PARTIJA I PRIVATIZACIJA
Najlakše je SDPartiji neprestano vikati i optuživati ne bi li urlanjem pojačala snagu argumenta: HDZ je u privatizaciji pokrao Hrvatsku(!), a onda nastaviti blatiti prvog predsjednika, Franju Tuđmana u kontekstu dvije stotine obitelji iz hrvatskog stališa i mahati Ivom Sanaderom kao dokazanim oličenjem hdzova lopovluka.
Prije svega brojka od dvije stotine (modernih menadžera) izmišljotina je Vesne Pusić s početkom devedesetih prošlog stoljeća i to je ona, tj. HNS, sproveo sa uhljebljivanjem svojih članova na pozicije predsjednika uprava u javnim poduzećima. Ništa još kod Iva Sanadera nije dokazano i treba vidjeti kako će presude proći na međunarodnom sudu, a ono za što je doista Ivo Sanader kriv (i mjesto mu je na stupu srama) neće nikad odgovarati. Tko urla željan je svoga glasa.
Ipak, nakon gotovo dvadeset i pet godina od uspostave suvremene hrvatske države, predstava hrvatska privatizacije se mijenja i dobiva svoje prave konture, scenografiju, scenariste, glumce i režisera; predstava ulazi u završni čin i po posljedicama ćemo uskoro vidjeti i uzro(čni)ke. Mnogi će ostati neugodno iznenađeni, jer istina o hrvatskoj privatizaciji je ponešto drugačija.
HDZ je dolaskom na vlast organizirao domoljubne snage, stvorio suverenu i međunarodno priznatu hrvatsku državu; formirao atribute vlasti, osposobio hrvatsku vojsku i policiju te uspješno obranio Hrvatsku od srbočetničke agresije i domaćih izdajnika, da bi nakon Oluje, Bljeska i mirne reintegracije istočne Slavonije oslobodio sve okupirane hrvatske teritorije. SDPartija je još 1991. godine u Saboru odbila glasovati o osamostaljenju Hrvatske; članovi Partije jednostavno su svi do jednog napustili Sabor i cijelo vrijeme agresije na Hrvatsku Partija je neprincipijelno i protuhrvatski koketirala sa srpskom nacionalnom manjinom, sa svima koji su bili protiv izlaska Hrvatske iz SFRJ, naročito protiv samostalne hrvatske države. Čak i nakon pobjede u Domovinskom ratu, SDPartija ne krije da joj je Jugoslavija u bilo kakvom krnjem obliku, pa zvala se ona i tzv. region, bila i ostala domovina, okvir njihova jugoslavenstva i matrica partijskoj ideji državnosti.
I takva podjela stvaratelja i rušitelja samostalne i suverene Republike Hrvatske očita je i tu nema i neće biti pomirenja. Hrvatska nije toliko podijeljena na crvenu i crnu, nego ima hrvatskih građana koji nisu nikad prihvatili samostalnu i suverenu Hrvatsku; njih predvodi SDPartija, njihove srbočetničke strančice i mnoštvo nevladinih parazitskih udruga koje su i osnovane samo s jednim ciljem: omalovažavanjem, iznurivanjem i rušenjem hrvatske države. Taj protuhrvatski korpus je u manjini, ali uz pomoć njima sklonih medija i novinara (redom partijskih doušnika) stječe se dojam da je riječ o značajnom postotku. Kad se saberu svi protivnici hrvatske državnosti, njih nema preko petnaest posto, s tim je postotkom računao i Franjo Tuđman kad je planirao hrvatsku europsku politiku i put u EU, s tim postotkom se da živjeti. I ne mogu ništa, jednostavno se većina ne može i ne smije prikloniti manjini.
Ova se SDPartijska vlada sa Zoranom Milanovićem na čelu i negdašnjim SDPartijskim predsjednikom države, Ivom Josipovićem, jasno očitovala protiv suverene hrvatske države. Dok je Boris Tadić bio predsjednik Srbije, nije se znalo tko je zapravo hrvatski predsjednik: Tadić ili Josipović, i tko je predsjednik vlade: vesna Pusić ili Zoran
Milanović? Posljednji pokušaj opstrukcije ulaska RH u EU partijska nomenklatura izvela je s Lex Perković: to je bio ozbiljan pokušaj da se po svaku cijenu sabotira ratifikacija u njemačkom parlamentu i sve odgodi do daljnjega, a onda bi Boris Tadić, Vesna Pusić i Ivo Josipović usisali RH u tzv. region i Hrvatska bi s zajedno sa Srbijom bila bačena u isti koš. Zoran Milanović je u svemu tome nevin, jer je nevažan. SDPartijska politička vizija budućnosti je: Socijalistička Republika Hrvatska predvođena tzv. antifašistima, tj. „reformiranim komunistima“, integrirana u tzv. region s bivšim republikama SFRJ. Na snazi bi ostalo (tiho) partijsko arbitriranje, dakle komunistički monopol nad prošlošću i poviješću, još više klasića i jakovina; dogovorna ekonomija (todorići & tedeschi) i (jugo)slavenski unitarizam pod firmom III. Jugoslavije – a sve zapakirano celofanom Europske Unije kako bi se iz europskih fondova prijevarom isisalo što više novaca i gradilo bratsvo i jedinstvo naroda i narodnosti tzv. regiona.
Sada kad se otvorio slučaj prodaje Croatia osiguranje Adris grupi, kad je dovršena prodaja TDR-a BAT-u, i kad je očigledno da je privatizacija DINA-e i DIOKI-a očigledno propala stvar kao i privatizacija hrvatskih autocesta, kad INA sve više ulazi u incident s MOL-om, a finsko državno odvjetništvo čeka s uhidbenim nalozima… postaje jasno da se rasplet hrvatske privatizacije događa ovih dana i ništa još nije gotovo. Zapravo finale privatizacije najvećih hrvatskih tvrtki treba dovršiti HDZ kad dođe na vlast, jer to se od HDZ-a očekuje iz nekoliko razloga. Prije svega da sa sebe opere stigmu lopovske privatizacije i pokaže istinske „šampione“ hrvatske privatizacije, a isto tako da se svi, tko god oni bili, procesuiraju, jer zločin ratnog profiterstva ne zastarijeva. To je proces s pomoću kojeg će se Hrvatska lustrirati, ratne profitere hrvatske privatizacije i umreženo komunističko pravosuđe. Svakako da je pomoć suda u Münchenu dobrodošla, na jesen će se Hrvatska zacrvenjeti od crvenih uhidbenih naloga i to će „crvenilo“ pomoći Hrvatskoj da se riješi svoje nečasne i zločinačke prošlosti.
A sve je počelo od Anta Markovića još 1989. godine kad je učinjen prvi spisak po mišljenju partijsej nomenklature „podobnih“ drugova/meneđera za privatizaciju najvećih gospodarskih sustava i hrvatskih banaka. SFRJ se raspada i njena se supstanca trebala pretočiti u stare/nove mješine. To su todorići, tedeschi, vlahovići, vrhovnici, gregurići, kukurini, gregurići, hanžekovići, špiljak, umičevići, pavići… novi/stari gospodari i korisnici partijskih privilegija i kapitala. Očigledno je tko se bavio obranom zemlje od srpsko-srbijanske agresije, a tko je još 1989. planirao tajkunsku privatizaciju raspadajuće Jugoslavije. To je prije svega privatizacija/prodaja hrvatskih banaka kako bi se zaradile enormne sume te preko tako postavljenih direktora banaka kontrolirali tokovi novaca i selektivno dodjeljivanje kredita; zatim prodaja INA-e pod Račanovom vladom. Izbor MOL-a za strateškog partnera, a u igri je još samo bio austrijski OMV (?), je neobjašnjiv, osim ako se i tu nije pogodovalo Rusima koji su već bili u MOL-u. Poslije je Sanader samo upao u vješto spremljenu zamku i svojom lakomošću i lakomislenošću sebe strpao u Remetinec, ali je važnije od toga da je takav politički pad Iva Sanadera SDPartiji omogućio pobjedu na izborima 2011.!
DINA i DIOKI, njihova dokapitalizacija, privatizacije i stečaj, od početka do kraja maslo su Slavka Linića i njegovog potrčka Ježića. Privatizacija velikih hrvatskih banaka učinjena je po sličnoj matrici s istom osobom zaduženom za „velik partijski monopol“: najprije je država banke sanirala i dokapitalizirala, naravno državnim, hrvatskim novcem, a onda za vrijednost manju od dokapitalizacije prodala strancima?! Poseban je slučaj Riječke banke koju je progutala Erste&Steirmarchishe banka, ali je (uostalom kao i druge velike banke) prije toga bila sanirana od novcima hrvatskog proračuna, a potom je dodatno nestalo i zamračeno sto milijuna dolara „nepromišljenim“ burzovnim mešetarenjem. Krivac Eduard Nodilo je na slobodi, pronevjerena suma nije nikad pronađena. Cijelu je operaciju vodio pouzdani riječki partijski kadar Ivan Štokić. Remontno brodogradilište „Viktor Lenac“ je država isto tako sanirala, pokrila sve dubioze, a onda ga prodala. Inkasirao je, naravno, partijski miljenik i čuveni lovac na egzotičnu divljač: Vrhovnik.
Sve su to tapkaroši*, ti veliki partijski meneđeri, a zapravo pomno odabrani podobnici pod zaštitom partijske nomenklature, izabranici Anta Markovića iz prvoga kruga. Oni koji ne spašavaju Jugoslaviju, ali spašavaju komitetski ustroj dogovorne ekonomije i njene odabranike. Nije privatizacija bila predviđena kako bi se ugrabila i nastavila proizvodnja, nastavilo („kapitalističko“) poslovanje, nego se tako stečena imovina što prije željela prodati. Najprije se kupilo u bescjenje i to tuđim novcem (meneđerskim kreditima), zatim se trebalo prodati za punu cijenu, a novce podijeliti između nominalnog vlasnika, bankara koji mu je omogućio meneđerski kredit i političkog zaštitnika. I privatizacija TDR je učinjena istim obrascem i s jednakom namjerom: najprije se Antu Vlahoviću i društvu odabranih oko njega pogodovalo da uz pomoć sumnjivih meneđerskih kredita (Interna banka Uljanika) kupe dionice TDR-a bez vlastite „žute banke“, a onda su sa zadrškom od dvadesetak godina TDR jednostavno prepodali. Nisu se nikad željeli baviti proizvodnjom, ali su je zbog budućeg kupca morali održati, nisu nikad doista namjeravali ozbiljno raditi u duhanskom poslu, samo su održavali pogon. Sve su to samo partijski tapkaroši u modrim i antracitnim odijelima.
Sedmogodišnja recesija usporila je prodaju otetog i pomrsila im planove o brzoj preprodaji i zato sve velike prodaje privatiziranih tvrtki u Hrvatskoj kasne. Međutim tu se onda pojavio Slavno Linić, u liku ministra financija u Milanovićevoj vladi, koji je izmislio predstečajne nagodbe: selektivni oprost duga nekim „privatizacijskim gubitašima“. Na taj način država je predstečajnim nagodbama samo odabranima podmirila recesijom prouzročenu štetu.
Dvanaest mjeseci nakon preuzimanju TDR-a, BAT će u Kanfanaru vjerojatno ugasiti proizvodnju. To su teško dokučive igre svjetske duhanske industrije. A pravi vlasnik TDR-a je uosobljen u nekolicini za sada nepoznatih osoba koje su bile u stanju očistiti Hrvatsku od domaće konkurencije (nestanak Tvornice duhana Zagreb, Zadar) te pripremiti mirnu, skoro pa legalnu privatizaciju TDR-a. Ante Vlahović i društvo samo su jataci sklonjenih bogatstava.
L. C./hrsvijet.net
*U bivšoj državi sitni kriminalci, preprodavači kino-karata. U dogovoru s blagajnikom kupili bi nekoliko redova karata, a onda bi po znatno uvećanoj cijeni preprodavali iste pred ulazom u kino. Obično su bivali u dosluhu s milicijom
