Čovjekov san o letu
Mit o Dedalu i Ikaru opisuje veliku čežnju za slobodom. Ta čežnja zajednička je svakom čovjeku. Čudno je kako baš danas u takozvanom vremenu slobode, sve više za njom čeznemo. Tako su Dedal i Ikar, čeznući za slobodom, dan za danom promatrali more iz svojeg tornja. U posjet su im jedino dolazile ptice, onako bezbrižne i slobodne kao utjelovljenje njihovih najvećih želja
Gledajući u ptice, Dedal je došao na ideju da zajedno sa sinom napusti toranj. Počeo je skupljati perje koje je ostajalo iza ptica. Zatim je pažljivo i predano vezao pera zajedno, od najmanjeg do najvećeg, baš poput ptičjih krila.Veća je osiguravao nitima, a manja voskom. Trebalo mu je godinu dana da izradi dva para lijepih i velikih krila.
Nakon što je pričvrstio krila Ikaru i sebi, dao je sinu važnu životnu lekciju: “Što god činio, nikada nemoj letjeti preblizu moru, jer će ti se smočiti krila. Isto tako, nikada nemoj letjeti previsoko i preblizu Suncu, jer će ono rastopiti vosak kojim su pera zalijepljena.” I tako su poletjeli. No, ljudska čežnja je nepresušna. Čovjek uvijek želi letjeti sve više i više, zbog čega zaboravlja na mudre očinske savjete poput Ikara. Sunce je zagrijavalo vosak i topilo ga, a perje je počelo otpadati s Ikarovih krila. Kad su se pera razdvojila, Ikaru više nije bilo spasa. Pao je u more i potonuo.
Česti su trenuci u našem životu kad nas ponesu emocije, a zdrava logika zakaže. Bez obzira na padove i promašaje, čovjek će uvijek sanjati o letu. Nekima taj let označava bijeg od zagušljivog i opterećenog svijeta, a nekima napredak u sami vrh ljudskog postojanja. Na tom putu, savjeti i pravila nam se čine kao prepreke koje nam krešu krila. I to je jedan od razloga zašto su učenicima, često nastavnici, a ponekad i roditelji, najveći neprijatelji. Ne vide pri tom da nitko ne želi spriječiti njihov let, nego osigurati ga, da na koncu slete na sigurno i čvrsto tlo.
Ono što kreše naša krila, također ih čini i čvršćima, ljepšima i snažnijima za onaj konačni let koji nas sviju čeka. Na taj let nas je pripravio sam Isus. On se četrdeset dana nakon Uskrsa uzdigao na nebo, obećavši apostolima da će poslati novog Branitelja, Duha Svetoga. Isus odlazi svome Ocu pripremiti stanove za sve nas. Dok čovjek u panici viče: ”Učitelju gdje stanuješ, kaži gdje stanuješ?”, Isus odgovara: “Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ”Idem pripraviti vam mjesto?”. Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.” (Iv 14, 1-3)
Kršćansko nebo nisu one visine na kojima mi želimo letjeti. Da bi dospjeli do ovog neba, potrebno je nešto sasvim drugačije – zaroniti u dubinu. Do samog izvora života, koji se ne krije u dubinama Zemlje, nego u krilu jedne ponizne žene, tvoje i moje majke Marije. Upravo s tog mjesta je krenula povijest našeg spasenja. Nije Bog pritom izostavio čovjekovu cjelovitost. Ne zaboravlja on naše srce, a ni razum. On je uzašao na nebo, naočigled apostolima, dušom i tijelom, zbog čega neće zaboraviti ni naše tijelo, kada ponovno dođe.
Prije Uzašašća, podijelio je s nama brigu za stvoreni svijet i ostavio nam niz zapovijedi. Ne zato da nam skreše krila, nego da nam osigura plodno i sigurno tlo za vječnost. Znam da nas ovaj svijet nekada guši i da nam je teret brige često pretežak, ali zemlja bez patnje, jednostavno, ne postoji. Postoji nebo, ali je čovjeku potrebno vrijeme sazrijevanja da bi tamo poletio. Do tada nam je uzaludno gledati u nebo. Kad unaprijedimo zemlju i nebo će nam biti bliže.
IVA IVKOVIĆ/MISIJA
