Godina vjere: Prigoda za jačanje vjerskoga identiteta –  Hrvati su na specifičan način ušli u Godinu vjere: Milanović u Vatikan, Milanović iz Vatikana. Nije, srećom, dao nove bombastične priloge svojemu dosadašnjem pripovijedanju i europskom prigovaranju. Dobro je i to što nije komentirao netom završenu Biskupsku sinodu, jer bi se Hrvati – katolici, ateisti i agnostici, opet morali crvenjeti, ako bi zaprijetio referendumom o izlasku iz Katoličke crkve zbog usvojenih propozicija nove evangelizacije. Papa ga privatno, ako je dobro informiran, a sigurno jest, s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere, vjerojatno drži kao osobu potrebitu nove evangelizacije, ta, ona je u najvećemu namijenjena krštenima koji su se udaljili od vjere. Dobro smo prošli jer Milanović nije komentirao ni Godinu vjere u koju su mu „građanke i građani“ ušli u skoro devedesetpostotnom obujmu, ako je vjerovati popisu stanovništva, a treba mu vjerovati da je istinit jer bi ga u suprotnom dežurni desetar Fred već poslao na reviziju i javnu objavu – tako da cijeli svijet može vidjeti tko se to u katoličkoj Hrvatskoj izjasnio katolikom.

Crkva je aktivirala jedan svoj resurs

I evo odmah neizbježive fusnote: Naime, dok je on po Vatikanu fokusirao, stigla je vijest o tome da mu je vlada tjerajući lisicu istjerala grizlija, kako to Milanović slikovito voli reći kad skreće temu s neovlaštena prisluškivanja njegova ministra unutarnjih poslova Ostojića Prvog, koji je već trebao dati ostavku. Nesretni Fred, od milja Punjena Ptica privatizirao je Ured za žrtve komunističkih zločina u Ministarstvo branitelja kako bi uime „ove vlade u ovoj zemlji“ marginalizirao istraživanje žrtava komunističkog režima. E, sad iz Rima stiže grizli! Kad ne će država, Crkva je odlučila popisivati žrtve i stratišta komunističkih zločina u Hrvatskoj. Kako? Po župama. Jednu po jednu žrtvu, jednu po jednu jamu, grabu, rudnik, rov, polje, šumu… Korak po korak. Popisivat će svećenici. Nema sumnje da će im u tom poslu koji bi trebala raditi civilizirana država, pomoći laici prema svojim mogućnostima i spoznajama. Društveni potencijal koji ima Katolička crkva u Hrvata je nevjerojatno neiskorišten. Iako je krajnje neprimjereno temi moram citirati Mesića: „Treba samo aktivirati resurse“, kao u ovom slučaju. Kraj fusnote.

{jathumbnail off}Prva proleterska brigada s Prisavlja

Šef „ove vlade“ uspio je u Vatikanu izjaviti da nije s Papom razgovarao o reviziji ugovora između Hrvatske i Svetoga Stolca. A Dajla je i dalje Dajla. Darovi su razmijenjeni i omladinac se fotografirao s Papom. Kako cool! Drugi omladinac, sada šef najvažnije javne nam kuće, Radman, prenio je iz Vatikana i sliku i ponešto tona. Milanović kao pravovjerni omladinac kojemu nije stran partijski moral ali jest građanski bonton, pa i politička korektnost, nije pozvao Papu na uzvratni posjet, jer, kaže, Papa ima toliko i toliko godina i on mu želi dobro zdravlje i dug život, ali… od svega najviše ga se dojmilo kako je Papa „nevjerojatno fokusiran“ – i tu je snimak izjave prekinut, pa se bojim da je u izrezanom nastavku i dalje bubao ko Maks po diviziji, ali urednici su, to se ne da sakriti, nakon partijskog desanta na HRT dobili naputak da posebno pripaze kad emitiraju Katolicke Crkve njegove izjave i da ih koliko je moguće prilagode prihvatljivom javnom govoru.

Sad su na čelo prve proleterske brigade s Prisavlja dobili još i dodatni poticaj u liku izravnoga čuvara, ne prstenova, nego štafeta. Vele drugovi da je štafetlija bio suradnik Billa Gatesa. Vau! Ma, bio je aparatčik Titova totalitarnoga komunističkoga režima. Jugoslavenskoga. U njemu je temeljem kulta ličnosti umjesto mrtvoga Tita živi Radman ponosno primao prinesene žrtve – titoističke toteme, takozvane štafete mladosti. Tvrdim, zbog štafeta Radman je postavljen na čelo partijske televizije. Kakav Microsoft, kakav Bill!? Štafeta je bitna. Ona se u svojoj totalitarnosti i danas trči, ona je i danas ključ kadroviranja, jer stariji drugovi, poput Josipovića seniora, već su u visokim godinama, krsni listovi odavno su požutjeli – ne spasi ih više ni nova evangelizacija (samo digitalizacija), pa moraju sineki nastaviti tam di su stali tateki. Jučerašnji sizovi danas su im zampovi, jučerašnje štafete danas su izborni ciklusi, jučerašnje…

Porta fidei Benedikta XVI.

Od Milanovićeva odlaska i povratka iz Vatikana za gromoglasno šutljivu većinu „ove zemlje“, kojom vlada „ova vlada“, više-manje ateističko-agnostičkoga svjetonazora iz čijega je kolosijeka tako bolno među katoličku većinu na vrijeme skočio predsjednik Hrvatskoga sabora, pokojni katolik Šprem, i zbog toga skoka spasio dušu da bi ga za kaznu avangarda radničke klase odmah zaboravila i zauvijek prekrižila, važnija je činjenica da su katolici ušli u Godinu vjere. Papa Benedikt XVI. objavio je Apostolsko pismo Vrata vjere u kojemu je dao temeljne naglaske o tome kako i zašto baš Godina vjere. Istodobno je Kongregacija za nauk vjere objavila Notu s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere. I Pismo i Notu objavila je Kršćanska sadašnjost u knjižici izišloj u poznatoj knjižnici Dokumenti.

To što je Papino slovo i Kongregacijinu Notu objavila KS ne znači da će hrvatski katolici spomenutu knjižicu ozbiljno shvatiti i temeljito pročitati. Ja sam je, da se pohvalim, pročitao čekajući u čekaonici liječnički pregled, s povremenim prekidima izazvanim logičnim asocijacijama. Kojima? Onima na ministra od „zdravlja“, Ostojića Drugoga (jednoga ili možda čak i dvojice od tri Ostojića koji nisu podstanari glavnoga urednika lista Komunist), i njegove bombastične najave s petoljetke na troljetku „skraćene liste čekanja u zdravstvu“. Ravnajući se po Ostojićevim listama mogao bih čekajući između dva pregleda, ne umrijeti, nego elegantno pročitati cijelu Bibliju, Dokumente Drugoga vatikanskoga koncila i Katekizam Katoličke Crkve zajedno s Kompendijem. Što i činim, pa me u čekaonici gledaju ispod oka kao trajnoga sumnjivca. Tko onda može reći da Crkva i Država ne surađuju? Crkva daje dokumente, a država omogućuje beskrajna čekanja.

Ne znam hoće li i spomenuta knjižica s otisnutima Vratima vjere i Notom otići na skraćene ili produžene liste čekanja, ali znam da će njezine poruke mnogi ignorirati, neki prešutjeti, a neki će iz nje uzeti samo ono što im odgovara. Nastojat će se Godinu razvodniti, tako je lakše…

Don Grubišić nije pozvan u Milanovićevu delegaciju

Kako će Godinu vjere, primjerice, proživjeti jedini katolički klerik aktualnog sastava Hrvatskoga sabora? Ivan Grubišić. Don. Teško, teško. On nema vremena za tako nebitne stvari, makar u Saboru uglavnom šuti poput pustinjaka, a javi se kad treba pljucnuti pa i podmuklo hračnuti na Katoličku crkvu. Prvenstveno onu među Hrvatima. Sad je u svojevrsnim konklavama – bi li se kandidirao za župana dalmatinskoga ili samo za splitskoga gradonačelnika. Ili oboje sa zadržanim saborskim mandatom. Kao zastupnik ne može ništa u Saboru pretvorenom u brbljaonicu, ili kako to htv kaže u programu za mladež – parlaonicu. Evo, zalagao se za odnos Države i Crkve onakav kakav je bio kad nije bilo nikakvih ugovornih ili konkordatskih odnosa, a Milanović se iz Vatikana vraća neobavljene diverzije na postojeće ugovore koji ugrožavaju socijalnu stabilnost „građanski i građana“ (haenesovci kažu „pojedinki i pojedinaca“).

Milanović je pogriješio što sa sobom uz partijske pionire nije poveo Papi i partijskog klerika. Zaslužio je biti u delegaciji već i samim time što saborskog klerika većina katolika „ove zemlje“ ne smatra svojim zastupnikom. Kako bi to zanimljiv susret bio! Grubišić bi sigurno revolucionarno rezolutno zatražio od Pape reviziju ili raskid ugovora uime solidarnosti s najugroženijim slojevima građanki i građana, ne bi on katolički pognuto šutio poput Milanovića koji je Papi došao čak i bez supruge iz solidarnosti s papinim i nadamo se donovim celibatom. Svijet se u nas okrenuo naglavačke. Na početku Godine vjere agnostici i ateisti hodočaste Papi, a katolici poput naivnih ovčica očekuju čudo iz visokoideologiziranoga kontejnera Plana 21.

I da završimo s fokusiranjem na Milanovićevo slikočašće: Papa mu je darovao nalivpero. Valjda zato da više piše, a manje govori. Milanović je Papi dao časoslov biskupa Strossmayera. Nije da Papa nema svoj časoslov, ima. Zna to i Milanović – Maštruko i Bešker sigurno su mu šapnuli tu nedvojbenu činjenicu, ali on sto posto misli, kao i „ova vlada“ u cjelini, da je Strossmayer do kraja života ostao jugoslavjanski raspoložen. A nije, brzo je skužio kud ta fokusacija, danas josipovićevskoga smjera, vodi. Da, da i sitnice kao što su protokolarni darovi imaju svoje dublje značenje. Ali od Ratzingera pokušati napraviti jugovića je isto kao i od Stepinca tražiti da Crkvu u Hrvata odvoji od Svetoga Stolca.

Porta fidei kao izlaz iz krize vjere

„Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćena u svojem podsjećanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, zbog duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva“ – piše Papa u svom pismu Porta fidei. Upravo zato što se ne miri s takvom stvarnošću i što osjeća potrebu da kršćani trebaju mijenjati nezadovoljavajuću stvarnost, Papa je, kako se čini, proglasio Godinu vjere da bi kršćani iznova osvijestili vjeru u koju su kršteni i iz te vjere humanizirali svijet. Što će reći da je Papa svjestan krize vjere. Zato i jest papa, a ne ministrant Partije, kao naš don.

Godina vjere započela je 11. listopada na pedesetu obljetnicu Drugoga vatikanskog koncila i dvadesetu obljetnicu objave Katekizma Katoličke Crkve („istinskog ploda Drugoga vatikanskoga koncila“). Uvod u Godinu vjere predstavljala je Biskupska sinoda s temom Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere, koja je 27. listopada završila s 58 zaključnih prijedloga („propozicija“). Što hoće propozicije nove evangelizacije? Vidjeti IKA-inu vijest V – 145412/10 od 27. listopada, ili svratiti na portal Glasa Koncila. Meni se od prve dopalo što se dio propozicija odnosi i na dijalog, i to ekumenski, međureligijski, između znanosti i vjere, i onaj s nevjernicima. Vraćam se, da ne velim „fokusiram“, na omalenu knjižicu.

Petnaest rečenica o petnaest ključeva Porta fidei

Papa je koncipirao Apostolsko pismo u 15 kratkih točaka. Evo kako to u petnaest rečenica sažeto izgleda u mojem pamćenju iz čekaonice Ostojića Drugog Od Zdravlja. Prvo: Proći kroz vrata vjere znači krenuti na put koji traje čitav život. Drugo: Često se događa da vjernici na vjeru gledaju kao na stvarnost koja se sama po sebi podrazumijeva, kao da vjera nije i ne može biti zanijekana ili u krizi. Treće: Katolici ne smiju dopustiti da sol obljutavi i da svjetlost bude skrivena. Četvrto: Papa Pavao VI. proglasio je 1967. godinu također Godinom vjere. Peto: Godina vjere vezana je za Drugi vatikanski koncil čiji dokumenti „ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj“. Šesto: Godina vjere je poziv na obraćenje Isusu Kristu, „jedinom Spasitelj svijeta“. Sedmo: Krist nas potiče na evangelizaciju svih naroda, taj nalog ne zastarijeva, on je trajni imperativ Crkve, otuda dolazi i „nova evangelizacija“ (nova su sredstva, isti sadržaj). Osmo: Papa poziva na razmišljanje o vjeri i na ispovijed vjere.

Deveto: Ponovo otkriti sadržaj vjere sažet u tekstu Vjerovanja. Deseto: Srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda – vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje, ona nije samo i jedino „privatna stvar“. Jedanaesto: Uzeti u ruke Katekizam Katoličke Crkve koji je „dragocjeno i nezaobilazno pomagalo“ obnove crkvenoga života. Dvanaesto: Crkva se ne boji dijaloga sa znanošću, vjera i znanost hode različitim putovima, ali obje teže istini. Trinaesto: Vratiti se „povijesnim tragovima naše vjere“ isprepletene misterijem svetosti i grijeha u kojoj posebno mjesto zauzimaju mučenici (barem u Godini vjere ne vrijedi ona pogubna Sanaderova uime Saveza za Europu – zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti, napomena nije Papina, već moja). Četrnaesto: Vjera bez ljubavi ne donosi ploda, a ljubav bez vjere rastrgana je sumnjom – stoga vjera i ljubav idu zajedno, rukom pod ruku. Petnaesto: Teži vjeri, ona je životno stajalište, pomaže uočavati znakove vremena, obvezuje katolike da budu znak uskrsloga Krista. U potpisu – Papa Benedikt XVI.

Smjernice općoj Crkvi

Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere Kongregacije za nauk vjere poziva se na Papino Apostolsko pismo a onda ide u konkretizaciju. Donosi Smjernice. Kome? Općoj Crkvi. Ona je u uvodu u Godinu vjere održala Biskupsku sinodu o Novoj evangelizaciji za prenošenje kršćanske vjere. Opća Crkva treba poticati vjernike na hodočašće Petrovom Stolcu i u Svetu zemlju, pozvati vjernike da se obraćaju Mariji, slici Crkve, te poticati hodočašća u marijanska svetišta. Iskoristiti Svjetski dan mladih u Rio de Janeiru. Organizirati skupove koji će pomoći susret s istinskim svjedočenjima vjere i otkrivanju učenja Drugoga vatikanskoga koncila. Produbiti poznavanje glavnih dokumenata Koncila i proučiti Katekizam Katoličke Crkve – „to vrijedi napose za kandidate za svećeništvo“. Senzibilizirati vjernike za istupe Svetoga Oca. Promicati jedinstvo kršćana.

Smjernice biskupskim konferencijama

Biskupske konferencije, a to znači i HBK i BK BiH, trebaju jedan studijski dan posvetiti temi vjere, ponovo objaviti dokumente Drugoga vatikanskoga koncila, Katekizam Katoličke Crkve i njegov Kompendij, poraditi na njihovim jeftinim izdanjima i distribuciji uz pomoć „suvremenih tehnologija“. Prevesti ključne dokumente na jezike na koje još nisu prevedeni. Promicati tv i radio emisije vjerskoga sadržaja, služiti se novim komunikacijskim jezicima koje razumiju širi društveni slojevi. Raditi na boljem upoznavanju svetaca sa svoga teritorija. U katehetske svrhe koristiti umjetničku baštinu s područja povjerenog pastoralnoj skrbi. Pripremiti brošure i listiće apologetskog karaktera. Preispitati lokalne „mjesne katekizme i razne katehetske priručnike i druga pomgala koja se koriste“ kako bi bila u potpunosti usklađena s Katekizmom. Preispitati prisutnost sadržaja Katekizma u dokumentima za formaciju budućih svećenika.

Dakle, ako biskupske konferencije ne rade po smjernicama za sljedeću godinu, slobodno se, dragi vjernici, pozovete na Notu i uputite biskupskoj konferenciji dobronamjernu kritiku. Isto tako i biskupu, pa i župniku, što se može vidjeti u nastavku Smjernica Kongregacije za nauk vjere.

Smjernice na biskupijskoj razini

Na razini (nad)biskupija poželjno je organizirati proslavu otvaranja Godine vjere i njezino zaključenje, poželjno je organizirati studijski dan posvećen katekizmu, svaki biskup može posvetiti jedno svoje pastoralno pismo temi vjere, poželjno je organizirati katehetske susrete namijenjene mladima koji će otkrivati ljepotu vjere, ocijeniti kako su Koncil i Katekizam prihvaćeni i poduzeti nove napore na teološkoj izobrazbi katehista, trajnu formaciju klera usmjeriti na dokumente Koncila i na Katekizam Katoličke Crkve, poziva se biskupe da organiziraju pokornička slavlja, izražava se nada da će akademski svijet i svijet kulture prepoznati Godinu vjere kao novu prigodu za kreativni dijalog između vjere i razuma, važno je promicati susrete s osobama koje tvrde da nemaju dar vjere a ipak iskreno traže smisao i istinu i na kraju traži se veća pozornost glede katoličkih škola i katehetskih pomagala.

Smjernice na razini župa

Svi vjernici pozvani su čitati i pažljivo razmišljati o apostolskom pismu Porta fidei pape Benedikta XVI. Intenzivno slaviti vjeru u liturgiji i euharistiji. Svećenici trebaju posvetiti veću pozornost proučavanju dokumenata Drugoga vatikanskog koncila i Katekizma Katoličke Crkve „služeći se njihovim sadržajem za župni pastoral u svojoj župi“. Katehisti mogu snažnije prionuti doktrinarnom bogatstvu Katekizma i „predvoditi skupine vjernika u čitanju i zajedničkom produbljivanju toga dragocjenog oruđa, kako bi se stvorile male zajednice vjere i svjedočenja Gospodina Isusa“. Poraditi u župama da Katekizam i druga pomagala budu prošireni i razdijeljeni. Promicati pučke misije i drugih inicijativa koje mogu ponovo otkriti dar krsne vjere i zadaću svjedočenja. Članovi različitih ustanova posvećenog života i družbi da se založe za novu evangelizaciju s novim prianjanjem uz Isusa. Kontemplativne zajednice posebno će moliti za obnovu vjere u Božjem narodu. Udruge i pokreti pozvani su promicati posebne inicijative koje će pridonijeti tome da Godina vjere naiđe na što širi odjek. Napokon, svi vjernici pozvani su oživjeti dar vjere i prenositi vlastito iskustvo vjere i ljubavi u dijalogu s drugima i drukčijima.

Zaključak: Note od A do Ž

„Vjera je ‘vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamjećivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti uskrsloga u svijetu’“. Vjera je osobni i ujedno zajednički čin:ona je Božji dar, koji se živi u krilu velike zajednice Crkve i koji se mora prenositi svijetu. Sve inicijative u prigodi Godine vjere trebaju biti osmišljene tako da potpomognu radosno otkrivanje i obnovljeno svjedočenje vjere. Ovdje iznesene smjernice i preporuke imaju za cilj pozvati sve članove Crkve da se zauzmu da ova Godina bude povlaštena prigoda za dijeljenje onoga što je kršćanskim vjernicima najdraže: Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka, Kralja svega stvorenja, ‘Početnika i Dovršitelja vjere’“ (Heb 12,2).

Kratki dodatak Zaključku
Uz sve iznesene preporuke i smjernice dopustio bih si slobodu pa i sam nešto preporučio čitateljima u povodu Godine vjere. Mislim na meni najdražu Ratzingerovu knjigu Uvod u kršćanstvo u izdanju Kršćanske sadašnjosti (tko zna koliko je dosad bilo izdanja). Kao da je pisana za Godinu vjere. Pročitajte.

Nenad Piskač/HKV

Prilog: Papina kateheza na općoj audijenciji 24. listopada 2012.
Papa Benedikt XVI.: Što znači vjerovati danas?

Draga braćo i sestre, prošle sam srijede, početkom Godine vjere, započeo s novim nizom kateheza o vjeri. Danas želim zajedno s vama razmišljati o temeljnom pitanju: što je vjera? Ima li vjera još smisla u svijetu u kojem su znanost i tehnologija otvorili vidike koji su još donedavno bili nezamislivi? Što znači vjerovati danas? U našem je dobu nužan ponovni odgoj u vjeri, koji će zacijelo obuhvaćati poznavanje njezinih istina i spasenjskih događaja, ali koji će prije svega proizlaziti iz pravog susreta s Bogom u Isusu Kristu, iz ljubavi prema njemu, iz stavljanja pouzdanja u njega, tako da cio život bude njime obuhvaćen.

Danas se, zajedno s mnogim znacima dobra, oko nas širi određena duhovna pustinja. Ponekad kao da imamo osjećaj, sudeći prema određenim zbivanjima o kojima svakodnevno slušamo, da svijet ne ide prema izgrađivanju jedne zajednice koja će biti više bratska i miroljubivija; same ideje napretka i blagostanja pokazuju također svoje sjene. Usprkos veličini znanstvenih otkrića i tehnoloških uspjeha današnji čovjek nije postao slobodniji, čovječniji; ostali su toliki oblici izrabljivanja, manipulacije, nasilja, ugnjetavanja, nepravde… Nadalje, određena vrsta kulture navikla je ljude samo kretati se unutar horizonta stvari, onoga što je izvedivo, vjerovati samo u ono što se vidi i dotiče vlastitim rukama. S druge strane, međutim, raste također broj onih koji se osjećaju dezorijentiranima i, u svom traženju da se izdignu iznad isključivo horizontalne vizije stvarnosti, spremni su u sve povjerovati pa i u ono što se kosi sa čovještvom. U tome kontekstu ponovno se javljaju neka temeljna pitanja, koja su mnogo konkretnija no što se to čini na prvi pogled: kojeg smisla ima živjeti? Ima li budućnosti za čovjeka, za nas i za nove naraštaje? Kako usmjeriti naše slobodne izbore da naš život ima dobar i sretan ishod? Što nas čeka kada prijeđemo prag smrti?

Iz tih nezaobilaznih pitanja zorno se vidi kako svijet planiranja, točnog računanja i eksperimentiranja, riječju znanstveno znanje, iako važno za čovjeka, samo nije dovoljno. Trebamo ne samo materijalni kruh, nego nam je potrebna i ljubav, smisao i nada, siguran temelj, čvrsto tlo pod nogama koje nam pomaže živjeti s autentičnim smislom također u krizi, u tami, u svakodnevnim teškoćama i problemima. A vjera nam daje upravo to: to je povjerljivo pouzdanje u jednog “Ti”, koji je Bog, koji mi daje jednu drukčiju sigurnost, koja nije ništa manje pouzdana od one koju mi daje točan izračun ili znanost. Vjera nije puki čovjekov pristanak uz pojedine istine o Bogu; to je čin kojim slobodno stavljam svoje pouzdanje u Boga koji je Otac i koji me ljubi; to je prianjanje uz jedan “Ti” koji mi daje nadu i pouzdanje. Sigurno da to prianjanje uz Boga nije lišeno sadržaja: njime smo svjesni da nam se sam Bog pokazao u Kristu, dao je vidjeti svoje lice i postao stvarno blizak svakome od nas. Štoviše, Bog je objavio da je njegova ljubav prema čovjeku, prema svakom od nas, neizmjerna: na križu, Isus iz Nazareta, Sin Božji koji je postao čovjekom, na jasniji nam način pokazuje dokle seže ta ljubav, do darivanja samoga sebe, do potpune žrtve. Otajstvom smrti i uskrsnuća Kristova, Bog se spušta sve do našeg čovještva da ga ponovno vrati sebi, da ga uzdigne u svoje visine. Vjera znači vjerovati u tu Božju ljubav koja se ne umanjuje pred čovjekovim opakošću, pred zlom i smrću, već je kadra preobraziti svaki oblik ropstva, dajući mogućnost spasenja. Imati vjere, dakle, znači susresti taj “Ti”, Boga, koji mi pomaže i daje mi obećanje neuništive ljubavi koja ne samo da teži vječnosti, već je i daje; imati vjere znači pouzdati se u Boga poput djeteta, koje dobro zna da se unatoč svim teškoćama, svim problemima može osjećati sigurnim u krilu svoje majke. A ta mogućnost spasenja po vjeri je dar koji Bog daje svim ljudima. Mislim da bismo morali – u svom svakodnevnom životu, označenom često dramatičnim problemima i situacijama – češće razmišljati o činjenici da vjerovati na kršćanski način znači to predanje s povjerenjem dubokom smislu koji drži mene i svijet, onom smislu kojeg ne možemo mi sami sebi dati, već samo primiti kao dar, i koji je temelj na kojem možemo živjeti bez straha. A tu oslobađajuću i umirujuću sigurnost vjere moramo biti kadri naviještati riječju i pokazivati je svojim kršćanskim životom.

Oko nas, međutim, vidimo svakoga dana kako su mnogi ravnodušni ili odbijaju primiti taj navještaj. Na kraju Markova Evanđelja, Isus kaže: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16, 16). Želim vas pozvati da razmišljate o tome. Vjera u djelovanje Duha Svetoga mora nas uvijek poticati na to da pođemo naviještati evanđelje, na odvažno svjedočenje vjere; ali, osim mogućnosti pozitivnog odgovora na dar vjere, postoji također opasnost odbacivanja evanđelja, neprihvaćanja životvornog susreta s Bogom. Već je sveti Augustin pokrenuo to pitanje u jednom svom komentaru na prispodobu o sijaču: “Mi govorimo – govorio je Augustin –, bacamo sjeme, širimo sjeme posvuda. Ima onih koji preziru, koji će koriti, koji se izruguju. Ako se takvih plašimo, nemamo više što sijati i na dan žetve ostat ćemo bez uroda. Neka stoga dođe sjeme dobrog tla” (Discorsi sulla disciplina cristiana, 13,14: PL 40, 677-678). Odbacivanje nas, dakle, ne smije obeshrabriti. Kao kršćani mi smo svjedočanstvo toga plodnog tla: naša vjera, usprkos našim ograničenjima, pokazuje da postoji dobro tlo, gdje sjeme Božje riječi daje obilne plodove pravednosti, mira i ljubavi, novog čovječanstva, spasenja. I čitava povijest Crkve, sa svim problemima, pokazuje da postoji dobro tlo, da postoji dobro sjeme, i donosi plod.

No zapitajmo se: odakle čovjek crpi tu otvorenost srca i uma da uzvjeruje u Boga koji se učinio vidljivim u Isusu Kristu umrlom i uskrslom, da prihvati njegovo spasenja, tako da mu On i njegovo evanđelje budu vodilja i svjetlo života? Odgovor glasi: možemo vjerovati u Boga jer nam se on približava i dotiče nas, jer nas Duh Sveti, dar Uskrsloga, osposobljava da prihvatimo živog Boga. Vjera je dakle prije svega vrhunaravni dar, Božji dar. U dogmatskoj konstituciji Drugog vatikanskog koncila o božanskoj objavi Dei Verbum kaže se slijedeće: “A da se uzvjeruje, potrebna je Božja milost koja predusreće i potpomaže te unutarnja pomoć Duha Svetoga, koji srce treba pokrenuti i obratiti ga k Bogu, otvoriti oči uma te svima dati ‘ugodnost pristanka i vjerovanja istini'” (5). U temelju našega puta vjere je krštenje, sakrament koji nam daje Duha Svetoga, po kojem postajemo Božja djeca u Kristu i koji označava ulazak u zajednicu vjere, u Crkvu: ne vjerujemo sami od sebe, bez predusretljive milosti Duha Svetoga; i ne vjerujemo sami, već zajedno s braćom. Od krštenja nadalje svaki je vjernik pozvan ponovno živjeti i prisvojiti tu ispovijest vjere, zajedno s braćom.

Vjera je Božji dar, ali je također duboko slobodni i ljudski čin. To se jasno kaže u Katekizmu Katoličke Crkve: “Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio” (154). Štoviše, ona iz uključuje i uzdiže, u jednom životnom ulogu koji je poput izbavljenja naše slobode iz okova ropstva: to je jedno izlaženje iz samih sebe, iz vlastitih sigurnosti, iz vlastitih mentalnih shema i pouzdavanje u djelovanje Boga koji nam pokazuje svoj put koji vodi k zadobivanju prave slobode, našeg ljudskog identiteta, prave radosti srca, mira sa svima. Vjerovati znači pouzdati se u potpunoj slobodi i s radošću brižnom Božjem naumu o povijesti, kako je to učinio Abraham, kako je to učinila Marija iz Nazareta. Vjera je dakle pristanak kojim naš um i naše srce kažu svoj “da” Bogu, ispovijedajući da je Isus Gospodin. I taj “da” preobražava život, otvara mu put prema punini smisla, čini ga tako novim, ispunjenim radošću i pouzdanom nadom.

Dragi prijatelji, naše vrijeme traži kršćane koji su privučeni Kristom, koji rastu u vjeri zahvaljujući dobrom poznavanju Svetog Pisma i sakramenata, osobe koje su poput otvorene knjige koja pripovijeda o novom životu u Duhu Svetom, prisutnosti onoga Boga koji nas podupire na našem životnom putu i otvara nas vječnom životu. Hvala!

(ika/hkv)

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save