Postkršćansko doba
Godinu na izmaku mnogi bi najradije zaboravili. Ekonomska kriza, porast nezaposlenosti, dojam da su kriminal i korupcija proželi sve pore društva – sve to nisu stvari kojih bismo se rado sjećali.
Međutim, osim te opće društvene atmosfere postoji i privatni život, prostor intime. Netko se zaljubio, nekom se rodilo dijete, netko je završio fakultet, netko je napredovao na poslu, netko je konačno razriješio dvojbu koja ga dugo mučila itd. – dakle, kad se cijela stvar spusti na najosobniju razinu, mnogima će ova godina ostati u lijepom sjećanju.
Ali pojedinačno umire s pojedincima, dok opće nastavlja živjeti u povijesti. I 1918. netko se zaljubio, nekom se rodilo dijete itd., međutim u hrvatskoj povijesti ta godina ostaje zapamćena kao godina gubitka kakve-takve državnosti, utapanja u južnoslavensku zajednicu i ispadanja iz srednjoeuropskog kruga zemalja. Konačno posljedica te godine je i činjenica da nas danas svrstavaju u zapadni Balkan.
Godinu na izmaku na svjetskom planu obilježili su prosvjedi, od New Yorka do Petersburga, od Madrida do Kaira. I mi smo imali vlastite, tzv. facebook prosvjede, kao i veliki prosvjed branitelja na Trgu bana Jelačića povodom srbijanskih optužnica, a imali smo i izbore koji su doveli novu garnituru na vlast, no sve to nisu, barem po mom mišljenju, stvari koji su presudno obilježili 2011. godinu u Hrvatskoj. Ključni događaj za Hrvatsku u protekloj godini bilo je potpisivanje pristupnog ugovora s EU. Hoće li posljedice tog događaja jednoga dana biti proklinjane kao posljedice događaja iz 1918., vidjet ćemo. Prorok u tom pitanju uistinu je teško biti, no riječ je nesumnjivo o najvažnijem događaju u hrvatskoj povijesti nakon osamostaljenja.
Još teže je nazrijeti pravi smisao i dalji smjer prosvjeda u svijetu. Čini se da je na pomolu nešto novo, nešto čemu je još nemoguće odrediti pravu narav i domašaj. Od 1968. svijet nisu potresali prosvjedi takvog opsega i intenziteta. Ono što se već sada pouzdano može ustvrditi jest činjenica da su prosvjedi jedna od manifestacija globaliziranosti svijeta. Drugo, čini se da pokazuju i iscrpljenost dosadašnjeg tipa demokracije kao sustava. Treba također primijetiti da se ti prosvjedi nisu pojavili niotkud ni odjedanput, uvježbavanje prosvjedne prakse krenulo je s jedne strane u funkciji rušenja nepoćudnih režima, primjerice u Miloševićevoj Srbiji, te kao antiglobalističko prosvjedovanje raznih anarhističkih skupina s druge strane. Da nije bilo gospodarske krize, ti bi prosvjedi vjerojatno ostali svojevrsnim dijelom suvremenog političkog folklora ili pak priručnim sredstvom za preuređivanje marginalnih državica po volji velikih igrača. U kontekstu krize kojoj se ne nazire kraj oni dobivaju na važnosti.
Ključno pitanje o naravi tih prosvjeda jest pitanje jesu li prosvjedi nastali spontano ili postoji neka ruka u pozadini koja pomiče figure na trgovima diljem svijeta? To je također i ključno pitanje o naravi gospodarske krize koja pogađa cijeli zapadni svijet. Moglo bi biti da između tih dviju stvari ”ima neka tajna veza”. Bilo kako bilo, iluzorno je vjerovati, ako i postoje neki zamašni ljudski planovi u pozadini, da će se oni realizirati onako kako su zamišljeni. Temeljno svojstvo stvarnosti je da iskrivljuje naše namisli. Ne vidim razloga zašto ne bi bilo tako i s tzv. teorijama urote, premda mi se čini da ih je bolje nazivati borbom ideja i interesa na pozornici svijeta.
Bez obzira na to jesu li globalni prosvjedi poticani s nekim skrivenim namjerama iz svjetskih središta moći ili su posljedica nekih spontanih društvenih kretanja u globaliziranom svijetu – ono vrlo vjerojatno predstavljaju uvod u neke bitne društvene promjene. Znače li te promjene zalazak zapadne moći i stupanje dalekoistočnih divovskih državno-civilizacijskih tvorevina na čelo novoga svijeta, preobrazbu suvremenih društava u pravcu izravne demokracije ili Huxleyjeva ”vrlog novog svijeta”, nemoguće je znati, možemo samo nagađati.
Međutim, ono što mi se čini prilično izvjesnim jest da je Francis Fukuyama bio u neku ruku u pravu kada je svojedobno s prevagom liberalnog kapitalizma u svijetu proglasio kraj povijesti. Moglo bi biti da je sama ideja povijesti kao primarno judejsko-kršćanska ideja s krajem dvadesetog stoljeća također privedena kraju.
Sva duhovna i idejna strujanja u našoj civilizaciji proistekla su iz grčkog pojmovnog temelja i eshatološke energije kršćanstva ili, još konkretnije, u bitnom su kršćanska. Prosvjetiteljska vjera u progres samo je sekularizirana varijanta kršćanske eshatologije, a liberalizam i socijalizam kao ideologije proistječu izravno iz prosvjetiteljstva. Demokracija, kao i uvjerenost u temeljnu jednakost svih ljudi također imaju svoje korijene u kršćanskom poimanju dostojanstva ljudske osobe.
Kršćanstvo je danas u svome središtu, Europi, prestalo proizvoditi značenja. Ovako ili onako, ono je prešutno pristalo na supostojanje, pa i ravnopravnost različitih istina. Ukratko, postalo je postmoderno u punom smislu te riječi. U ozračju Badnje večeri neobično mi je ispisivati ove riječi, ali s druge strane one moraju biti napisane. Štoviše, one, odnosno stvarnost koja iza njih stoji, na osobnoj razini kršćaninu mogu samo pomoći. To što civilizacija u kojoj živimo prestaje biti primarno kršćanskom, daje šansu i kršćanima da intenzivnije žive svoje kršćanstvo, da ga svjedoče! Baš kao i prvi kršćani. U postkršćanskom dobu, čijem nastupanju suvremene generacije svjedoče, svijet će opet morati pronaći objedinjujuće utemeljenje da bi se o svijetu uopće moglo suvislo govoriti. U protivnom zapast će dugotrajnu borbu najrazličitijih partikularizama koji bi mogli uništiti najveći dio onog što je dosada u humaniziranju svijeta učinjeno.
2011. čini se već sada kandidira za nultu godinu dolazećeg doba. Niz intervencija koji se posljednjih godina dogodio diljem svijeta kao da je dokinuo ideju suverenosti nacionalnih država, redefinicije pojmova spola, braka i obitelji već su zaživjele u mnogim zemljama, gospodarski potresi na jednom kraju svijeta automatski se reflektiraju na drugom kraju, u dvjema dugogodišnjim članicama EU i donedavno uzornim demokratskim zemljama, Grčkoj i Italiji, vlast je delegirana izravno iz središta financijske moći mimo demokratske procedure, najmoćnija država svijeta i donedavni lučonoša demokracije SAD barbarski brutalno i ne skrivajući se pri tome – smiču svoje političke protivnike… Sve su to znaci velikih promjena u svijetu koji su upravo u godini na izmaku kulminirali, ali i dobili novu kvalitetu kroz cijeli niz globalnih prosvjeda.
Hrvatskoj u svim tim turbulentnim procesima preostaje jedino ne zalijetati se ni u jednom smjeru, a na unutarnjem planu poraditi na definiranju vlastitog identiteta, koji još uvijek šizofreno oscilira između jugoslavenstva i ultrahrvatskog ekskluzivizma. S tim da ovaj drugi uvijek dobije po prstima.
Autor: Damir Pešorda
