Jesu li vladajući nesposobni ili ciljano uništavaju društvo i državu?
Nesposobnost ili namjera uništavanja?
Posljednjih mjeseci svjedoci smo većeg zaoštravanja političkih odnosa u društvu, uz istodobni nastavak gospodarskog propadanja države. Nameće se pitanje potencira li sadašnja vlast namjerno ideološke i političke podjele u društvu? S tim u vezi postavlja se i pitanje jesu li sadašnji vlastrodršci u Banskim dvorima zaista toliko nesposobni na političkom i gospodarskom planu ili se radi o sustavnom ciljanom uništavanju države i društva?
Ovu problematiku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Damir Pešorda, Stipe Kutleša, Marko Barišić i Ninoslav Mogorović.
Damir Pešorda: Politika koja jača Region, ali slabi Hrvatsku
Pitanje o sposobnosti ili nesposobnosti vladajućih moglo se postavljati do otprilike prije godinu dana, sada na kraju mandata to postaje izlišno. Odradili su tri i pol godine mandata i pokazali se vrlo štetnim po zajednicu kojoj su na čelu. Jesu li namjerno činili štetu? Mislim da jesu, to jest osluškivali su glasove iz Bruxellesa i – što je osobito porazno za sve nas – iz Beograda više nego glas naroda. Takva politika možda jača Region, ali slabi Hrvatsku. Njihovo ponašanje odsada bit će isključivo u funkciji predizborne promidžbe, dakle na njega će presudno utjecati unajmljeni američki pi-ar stručnjak. Stoga ga pametni birači uopće neće uzimati u obzir.
Sviđa mi je vaša podjela štete na gospodarsku štetu i štetu nanesenu državi i društvu. Gospodarska šteta čini se ovoj zemlji od devedeset pete-šeste, a osobito nakon dvije tisućite. Korupcija i pogodovanje stranim interesima u ovoj su zemlji konstanta. Tu je, naravno, i koncentracija kapitala u rukama elite formirane još u bivšoj državi. Ipak, čini mi se da je još veća ova druga šteta, šteta načinjena državi i društvu. Oporavak po tom pitanju bit će još duži, teži i neizvjesniji od gospodarskog oporavka.
Bojim se da ovoj državi i društvu predstoji neugodno raščišćavanje pitanja lojalnosti. Danas gotovo nijedan aspekt društvenog života nije bez te zlosretne regionske agende, a tek nas čeka zapetljano pitanje određivanje granice između europejstva i hrvatstva. Tako podijeljena lojalnost različitim ”zamišljenim zajednicama” nije dobra preporuka za razvitak prosperitetne države. Tek kada većini hrvatskih građana, bez obzira na ideološku ili nacionalnu pripadnost, lojalnost Hrvatskoj bude na prvom mjestu, možemo krenuti naprijed. Ideološke podjele koje provocira aktualna vlast sigurno ne vode u tom smjeru.
Stipe Kutleša: Dominira poriv za uništavanjem
Ova tema svakako zaslužuje ozbiljniju analizu nego što je tek kratko izrečeno mišljenje. Ako bi se i kada bi se slabopamteći ljudi u Hrvatskoj (a takvih je nažalost većina) samo prisjetili svega onoga što se u Hrvatskoj događalo barem u protekle tri godine onda bi, uz dovoljnu količinu zdravog razuma i dobre volje, mogli zaključiti da je prije sve u pitanju nego da sadašnji vlastodršci u Banskim dvorima ne znaju što rade i da su nesposobni. Oni nisu nesposobni za ono što već preko tri godine rade i to prilično uspješno, a nesposobni su izvući Hrvatsku iz svakojake krize. Nije li više puta ponavljano da je ovo najuspješnija vlada? U onome što im je cilj to je doista najsupješnija vlada. A nije li im cilj uništenje Hrvatske?
No ovdje nije u prvom planu njihova sposobnost ili nesposobnost nego dobra ili zla volja koja je određena programom (ili program je proizišao iz te iste volje). Ovdje se ne radi samo o tome da oni ne znaju nego o tome da oni neće i ne žele ono što većina naroda od njih očekuje. U pitanju su, zapravo, obje stvari: da ne znaju i da ne žele, ali ipak dominira poriv za uništavanjem. Dokazi? Je li još potrebno iznositi dokaze? Koliko je puta u proteklih nekoliko godina ponovljeno (i prije dolaska na vlast) da će se Hrvatska zacrveniti? Svatko zna što to znači.
Koliko puta je ponovljeno „mi ili oni”? Tko su to „mi”, a tko „oni”? Ne znači li to izvorni đavolski poriv za podjelom i uništavanjem svega što vodi slozi, zajedništvu? (Podsjetimo se da riječ đavao dolazi od grč. diabalein što znači razbacati, raspršiti, uništiti i sl.). Po toj bi logici jedni morali biti uništeni ili barem porobljeni: „mi” ili „oni”? To je pravi smisao te poruke. To neodoljivo podsjeća na onu velikosrpsku: „Do istrage naše ili vaše”. A znamo do čega je ona dovela. Smisao tih iskaza je isti.
Posve je jasno da su „mi” upravo oni koji preziru Bleiburg, hrvatske branitelje, koji tjeraju mlade obrazovane ljude iz vlastite zemlje, koji čine da je npr. Slavonija (koja je uvijek u povijesti bila utočište gladnima pa su je naseljavali iz raznih krajeva) danas jedna od najsiromašnijih hrvatskih pokrajima iz koje ljudi, posebno mladi, doslovno bježe da ne bi gladovali. „Mi” su i oni koji još uvijek slave i štite zločince, koji su ostali totalitarci tj. crveni fašisti, ali se nazivaju antifašistima čak i onda kada fašizma više nigdje nema. A „oni” su upravo svi oni drugi koje oni mrze.
„Oni” su i oni mladi koji sustavno i masovno napuštaju „hrvatski neokomunistički raj” kao što su to činili i njihovi djedovi i očevi tražeći kruha. Sposobni, moralni i obrazovani ljudi su njima uvijek bili opasni pa i sada. Nije li i uništavanje i raseljavanje mladih također jedan od ciljeva ove vlasti? Ako nije kako to da umjesto njih, koji dobivaju otkaze, radna mjesta u Hrvatskoj dobiju podobni, ali nesposobni partijski kadrovi?
Ovakve ideološke i političke podjele u Hrvatskoj ne može raditi onaj kojemu je imalo stalo do države i naroda kojim vlada. Na koga se prvo udara i to najžešće? Na one koji su bili najspremniji i najzaslužniji su za stvaranje države:to su oni koji su ginuli u ratu a spremni su i u miru. Njih se zapravo, paradoksalno, tretira kao najveće neprijatelje države. To je samo jedan segment uništavanja: ubijanje volje i zdravog razuma u ljudima. Što je s uništavanjem najvitalnijih hrvatskih institucija u zdravstvu, školstvu, znanosti, gospodarstvu i tako redom? Što je s prezirom hrvatskih pravnih institucija koje nisu u „njihovim” rukama kao npr. funkcije predsjednika države?
Kako mogu čuvati državu oni koji je nisu htjeli, koji se pobjegli kao štakori dok se stvar nije smirila? A onda su imali obraza trčati za foteljama da bi vladali tom „slučajnom” državom i narodom kojega ne vole? Nema ni jednog poteza u proteklim godinama koji ne nameće takav zaključak, pa čak ni spremnost da nakon više od dvjesto dana ipak razgovaraju i dogovaraju se s braniteljima. Samo naivci nisu u stanju vidjeti da se radi o licemjernoj taktici u izbornioj godini.
Ozbiljno se postavlja pitanje svima koji misle i svim ljudima dobre volje: ne radi li se o smišljenoj unutrašnjoj agresiji na Hrvatsku s ciljem da je se uništi slično kao što je vanjska agresija u domovinskom ratu imala isti cilj? Samo su ovdje sredstva i metode perfidnije, a samim time i nevidljivije. Teško je ne zaključiti da je uništenje Hrvatske kao samostalne države poželjni i ciljani sustavni plan i program sadašnje vlasti. Tko ima uši neka čuje i oči neka gleda i neka vidi.
Ninoslav Mogorović: Potrebna temeljita lustracija
U Hrvatskoj se svjesno i sustavno želi zaoštravanjem političko – ideološke retorike skrenuti pozornost sa gospodarsko – socijalnog kolapsa pred kojim se nalazimo, a za što su odgovorne vladajuće političke i gospodarske elite koje monopolistički drže pod svojim nadzorom sve ključne poluge moći, od politike, financija i gospodarstva do pravosuđa, medija, znanstvenih institucija i tzv. civilnog sektora.
Kako Hrvatska zapravo nije ni ušla u nekakvu pravu političko – gospodarsku tranziciju već je ostala talac udbaške pretvorbeno – privatizacijske kriminalne tehno – menedžerske strukture koja u savezu sa svojim nekadašnjim protivnicima, korumpiranim i nakon 1990. gotovo netaknutim birokratskim snagama (obavještajni aparat, pravosuđe, tijela represije) ne treba nikoga čuditi što je danas tu gdje je naime, uspješno i do temelja opljačkana, a da niti jedna od pokradenih desetina milijardi eura nije investirana u kakav takav pametan nacionalni razvoj već su deponirane po, uglavnom, britanskim poreznim oazama.
Ta „elita” je u bivšem režimu bila „drilana” isključivo na održanje postojećeg režima koji je bio u funkciji čuvanja teritorijalnog integriteta neprirodne tvorevine prokušanim metodama potpune kontrole društva na gestapovko – nkavdeovski način. U tomu su začuđujuće i danas dobri. No, za razvoj i stvaranje socijalno barem donekle pravično uređene države oni nemaju ni minimum minimuma kompetentnosti, imaginacije, karaktera, ljubavi i znanja.
Svi oni morali bi jednom temeljitom lustracijom, prije svega u katastrofalno korumpiranom pravosuđu, napustiti svoja radna mjesta i popuniti ih mlađim i neopterećenim domoljubnim kadrovima. U obavještajni sustav, policiju i vojsku treba vratiti one koji su politički i prije vremena umirovljeni ili izbačeni iz tih državnih struktura i to iz jednog jedinog razloga – što „previše” vole Hrvatsku. Lopove treba pravno sankcionirati i sve kriminalom stečeno vratiti u državni proračun.
To bi trebao biti, po mojem mišljenju, ključan dio programa za rad svake, spram hrvatskih nacionalnih interesa, dobronamjerne oporbe prema trenutačnoj vlasti, koja je sam vrh države načičkala sve do jednoga nesposobnim omladinkama i omladincima koji se igraju ministara i premijera. Hrvatska treba pod hitno prestati biti njihova nevoljena igračka!
Marko Barišić: Ideološki ratovi za prikrivanje nesposobnosti
Svaka vlast koja nema uspjeha na ekonomskom planu pokušava produljiti svoj vijek trajanja otvaranjem političkih razdora ili raznih afera o svojim protivnicima. Na taj način se, odvraćanjem pažnje javnosti od životnih pitanja, nastoji prikriti vlastita nesposobnost, kako bi se ostalo što dulje na tronu. U tom pogledu nije iznimka ni sadašnja ekipa iz Banskih dvora.
Kako su od samog početka svog vladanja Hrvatskom bili suočeni s negativnim rezultatima svog rada, što je bilo bjelodano kroz lako mjerljive podatke o produljenju recesije, drastičnom porastu nezaposlenih, odlasku tisuća mladih ljudi u inozemstvo, prebacili su se na političku frontu kako bi umjesto obećanog „boljeg života svima, a ne samo njima”, vodili ideološke ratove koji su samo produbljivali već postojeće napukline u hrvatskom nacionalnom biću.
Tako smo imali sukob s Europskom unijom zbog pokušaja zaštite čelnika Udbe od sudskog progona u Njemačkoj koja ih je teretila za sudioništvo u ubojstvu hrvatskih političkih emigranata. Potom su izazvani skoro nemiri zbog, kako je to kasnije ocijenio Ustavni sud, nasilnog nametanja ćiriličnih tabli na javne zgrade u Vukovaru (u kojem inače srpska manjina godinama već rabi svoje pismo i jezik u odgojnim i obrazovnim ustanovama, što je u redu). Tomu valja pribrojiti odista nerazumni odnos dijela čelnika sadašnje vlasti prema obilježavanju masovnih grobišta golemog mnoštva poratnih žrtava jugoslavenskog komunističkog terora.
I na kraju, tu je i sukob s braniteljima koji je dugo tinjao, a počeo zbog izjava kojima su se gotovo u istu ravan stavljali oni koji su branili Hrvatsku s agresorskom stranom, čak i na način da ih se u nekim dokumentima označavalo samo kao „sudionike u oružanom sukobu”. Sve to govori kako ideološki ratovi koje su otvarali nisu bili slučajni nego smišljena strategija za stvaranje iluzije kako se nešto radi, a s ciljem ostanka na vlasti.
Da je tomu tako pokazuje i sadašnja situacija u kojoj čelnici te iste vlasti, nakon nešto boljih ekonomskih pokazatelja (iako daleko od dovoljnih i potrebnih), sada povlače i poteze koje bi svi mogli potpisati (prebacivanje Veljka Marića iz Srbije u Hrvatsku, zaštita hrvatskih generala od političkih optužnica iz BiH…). No, državnik se ne postaje u zadnjoj polovici zadnje godine četverogodišnjeg mandata. Ili si to od početka, ili, si propustio dragocjeno vrijeme i ostao samo – političar , a u goroj situaciji (tek) politikant.
