FRA ANTE VUČKOVIĆ: Božja diskrecija
Je li Bog milosrdan ostavimo po strani, ali da svijet ne poznaje milosrđe više je nego poznato, kaže Felicitas Hoppe u svom tekstu Djeca ispovijedi. O ludilu priznanja i o prisili priznanja. Felicitas Hoppe je poznata i čitana njemačka književnica. Brat joj je svećenik. U jednom su radio razgovoru govorili o sebi, obitelji, različitim pogledima na tekstove, književnost i vjeru.
Za razliku od mnogih svojih suvremenika Felicitas svoje iskustvo ispovijedi pamti kao iznimno pozitivno iskustvo. Okružena je ljudima koji u ispovijedi vide nadasve negativno. Felicitas sluti da taj rašireni zapadni fenomen koji ispovijed prvenstveno vidi kroz negativno svjetlo ili čak kroz traumu dolazi odatle što ljudi pričaju priče koje su čuli od drugih. Priče dozivaju priče. Dovoljno je da netko ispriča negativnu priču vezanu uz ispovijed pa da se na tu priču naveže deset drugih, sličnih priča koje stvarno nisu ni postojale dok ih nije rodila ta jedna, izvorna, negativna priča.
Felicitas Hoppe se sjeća svoje prve ispovijedi na drukčiji način. Išla je na prvu ispovijed veoma rano, s pet godina. Još nije mogla dobro razlikovati što je to grijeh, ali se sjeća da joj je majka prenijela najvažnije kategorije grijeha: mišlju, riječju i djelom. Ušla je u ispovjedaonicu, u drvenu kabinu i našla se pred rešetkom iza koje nije vidjela lice, ali je čula glas koji ju je pitao koliko ima godina. Znala je da je taj netko čuje, da ima vremena samo za nju i da je pozoran na ono što ona govori. Znala je i to da uho s druge strane rešetaka na neki način pripada Bogu. Preko njega je bila u izravnom odnosu s Bogom.
I ona je smišljala svoje grijehe. Ispovijed joj se učinila dobrim mjestom da ispriča svoje priče. To je trajalo toliko dugo da je majka u jednom trenutku došla po nju u ispovjedaonicu. U razgovoru priča kako je izišla s izrazito uzvišenim osjećajem da joj je sve oprošteno. Vraćala se kući s osjećajem da može početi iznova, da između nje i Boga nema nikakve prepreke. U njoj su se neposredno nakon ispovijedi rodile dvije jake želje: prva, da više nikada ne sagriješi i druga, da se čim prije vrati u kabinu, priča svoje priče i ponovo doživi oproštenje. Nije joj bilo jasno kako se to može spojiti. Kako se može vratiti u ispovjedaonicu ako ne sagriješi i kako da, unatoč nastojanju da ne sagriješi, još jednom iskusi lakoću koja ju je ponijela nakon prve ispovijedi?
U prvoj je ispovijedi naučila ljepotu diskrecije. Mogla je reći što god je htjela. Mogla je imati beskonačno povjerenje u nekoga nevidljivoga s druge strane koji je imao veliko uho i veliko strpljenje slušati je sa svom pozornošću. Naučila je da postoji beskonačna mogućnost mašte i da je moguće vjerovati u odrješenje, u nešto što nigdje drugo na svijetu nije moguće naći. Da li je to bilo iskustvo Božjeg milosrđa ili osjećaj djeteta da smije sve započeti iznova možda i nije toliko važno. Vjerojatno je bilo i jedno i drugo. Važno je da je ispovijed bilo mjesto sasvim drukčije od svijeta.
Svijet nema milosrđa. Svijet ne oprašta. To najmanje čini tamo gdje pojedince prisiljava na iskrenost i otvorenost: u medijima koji su puni otvorenih izjava koje samo površno podsjećaju na otvorenost i iskrenost u ispovijedi: “priznajem, griješio sam, ispovijedam se, psujem, dosta mi je više, više neću šutjeti, vrijeme je da progovorim, iznijet ću sve na vidjelo…” Mediji su gladni takvih priznanja. Nude ljudskom egu veliku i široku pozornicu s koje napuhani, umišljeni ego konačno može reći svoju istinu gladnoj publici koja jedva čeka priznanje.
Ako ima pakla, misli Felicitas Hoppe, onda to mora biti mjesto na kojem smo neprestano prisiljeni slušati tuđe priče o njima samima. Suprotnost takvom paklu je ispovjedaonica. Ona je mjesto Božjeg uha na kojem izgovoreno nestaje iz svijeta, mjesto na kojem ljepota diskrecije ima svoje najprimjerenije i najbolje mjesto. Ni na jednom se drugom mjestu, čak ni u najčvršćim prijateljstvima, ne događa da izrečeno nestaje iz svijeta. Samo u ispovijedi mogu reći sve bez straha da će se izgovoreno vratiti na mala vrata ili me dočekati iza nekog kuta, na nekom neočekivanom mjestu, na iznenadan način.
Tko ima i minimalno iskustvo sa svijetom zna da svijet ne zaboravlja i da svaki novi početak lako stavi u sjenu ranijih grijeha. Tko, nasuprot tome, ima minimalno iskustvo s ispovijedi zna što znači dobiti prigodu početi iznova. Ispovijed je neobično iskustvo. Što je ispovjednik manje u središtu pozornosti to je njezin doživljaj intenzivniji. Što su njegove riječi propusnije za Božje riječi to je dublji i uzvišeniji osjećaj oproštenja u duši čovjeka koji je u riječ stisnuo svoju muku sa samim sobom.
Dok sam slušao ovaj neobični razgovor s književnicom i njezinim bratom svećenikom imao sam osjećaj da posvuda oko nas postoji mnoštvo ljudi s dobrim iskustvima s Bogom, a kako ta iskustva tako rijetko dolaze do riječi. Ponekada je potreban netko tko dobro ophodi s jezikom, kao što je to slučaj s književnicima, pa da u nama probudi pozornost na dobra iskustva s Bogom. Loše se priče za nas hvataju i kada bježimo od njih. Za dobre se moramo izboriti.
FRA ANTE VUČKOVIĆ/MISIJA
