Civilizacija, humanizam i istina u Srbiji su tek nemoćna opozicija
Današnja hrvatska Vlada, mediji, “mislioci”, “poznavatelji prilika”, “analitičari” svi svedivi pod “antifašizam”, javno se poistovjećuju sa Srbijom koja također postoji, a koju simboliziraju sjajni srpski književnici, glumci, športaši, recimo genijalni Novak Đoković, iako im je civilizacijski upravo takva Srbija potpuna suprotnost, a ona Nikolićeva ili Dražina – istoznačnica. Ne smetaju im u Srbiji jer nisu hrvatski, kao što im ne smetaju ni u Francuskoj ili bilo gdje drugdje, a suprotnost su jer im jednako kao i u Hrvatskoj koncepcijski smetaju iskoraci iz kontroliranog prosjeka, jer održanju takve sociološke vrste, što bi Šola rekao – sisavaca – egzistencijalno prijeti svaka stvarna civilizacijska vrijednost.
Današnji hrvatski antifašisti pozivaju na neupitne vrijednosti u Srbiji samo kako bi napakostili Hrvatskoj i iskoristili inače svoju smrtnu suprotnost za nanošenje štete još većem neprijatelju – Hrvatskoj. A u svemu su posve isti s pretežitom Srbijom u kojoj je odavno potrebno rehabilitirati onaj minimum univerzalnih vrednota. Figurativno rečeno, u današnjoj Srbiji je nužno rehabilitirati Đokovića, a ne Mihailovića. Nema puno razumnih razloga držati da takav poredak odgovara i samom srpskom narodu, iako je to njihova stvar, jednako kako je naša – spriječiti njegovu infiltraciju i uvoz u Hrvatsku po istim primitivnim i opskurnim modelima i standardima.
Šljam u Hrvatskoj
Srbijanske ideološke suprotnosti u Hrvatskoj su odavno u skladu. U Hrvatskoj i partizani i špijuni i najviši oligarsi komunizma i obrijani i neobrijani četnici i homoseksualci i feministkinje i zeleni i ateisti, sve radničke i neradničke partije stanuju pod istim krovom i – ratuju protiv fašizma. A fašizam je – Hrvatska.
Kojom to vradžbinom u Hrvatskoj uspijevaju i kako, tako skladno žive bića, koja se u Srbiji, gotovo pa kolju međusobno? I kako manjinske, a prisutne stvarne vrijednosti u Srbiji nalaze zajedništvo i sklad u Hrvatskoj sa svim idejama, simbolima i likovima protiv kojih se i kakvih grčevito bore u vlastitom dvorištu? Možete li zamisliti Milorada Pupovca na čelu gay povorke u Beogradu?
Kakve god razloge tome tražili, jedan je vidljiv na samoj površni i po svemu sudeći ključan. U Srbiji su čak i najljući ideološki suparnici, stvarne vrijednosti i šljam, neupitno srpski i svima je cilj bolja Srbija na njihov način. I svi su u pravilu mislili i misle kako je bilo opravdano “osloboditi srpske krajeve u Hrvatskoj”, dakle i sravniti Vukovar, oteti Dubrovnik i obraniti bradatu ‘nejač’ od ustaša. U Hrvatskoj je manjinski poredak na vlasti. Javno dominira i ideološki neprijatelj mu je sama ideja Hrvatske, što god pokušavali deklarirati. U Hrvatskoj ta grupacija, šljam u ovom tekstu, također misli da je bilo opravdano silom uništiti “ustaše” u Vukovaru i Dubrovniku, kao što misle da je bio zločin obraniti se od JNA i srpskih vojnih postrojbi. Njihova politička vodilja je da je zločin sama slobodna Hrvatska.
U Srbiji se civilizirana Srbija bori za Srbiju i protiv šljama, u Hrvatskoj šljam svim sredstvima pokušava stvarne vrijednosti deklarirati šljamom i osporiti samu esenciju Hrvatske. I šljam u Hrvatskoj i šljam u Srbiji ima od prvoga dana snažnu potporu tzv. uzornih europskih država i zemalja koje zatiru šljam u vlastitom dvorištu.
Srpska nakazna mitomanija
U čemu je Srbija, a u čemu Hrvatska specifična i što je najvažnije, je li današnjoj i sutrašnjoj Hrvatskoj važan poredak vrijednosti u Srbiji? Ništa više od obične zubobolje.
Civilizacija, europski ideali, humanizam i istina u Srbiji su duboka opozicija već desetinama godina, a u totalnoj ilegali od početka devedesetih. Uz pomoć uzornih europskih i svjetskih zemalja i država. Prilika da se srpska nakazna mitomanija dotuče u svome dvorištu bila je potpuni poraz srpskih vojnih snaga, što je hrvatski državni vrh mogao učiniti i uništiti najvažnije zlo na Balkanu da ga nisu spriječili SAD i Britanija.
Srbija se od početka devedesetih oslanja na Britaniju. Britanci nikada nisu u vanjskoj politici na rubovima svijeta unosili nešto svoje, uvijek su uzimali jednima i davali drugima, što milom, što silom. U Hrvatskoj trenutno imaju aktualnu Vladu i ministricu vanjskih poslova, a u Srbiji obrijane četnike. Nije malo onih koji misle da je Đinđić stradao zbog toga što je imao viziju nebritanske Srbije.
I zato će Britanija sve učiniti da upravo ovakvu palanačku i primitivnu Srbiju, na naslagama zla iz nedavne prošlosti i duboko okovanu nakaznim mitovima, uz pomoć vladajuće Hrvatske uvuče u integracije koje joj odgovaraju, dajući joj obećanja za ostvarivanje tih nakaznih ciljeva na tuđem, trgujući običnim Srbima, prije svega hrvatskim. Zbog toga se uvijek na njihovim jaslama nađe neki novi Pupovac. Te integracije ne moraju biti nužno današnja EU, bitno je da su “regionalne” nad kojima se u paketu može imati jednostavniju kontrolu, a po potrebi i nered na južnim prilazima ujedinjenoj Europi i svakako “njemačkim interesima”.
Knjiga za Srbiju
Reći ćete, kakve veze ima srpski šljam s Hrvatskom u ovom trenutku i zašto o njemu uopće govoriti, ako je početna teza da današnjoj Hrvatskoj, današnja, ali i sutrašnja Srbija ni po čemu nije presudna niti bitnija od bilo koga drugog, već upravo suprotno?
Upravo zbog hrvatskog šljama koji uvijek početkom proljeća oživi, što zbog starosti i cirkulacije, što zbog zloduha iznad svojih života i uspomena na davne i manje davne godine, što zbog sinekura i plaća od kojih žive i oni njihovi potomci, jer nikada izvan “regije” niti je vrijedio niti će vrijediti. Eventualno može biti kao Rade Šerbedžija u američkim filmovima – prototip ruskoga kriminalca.
Zbog svog šljama današnja Hrvatska mora prvo sebi, a zatim i svijetu, barem onom kojem formalno pripadamo, ponuditi svojevrsni memorandum o Srbiji. Na čemu bi počivao taj memorandum?
Iako mi prigovaraju upravo iz “njegovog hadezeja” isticanje stavova Matka Marušića, uprijeti ću prstom u njegov naslov u matičinom Vijencu 542-543 od 11. prosinca 2014. godine – “Knjiga za Srbiju”, kojim je savjetovao otvaranje tih pitanja u predsjedničkoj kampanji.
Što današnja, suvremena i prije svega željena Hrvatska, formalno, ali još uvijek ne i esencijalno integrirana u demokratski i uljuđeni svijet, mora raditi kako bi prvenstveno definirala sebe, zatim odnos prema Srbima i konačno Srbiji? I, trajnije stavila točku na mogućnosti međunarodnoga mešetarenja i trgovanja sudbinom hrvatskoga naroda?
Mora staviti u Hrvatskoj, a onda i pred sve naše europske partnere, prije svega pred Srbiju, jer je to pristojno koliko se god činilo uzaludno, sva otvorena pitanja iz prošlosti naših naroda na stol, na znanstvenim temeljima. U takvom procesu je prvorazredno važno donijeti političke odluke i od njih nikada ne odustajati, a ostalo prepustiti znanstvenicima.
Uvažavanje znanja i istine
Da vidimo tko će onda javno to smjeti odbiti!? Naravno da ne smije nitko imati iluzija da je to samo po sebi dovoljno. Zamislite današnje Fumiće, Pusiće, zamislite Damira Kajina s nekoliko razreda škole, plemenitog austrijskog “grofa” Richemberga, Peđu Grbina koji mora ponavljati šefove misli do besvijesti iako je i njemu iz guzice nelagoda doprla u lice, zamislite reakciju Jelene Lovrić ili Predraga Lucića, kada bi im doprlo do svijesti da se u svom javnom postojanju, a time i egzistenciji, moraju u ovim godinama prekomandirati na uvažavanje znanja i istine. Nije lako, jelda?
Zamislite notornu britansku politku koja na stolu ima hrvatski memorandum o Srbiji, kojeg je svojim znanstvenim autoritetom, recimo, potpisao ugledni profesor s Cambridgea. Koliko je god lako predvidjeti prve reakcije, toliko je lako naći odgovor na njih, a Hrvatska se mora dovesti u tu pregovaračku poziciju. Za stolom već jest, znanje je moguće angažirati, samo je potrebna politička volja i odluka.
E, pa zbog toga tim “korifejima” civilizacije, hrvatska pamet, koju prvo mora pozvati za stol hrvatska politika, treba definirati sve – na isključivo znanstvenoj metodologiji i krajnje transparentnom principu globalne znanosti. Ako neće, a vrlo vjerojatno neće, prihvatiti taj model kao ljudi – onda će morati kao građani i time postati ono što zagovaraju. U Hrvatskoj je dovoljno samo odvojiti ih od sise i pustiti ih u lov u šumu. To nije nedemokratski u zemlji, niti ucjenjivanje u međunarodnim odnosima. Sve u svijetu je nečim uvjetovano, ključno je imati univerzalno prihvatljive uvjete. Pa ne bi bilo sukoba oko Srba, Jadovnoga, Jasenovca, četnika, ustaša, partizana, oko Tita i titića, ne bi bilo sukoba oko Domovinskog rata niti interpretacija koje nemaju veze s pameću i obrazom. A da ne bi bilo sukoba Hrvatske i Srbije, Srbiji se mora uvjetovati ono što je u svijetu reći – dobro jutro. Mora vratiti Hrvatskoj otete arhive i preuzeti odgovornost za sve što je učinila, a nije platila. Kao i Hrvatska.
Ostao je Karamarko – kakav god
Hrvatska može i mora dokazati takvim pristupom svojim europskim partnerima da misli trajno i pošteno riješiti pitanja između naroda i na njima utemeljiti svaku buduću suradnju. Ne mogu civilizacijske vrijednosti vrijediti za jedne, a osporavati se upravo u ime njih, drugima.
Da bi to postigla, današnja Hrvatska treba prije toga postići formalnu i političku mogućnost, a da bi to bilo ostvarivo, nužno je da takav pristup prihvati netko tko realno može preuzeti upravljanje državom. S obzirom da su Milanović i njegovi sateliti pokazali da o tome nema govora, jedino je ostao – HDZ. Ostao je Karamarko, kakav god da je.
S takvom platformom rješavanja pitanja Jasenovca, Križnoga puta, zločina NDH, četnika i partizana tijekom Drugoga svjetskog rata, s istinama o svim elementima komunističkog jugoslavenskog režima, jasno će pred zid, umjesto zakonskih zabrana, nepopularnih u demokratskom svijetu, stati i Mile Pupovac i današnja bulumenta velikosrpskih i komunističkih protuha pod imenom antifašizam.
A stat će i Srbija pred – civilizaciju. Ili, ostati u Šumadiji.
Hrvatska ima obvezu prema hrvatskom narodu, prema europskim idealima, ali i prema Srbima u Hrvatskoj, zaustaviti nakaznu mitomaniju i ne dopustiti u svoje formalno i prirodno okruženje – Europsku uniju – ulazak prljave Srbije. Kupanje je uvjet, šišanje i brijanje je nebitno. To jedino zapravo i možemo učiniti, prvo, kako bismo uveli red u svoje društvo, drugo, poslali poruku svima oko sebe da nećemo nikada pristati na drukčijim načelima surađivati. Inače nam ne treba država.
Velike sile imaju vojske, tehnologiju i velike globalne korporacije, mali narodi koji su uspjeli ostvariti svoju državu jedino mogu i smiju računati na – istinu i znanost. Ulazak u EU i NATO nije mogao biti sam po sebi nacionalni interes, već upravo zbog toga da možemo za tim stolovima pokazati znanje i opće prihvatljive principe i njima zaštititi i ostvariti svoje nacionalne interese.
To ni najveća vojska ne smije javno osporiti i to nam je jedino rješenje. Tada nećemo u Hrvatskoj gubiti vrijeme na rehabilitaciju Draže Mihailovića, već na vrijednosnu rehabilitaciju Novaka Đokovića ili Branislava Nušića. A hrvatski šljam se neće moći javno snebivati nad đeneralom Dražom, istodobno pomažući u Šolinoj brijačnici Pupovcu i Vesni Pusić.
Autor: Marko LJubić / 7Dnevno
