sklon u zimskim mjesecima upadati u kokošinjce. Također antifašist.
Abolirani Srbi: Hrvatski branitelji koji su pucali po hrvatskim braniteljima u svrhu uspostave ravnoteže krivnje.
Milorad Pupovac: Humanist zadužen za resocijalizaciju obitelji Siniše Glavaševića. Također antifašist.
Vukovar: Grad samoubojica.
Ćirilica: Antifašistički spomenik koji SDP i HDZ s manje ili više uspjeha već godinama nastoje podići u Vukovaru.
SDSS: Brijačnica.
Seviljski brijač: Pisac Zakona o aboliciji.
Vesna Teršelič: Osoba bez biografije koja određuje što je “govor mržnje”. Po zvanju časna sestra Velikog Brata.
Šatordžija: Primjer “govora ljubavi”.
Antifašisti: Čistači svoga dvorišta koji nikada ne rabe “govor mržnje” iz prostog razloga što su još ’45. prešli s riječi na djela. Na Ovčari su imali ponavljanje gradiva iz ’45.
Jama: Deponij antifašističke ljubavi prema drugima i drukčijima.
Ruža Tomašić: Loša antifašistikinja koja samo priča o čišćenju dvorišta, no ništa ne radi, tek sije “govor mržnje” prema dijagnostici istinskih antifašista, pa je zbog njene lijenosti ne smatraju svojom.
Leo Messi: Autor navijačke skladbe “Slobodane pošalji dukate, ja sam Messi, pobijedit ću Hrvate”, koja je prvi put izvedena na festivalu u Vukovaru ’92. godine prigodom ulaska antifašističkih jedinica. Budući da su je tom prigodom kratkodlaki antifašisti pjevali na španjolskom, Hrvati su pjesmu krivo preveli i Messi je zapao u probleme. Potom razočaran napušta glazbenu karijeru i posvećuje se nogometu. Danas slovi kao najveći srpski nogometaš u povijesti, uz bok Ruđeru Boškoviću, najvećem srpskom znanstveniku u povijesti.
Politička korektnost: Sve što Ruža Tomašić treba znati o politici, a nikako da počne… Problem je, kažu upućeni, što umjesto jezika ima pendrek.
Autor: 7Dnevno/Ivica Šola
