Zlo koje još ni danas nije lako spoznati u cijelosti
Govor Nikole Debelića na 4. sjednici Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta, Europski dom 26. svibnja 2015. – Kao što je već najavljeno, ovo je prvi u nizu javnih istupanja HNES vezan uz bližu i još nedovoljno rasvjetljenu hrvatsku povijest i posebno uz, za mnoge kontroverznu i čak enigmatičnu, osobu JBT-a.
Josip Broz Tito nanio je hrvatskom narodu tijekom svoje vladavine i svojom ostavštinom dugoročno zlo koje još ni danas nije lako spoznati u cjelosti. Ovo izlaganje osvrnuti će se u sažetim crtama uz korišćenje navoda iz literature o zločinima počinjenim nad zarobljenicima i civilima u poraću II. svj. rata koji su obuhvaćeni zajedničkim nazivom Bleiburg i Hrvatski križni put. U iskazima brojki žrtava i viđenjima nekih događaja vladaju različita mišljenja i razni izvori, vjerojatno će proći još mnogo vremena do iznalaženja krajnje istine, ako ikad. Ovo izlaganje se može svesti na paradigmatsku izjavu jednog od prvih Titovih suradnika Milovana Đilasa koju iznosi u knjizi Ratno doba, Wartime, iz 1977. koja daje najsažetiju ocjenu Bleiburga i glasi „Pokolj kakav je proveden nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji”.
Genocid Bleiburg i Hrvatski Križni Put
Dr. Branimir Lukšić bilježi: Nesporno je da su na Bleiburgu i na marševima smrti nazvanim Križni put, koji su nakon Bleiburga uslijedili, partizanski komunisti počinili kaznena djela ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Tu je počinjen i zločin genocida opisan i sankcioniran u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine, jer su mnogi od tih zločina počinjeni u namjeri da se ljudi unište kao pripadnici hrvatskoga naroda, čime se stekla kvalifikacija čina i namjere zločina genocida.” Kraj navoda. Nesporno je da je Tito osobno odgovoran za te zločine, da je osobno nadgledao smaknuća, da su zločini bili planirani, smišljeni i organizirani. Netočno je ta nedjela ocijeniti samo komunističkim zločinima, jer cilj je bio smišljeni genocid nad hrvatskim narodom. Tim pokoljem, nepoznatim u europskoj civilizaciji, Hrvati su izgubili oko 10% svog pučanstva, najvećim dijelom mladića koji neće nikad osnovat obitelji, čime je nanesena nemjerljiva i nenadoknadiva šteta hrvatskom nacionalnom korpusu. Neke procjene o ukupnom gubitku hrvatskog stanovništva idu do 950.000.
Titova naredba „Pobiti”
Tito je sustavno pripremao masovnu zločinačku likvidaciju ideoloških protivnika, pa je u ožujku 1945. godine, dva mjeseca prije Bleiburga, uputio zapovijed svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica koja je glasila: “Ovih dana pružit će se prilika, da komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti”. (Tiskano u: „Politički zatvorenik”, svibanj 2007. str.182.). To je jasan poziv na genocid.
U knjizi Tito – fenomen stoljeća, beogradski pisac Pero Simić bilježi da je Tito početkom svibnja 1945. izdao zapovjed potpukovniku Jefti Šašiću „POBITI” hrvatske vojne i civilne zarobljenike. Time je naredio izvršenje pokolja nad bivšim pripadnicima oružanih snaga NDH, nakon predaje ratnim zarobljenicima, kao i nad civilima, građanima i seljacima, koji su bježali ispred Titove JA očekujući zaštitu savezničkih snaga u Austriji. Od strane je Britanaca procijenjeno da se prema Austriji kreće preko 500.000 hrvatskih civila i 200.000 hrvatskih vojnika.
Tito: „Gledati će svjetlo dana samo do najbliže jame”
Dana 14. svibnja 1945. Tito predvodi u Zagrebu sastanak Štaba I. Armije JA i Glavnog štaba Hrvatske u prisustvu Peke Dapčevića, Koče Popovića, Ivana Gošnjaka, Vladimira Bakarića i Edvarda Kardelja na kome se razmatra osnivanje logora, određivanje pravca ketanja marševa smrti i pronalaženje prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. Postavlja se pitanje zašto se vodeći hrvatski komunisti nisu tad i u drugim prigodama suprotstavili genocidu? Nije poznato da je do sada igdje razmatran taj nečasni čin hrvatskih komunista koji ih teško tereti kao zločince i sudionike u pokolju.
Mnogi korisni i izvorni podaci zabilježeni su u tadašnjem frontovskom listu Vjesnik koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. Lipnja u njegovom kretanju područjima gdje su vršena pogubljenja. Podaci su sabrani u publikaciji Komunistički zločini nisu antifašizam Hrvatskog informativnog centra iz 2008. U obilasku tih područja Tito 20. svibnja 1945. izjavljuje u Varaždinu da ‘jedinice JA obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom’ i najavljuje da će svi protivnici njegovog režima ‘u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo do najbliže jame’.
Tito u Ljubljani: „Likvidirali smo 200.000 bandita”
Dr. Jože Dežman bilježi: „Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći pothvat jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ce Tungu.” Tito potvrđuje počinjeni genocid govorom u Ljubljani: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.”
Koča Popović bilježi da je na relaciji Bjelovar – Kovin u Vojvodini od 9. svibnja pa nadalje prošlo 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svak brojio od 3 do 5 tisuća zarobljenika koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci kao i one u Teznom kod Maribora. isto
Tezno: 15 do 20 tisuća, Kočevski Rog 30 do 40 tisuća ubijenih
U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Maribora pobijeno je po nalazu slovenske državne Komisije 15 do 20, a po drugim izvorima 30 do 35 tisuća zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove. Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. izvršen je u osam dana pokolj od 30.000 – 40.000 zarobljenika u Kočevskom rogu u organizaciji Sime Dubaića koji izjavljuje da je odluku o tome mogao donijeti jedino sam Tito. Milovan Đilas rekao je u prosincu 1979. listu „Encounter” o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju: “Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali.” Kraj navoda.
U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog došla je komisija od šest vojnih osoba i tri civila poslije koje je otvor jame višestrukim ekspozijama zatrpan. (Ivan Gugić, svjedok i Simo Dubaić). Zapovjednik bolnice Rebro u Zagrebu kap. Julius podnosi Titu prijavak ‘Hrvatske vojske više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje.”isto
Zdenko Zavadlav: „Rečeno nam je ubijati bez suđenja jer revolucija još traje”
Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, u Jutarnjem listu 25. ožujka 2003. je izjavio: „Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. U rovovima oko dvorca Borl (kod Maribora) oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce. Naredba za ubijanja je stigla s vrha, a zna se gdje je vrh. Rečeno nam je, neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rat je prva faza revolucije, a sada je druga faza”.Kraj navoda.
Dr. Branimir Lukšić bilježi: „Koncem svibnja 1945. partizanski komunisti nasilno su ugurali 4000 ustaša, domobrana i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol” u Slovenskoj Bistrici (20-ak km od Maribora), a zatim minirali ulaz u sklonište. Žrtve su umirale gušeći se u stravičnim mukama. Komunistički režim je 1948. otkopao njihove kosti i spalio ih u pećima tvornice „Impol”. Otkopavanje i spaljivanje obavili su zatvorenici osuđeni na smrt, koji su nakon obavljenog posla likvidirani.”
Janez Stanovnik: “Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita”
Nakon otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik je priznao: “Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita”. Na pitanje smatra li da je Tito odgovoran za žrtve u Hudoj Jami gdje je na najbrutalniji način poubijano više tisuća ljudi, Stanovnik je odgovorio: “Na svijetu nema vojske koja može počiniti takve masovne pokolje bez znanja vrhovnog vodstva”.
Kosta Nađ: „150.000 protivnika palo u naše ruke, ‘prirodno’, sve smo likvidirali”
Kosta Nađ u beogradskom tjedniku „Reporter” od 13. siječnja 1985 kaže: „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno” na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu „uspehu.”
Zaključak je jasan: „masovni ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida, počinjeni na Bleiburgu i Križnome putu, počinjeni su sa znanjem, privolom i naredbom najvišeg državnog vrha Demokratske Federativne Jugoslavije, predvođenim vrhovnim zapovjednikom jugoslavenske vojske i glavnim sekretarom komunističke partije Jugoslavije, maršalom Josipom Brozom Titom.” Kaže dr. Branimir Lukšić.
Redovite vojne jedinice likvidirale zarobljenike i civile
Po Titovoj naredbi pokolji zarobljenika „kakvi nisu poznati u europskoj civilizaciji” vršeni su putem redovitih vojnih jedinica JNA na čelu s njihovim komandantima, čime je počinio posebno težak zločin koji ga svrstava među krajnje okrutne i dehumanizirane zločince. Čak je Staljin izbjegavao širu upotrebu vojske u obračunu s narodom nego je koristio Gulage i masovna izgladnjivanja, gladomor. Tito nije nikoga od počinitelja pokolja/genocida kaznio niti javno osudio, nego su redom kao nagradu za svoja nedjela imenovani na najviše državne i vojne dužnosti koje su kasnije naslijedili njihovi nasljednici, pa je na taj našin uspostavljen novi feudalizam s novom vladajućom klasom, djecom komunizma, koja i danas u Hrvatskoj u potpunosti drži vlast. Partizanske i partizansko/četničke likvidacije civila obilježile su cijeli rat na pr. Srb u ljetu 1941.,Daksa 1944. i zatim cijela zemlja pri tzv. „oslobađanju” 1945., ali represija je nastavljena i u kasnijem razdoblju kako izvještava Aleksandar Ranković Saveznu skupštinu da je između 1945. i 1951. smaknuto 586.000 osoba, od kojih navodno 500.000 Hrvata, a kasnije je nasilje nastavljeno na Golom otoku i putem OZNE i UDBE, koja je bila posebno aktivna u progonu hrvatskog iseljeništva.
Tito u Moskvi
Kao dužnosnik Kominterne u drugoj polovici 1930-tih godina denuncirao je i ocrnio znatan broj svojih jugoslavenskih partijskih drugova u Moskvi kao štetočine i neprijateljske elemente, posebno one istaknutije koji su mu mogli biti suparnici za mjesto generalnog sekretara KPJ, nakon čega su isti najvećim dijelom od sovjetskih vlasti pogubljeni. Na isti način optužio je i svoje dvije supruge Pelagiju Belousovu, majku njegovog sina Žarka i Nijemicu Luciju Bauer. Prva je osuđena na dugogodišnju robiju, a druga strijeljana.
Jugoslavija po boljševičko-komunističkom modelu
Tito je Jugoslaviju ustrojio po boljševičko-komunističkom modelu nakon što je uz zaštitu Staljina izigrao sve ranije dogovore sa saveznicima o demokratizaciji. Time je prevaren i onaj dio naroda koji je surađivao s komunistima kao HSS, čiji su čelnici došli pod udar drugog vala progona. Ovom je izvjestitelju tadašnji predsjednik RH dr. F. Tuđman osobno kazivao u uskom krugu suradnika, kako su njegovi roditelji likvidirani od strane komunističke vlasti.
Preuzimanjem boljševičkog modela izvršena je najveća pljačka imovine u povijesti zemlje čime je upropašten velik dio pučanstva, jednako građanskog i seljačkog što je dovelo do raspada gospodarstva i opće gladi, osim za privilegirani vladajući komunistički birokratski sloj koji je nabujao do ogromnih razmjera. Posebno je okrutno bilo otimanje zemlje i stoke od seljaka pri čemu je dolazilo do primjene nasilja sve do ubojstava od strane organa prisile.
Titovo zatiranje hrvatstva
Istom okrutnošću kao i genocid, Tito je sprovodio polustoljetnu demonizaciju hrvatskog imena i nacionalnog osjećaja, koja je i danas na djelu, što je dovelo do sindroma hrvatske šutnje. U stalnoj opasnosti od velikosrpstva, priznao je Ivanu Meštroviću da je naredio pokolj Hrvata da se umili Srbima, a svoje održavanje na vlasti je plaćao, osim materijalnim ustupcima Beogradu, kljaštrenjem i stalnim nasiljem nad Hrvatima. Tako je Hrvatska ostala bez Boke Kotorske i Srijema i uz to je raspolovljena dodjelom Neuma Bosni i Hercegovini. Spominjanje hrvatstva postaje istoznačnica za šovinizam, protujugoslavenstvo i ustaštvo u najnegativnijem smislu, što su na primjeren način iskazivali mediji i školski programi. Uredno se vodi hajka za pjevanje Ustani bane ili čak Lijepe naše, sve u iščekivanju programiranih protuhrvatskih pogroma kao na pr. Hrvatsko proljeće ili Deklaracija o jeziku. Krivotvorenjem povijesti i nasilnom indoktrinacijom kroz naraštaje Tito je razorno utjecao na razvoj slobodnog mišljenja mladih i nasilno sužavao njihov povijesni vidokrug. Titova je odgovornost što su naraštaji odrastali uz sustavno pranje mozga krivotvorinama uz pomoć svih političkih, obrazovnih i promičbenih sredstava.
Titov prvi cilj u ratu: Rušenje hrvatske države
U ratu je njegov prvi cilj bio rušenje hrvatske države kako bi uspostavio boljševički sustav, a ne borba protiv Nijemaca kojima je nudio savezništvo u ev. pokušaju savezničkog iskrcavanja na Jadranu. Stoga je i nakon rata sve do današnjih dana njegov i njegovih sljedbenika glavni neprijatelj bila i ostala hrvatska država, tada NDH, koja je sotonizirana svim raspoloživim sredstvima, od svakodnevnog blaćenja u medijima i školskih programa do fizičkog zlostavljanja navodnih pristaša. Ta kampanja je djelovala toliko razorno na hrvatsko ime i u svjetskim razmjerima, da se ime Hrvat često odmah povezuje sa navodno počinjenim zločinima tijekom rata, o čemu na karikaturalan način svjedoči i presuda FIFE hrvatskom nogometašu Joe Šimuniću. Današnje opće nazadovanje i ugroženost Hrvatske sve do golog opstanka, u ogromnoj je mjeri rezultat pogubne uloge koju je u njenoj novijoj povijesti odigrao JBT.
Nikola Debelić/hkv.hr
