JUGOSLAVENSKI “ANTIFAŠIZAM” ZLA: GENOCID NAD NIJEMCIMA I AUSTRIJANCIMA U JUGOSLAVIJI
Komunistički genocid nad Nijemcima i Austrijancima u Jugoslaviji, spada među one koje su najmanje obrađivane od strane povjesničara. Prema procjenama demografa, pred Drugi svjetski rat, u Jugoslaviji je živjelo između 600 i 750.000 pripadnika ovih narodnosnih skupina. U nepunih godinu dana, tijekom 1945. godine, oni su gotovo istrijebljeni – preko 500.000 ih je ubijeno, protjerano, ili usmrćeno glađu i mučenjima u brojnim «radnim logorima»
(Valpovo, Osijek, Krndija (kod Đakova), Velika Kikinda, Gakovo, Sremska Mitrovica, Kruševlje, Molin, okolica Karlovca, Maribor, Celje, Maksimir – Zagreb…) gdje su deportirane čitave obitelji. Pod generalnom optužbom da su svi bili suradnici Hitlera, bez suđenja i bilo kakvih istražnih ili dokaznih postupaka, metodama likvidacija i progona po uzoru na već prokušane lenjinističko-staljinističke čistke, pripadnici ovih manjina su etnički očišćeni s područja Baranje, Slavonije, Bačke, Srijema i Banata, i svedeni na marginalnu etničku skupinu.
Tomu je vjerojatno doprinio i stav američkog predsjednika Roosvelta prema Nijemcima, kojega je on u više navrata tijekom 1944. godine izražavao riječima:
“Moramo biti oštri s Njemačkom, pod čime razumijevam njemački narod, a ne samo naciste”, te predlažući čak da se Nijemce kastrira (!), “kako na svijet ne bi donosili ljude koji će nastaviti njihovim stopama”. (Izvor – za citirane dijelove: Vladimir Geiger, Nestanak folksdojčera, izdanje: Nova stvarnost – Zagreb, 1997., str.59.).
Titova vlast je otišla i korak dalje: konfiscirala je svu njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu, pa čak i onu koja se nalazila u inozemstvu! To je pokriveno zakonskom formom i sadržano u dokumentu nazvanom:
Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile.
Ovaj dokument je donio AVNOJ 21.11.1944.godine (objavljena je u Službenom listu Demokratske Federativne Jugoslavije god.1, br.2, Beograd, 06.veljače 1945., str. 13-14.), a njegove odredbe su stupile na snagu danom objave. Sa svojih ukupno 12. zakonskih članaka, on je bio dokaz neviđene segregacije prema Nijemcima i Austrijancima i značio je neselektivnu, kolektivnu odmazdu. U već spomenutoj knjizi, na str. 53-56., Vladimir Geiger, povjesničar, doktor filozofije, i jedan od rijetkih znanstvenika koji se bave ovom temom, donosi cjeloviti tekst ove Odluke, kao i faksimil stranica Službenog lista DFJ na kojima je objavljen.
Što je najtragičnije, temelj ovih rasističkih odredbi pronađen je u “Memorandumu” koji je Titovoj komunističkoj vlasti listopada mjeseca 1944. godine ,odmah po ulasku partizanskih trupa u Beograd, uputio srpski akademik i ekstremni nacionalist dr. Vasa Čubrilović (autor rasističko-šovinističkog projekta iz 1937. godine naslovljenog Iseljavanje Arnauta. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se nesrpske manjine s područja Kosova, Vojvodine, Crne Gore i Makedonije protjeraju iz tih krajeva ili pozatvaraju u koncentracione logore. (Vidjeti: Manjinski problem u novoj Jugoslaviji, Arhiv Srbije, dosje Predsjedništva Narodne skupštine Srbije, br. AS-G 16-F1, navedeno u: “Posle 52 godine senzacionalni dokument iz arhivskih tajnih bunkera: Projekat akademika Vase Čubrilovića o proterivanju Nemaca, Mađara, Albanaca i Rumuna sa tla Jugoslavije», Nedeljni telegraf, Beograd, 18. rujna 1996., str.43-45.; preuzeto iz: Philip J.Cohen, Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Ceres-Zagreb, 1997., str170.).
Nije li i to jedan od dokaza da je velikosrpska ideja u svojim temeljnim odrednicama ne samo preživjela u “novoj” komunističkoj Jugoslaviji, nego i nastavila ostvarivati svoje političke ciljeve?
Možda je uputno zapitati se: Kakva je svrha potezati ove teme, sada, kada je komunizam već dio “ropotarnice povijesti”?
Ma koliko se to činilo čudnim i deplasiranim – naročito poslije popasti komunističke ideje i njezinog urušavanja – sljedbenici ove ideologije, preobučeni u novo, “demokratsko” ruho, još uvijek nastoje na njezinim razvalinama održati mit o tobožnjoj “humanosti”, “pravednosti” i “bezgrešnosti” marksističko-lenjinističko-staljinističko-titoističke teorije i prakse. Možda vjeruju da će nekom novom inverzijom – kao u vrijeme kada su se u drugom desetljeću dvadesetoga stoljeća iz socijalista i socijaldemokrata pretvarali u boljševike i revolucionare, sada drugim metodama i u novom ruhu ponovno vratiti na stare staze jednoumlja.
U tu svrhu, kao glavni oslonac i polugu, najčešće koriste antifašizam.
Izjednačavanje antifašizma i komunističke ideologije, ima za konačni cilj prikrivanje svih zločina koji su u ime marksizma-lenjinizma i staljinizma počinjeni. Pranje krvavih ruku, zamagljivanje istine i svjesno negiranje svih “gulaga”, “golih otoka”, “katinskih šuma”, “jazovki” i “križnih putova”, desetina tisuća stratišta i mučilišta diljem svijeta, ravno je novom zločinu. A odgovornosti za to još uvijek nema…
Novovjeki “liberalno-demokratski ” intelektualci ljevičarske provenijencije, najradije bi da se ustaljene dogme koje su sami producirali i nametnuli, prihvate za sva vremena.
I ne samo to! Ne dopušta se niti mogućnost da se o toj krivnji progovori! Tko god pokuša što slično, karakterizira se kao ultranacionalist, konzervativac, desničar, ili jednostavno neofašist!
Sljedbenici komunističke ideje (ponešto modificirane, i umotane u razno-razne teorijsko-političke formulacije – poput “socijaldemokracije”, “socijal-liberalizma” i sl.), međutim, po svome habitusu i mentalnom sklopu ovise od “neprijatelja” i ne mogu funkcionirati ako ih nema. U nedostatku i nemogućnosti primjene prokušanih lenjinističko-staljinističkih i titovskih metoda “preodgoja” i “ispiranja mozga”, koriste se povijesnim falsifikatima i izmišljotinama; po onoj Goebbelsovoj, da “tisuću puta ponovljena laž na kraju postane istina”
Stoga dolazimo do neminovnog zaključka da je njihov “antifašizam” samo puko sredstvo koje im služi kako bi se nastavili boriti za bolju prošlost režima čiji su idejni sljedbenici i održali uspostavljane dogme o bezgrešnosti sustava kojem su pripadali.
Naravno, razlog za njegovanje “pozitivne antifašističke tradicije komunističkog poretka”, sadržan je i u nastojanju da se izbjegne moralna osuda i eventualna odgovornost za sva masovna zlodjela koja su u okviru komunističko-socijalističkih režima počinjena.
Daran Bašić/dragovoljac.com
