‘UDAR NA STEPINCA’ je udar na srž opstanka hrvatskog naroda!
“Vulini” su na Jadovnom udarili na sve naše tragedije, na sve čizme totalitarizama – od fašističkog do srpsko-hegemonističkog. Udariti blatom na Stepinca znači probosti Hrvatsku u srce, a da Hrvatska ne jekne. Jer malo tko i u Crkvi i u državi može hrabro poput Njega kazati: ”Moja savjest je čista”
U proslom broju pisao sam o novom elementu u izvješću za javnost o stanju sigurnosti Sigurno obavještajne agencije (SOA-e), a to je bujajuće četništvo u susjedstvu i povezivanje te ideologije s istomišljenicima u Hrvatskoj. I nije trebalo dugo čekati da se ta tvrdnja još jednom, na očigled cijele hrvatske javnosti, pojavi u svom ”punom sjaju” jer oni se vise ni ne kriju, izvede svoj ”performans” i ne naiđe na ozbiljnu osudu. Govor Aleksandra Vulina na komemoraciji u Jadovnom je bila čista demonstracija onoga o čemu SOA piše u svom izvješću. I prošao je bez ozbiljne reakcije političke vlasti u Hrvatskoj. Ljudi su reagirali na jedini način na koji znaju – da je ovo opet ’90-ta, i da se opet trebamo braniti. Nije ovo više devedeseta, a u svakoj ozbiljnoj državi Aleksandar Vulin ponajprije ne bi bio propušten u Hrvatsku, nakon njegovih nedavnih već poznatih eskapada prema kojima je general Gotovina ustaša, a Milorad Pupovac ne bi bio predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Hrvatskog sabora, a ako bi i bio – već bi bio davno smijenjen. A struktura KOS-a iz ”opera i labradora” bila bi detektirana, ušutkana, ili uhićena. Tako rade države na koje se mi inače ugledamo, i koje čuvaju svoju nacionalnu sigurnost, sigurnost svih svojih državljana i štite svoj Ustav.
Svastika, Vulin i izjave Vesne Pusić dio su istog scenarija
Ni Zoran Milanović ni Kolinda Grabar Kitarović nisu najavili nikakvu diplomatsku reakciju. Ovoga puta za nju su imali itekakva razloga. Sam Vulin je jedna od glavnih spona ”četničke ideologije s elementima u Hrvatskoj”. On sam je proizvod KOS-a, početkom 90-ih uglavljen u JUL Mire Marković iz kojeg nikada nije izašao. Zanimljivo je da je nekoliko dana prije Vesna Pusić na nekom stranačkom skupu u Osijeku izjavila kako gospodarstvo blago raste zbog napora koji je uložen da se hrvatska defašizira. Scenarij je i više nego proziran. Najprije su na Poljudu nacrtali nacističku svastiku, a onda u Hrvatsku doveli Vulina. Najprije su sve ”restigmatizirali” da bi dalje mogli ”defašizirati”. Pupovac je u reakciji zapravo branio Vulina, govoreći kako on nije kroničar hrvatsko-srpskih odnosa, i akcent stavljao na pokolj u Jadovnom, kojeg su ustaše počinili u Drugom svjetskom ratu. Sugerirajući time da Vulinov govor zapravo za njega uopće nije sporan, jedino što bi on – Pupovac – eto malo pripazio na riječi. Sve to je očekivano, jer Vulin i bagra nisu ništa drugo nego Pupovčevi mentori kod kojih se, a o tome sam već pisao, Milorad konzultira u Beogradu. Beograd zna da u Hrvatskoj sve što tamošnja službena politika kaže izaziva frustraciju, zna da Hrvatska uopće nema narod koji je osviješten u bilo kojem pogledu – pa ni u pogledu činjenice da je Hrvatska članica EU-a i NATO saveza. I zato, ne slučajno, blate i ”reustašiziraju” dva najčišća simbola novije hrvatske povijesti, simbola otpora fašizmu i velikosrpskom četništvu – blaženog kardinala Alojzija Stepinca i generala Antu Gotovinu, oslobođenog u Haagu od svih, ali svih, optužbi za koje su se Savo Štrbac i društvo silno potrudili.
Trinaesti studenoga 2012. za njih je bio crni dan, prestrašili su se početka rušenja svojih mitova. Ali brzo su se oni uz pomoć ”svojih ” u Hrvatskoj konsolidirali u ideji – i ne odustaju. Kao što je Vulin ”ustašom” proglasio generala Gotovinu u kontekstu povratka Šešelja, tako je na Jadovnom, mjestu stradanja srpskih civila, blaženog Stepinca proglasio ”ustaškim vikarom”. I to je u svom govoru naglasio čak četiri puta. U medijskom prostoru glavni promicatelj te teze, i onaj koji je ”pripremao teren”, a kako vidim i bio na komemoraciji u Jadovnom, je bio marginalac Drago Pilsel, isto ”bivši ustaša”, tip kojeg je Josipović morao smijeniti kad se javno doznalo da je u Argentini napadao sinagoge. On, onako fašistički, napada sve u Hrvatskoj što ne miriši na jugovinu, riječju propala je Josipovićeva uzdanica u nizu korisnih idiota KOS-ove strukture. “Ustaša” Pilsel je odmetnuti bogoslov, dakle profil u KOS-ovim shemama idealan za vrbovanje. Da bi se sve ovo bolje shvatilo, treba se još jednom podsjetiti što znači Drugi memorandum SANU-a napisan 2012., a koji je road map Srbije u djelovanju u miru nakon što je izgubila rat kojeg je sama započela, ali i road map njezina puta prema Europskoj uniji, u kojem joj, kako vidimo, Hrvatska neće raditi probleme. I to ne tamo gdje ih ne bi trebala raditi – već i tamo gdje bi trebala!
Nastavak agresije na Hrvatsku
Iz Drugoga memoranduma SANU-a, u odnosu na prvi, izbačeno je nasilje i “bitke koje mogu biti i oružane”. Za Prvi memorandum je vladalo uvjerenje da je dostupan u razumijevanju samo krugu srpske političke elite, dok ovaj drugi – koji sadrži vrlo konkretne poteze, neku vrstu stalne agresije, ponajprije na sve stupove hrvatskog društva i države, ali i ostalih zemalja u okruženju, na razne načine primjenjuje nove oblike svoje stare geopolitičke doktrine Prvoga memoranduma – je razumljiv i prihvatljiv svima, od srpskog intelektualca do srpskog seljaka. Prvi i Drugi memorandum se dopunjuju. Da bi se shvatile poruke Memoranduma II, treba reći što se trebalo realizirati po programu Memoranduma I, programatskog dokumenta srpske inteligencije koji je trebao odrediti pravac rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije. Ovaj dokument, a u više navrata sam o njemu pisao, bio je objavljen u Večernjim novostima u dva nastavka u travnju 1986. godine. Memorandum SANU-a u svom sadržaju nimalo ne odstupa od velikosrpskog Garašaninovog programa – Načertanija – iz XIX. stoljeća, također se oslanjao i na politički program četničkog ideologa Stevana Moljevića, ali i Nacionalni i državni program Kneževine Srbije iz 1844. godine. Program Memoranduma SANU-a, između ostalog, sadrži: granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve trebaju se prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanja federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku. Ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi. Jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci) i potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda. Memorandum SANU-a imao je dalekosežan utjecaj na razvoj nacionalizma u Srbiji, ali i izravan utjecaj na Slobodana Miloševića, koji je ideje izložene u Memorandumu pokušao provesti u djelo.
Memorandum SANU-a je bio svojevrsni ”Mein Kampf” kojim je počela tragedija jugoslavenskih naroda sa strahovitim pogibijama, zločinima, stradanjima civila, razaranjima gradova, progonima i iseljavanjem čitavih područja, konc-logorima, rušenjem crkava i džamija i dalje da ne nabrajam. Autori Memoranduma su akademici Pavle Savić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ljuba Tadić, Kosta Mihajlović… Dobrica Ćosić i bratija u devet točaka osuvremenili i prilagodili novom vremenu ono što su zamislili i započeli u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća. Evo tih točaka.
1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju.
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi na Haaškom tribunalu.
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.
5. Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem.
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.
7. Pomagati odcjepljenje Republike Srpske.
8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku
Ćosić i Tadić o srbijanskoj politici u novim prilikama
Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike od Hrvatskog proljeća, je prije objave Memoranduma za beogradske novine izjavio da su Srbi u 20. stoljeću izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. stoljeću trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi. Ova njegova formulacija postaje jasnija ako se poveže s izjavom akademika, sada pokojnog, Ljube Tadića, (oca bivšeg predsjednika Srbije), jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca: “Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu”.
Neke zemlje, predvođene Velikom Britanijom, protivile su se najprije svakoj hrvatskoj državnosti, onda i ulasku Hrvatske u EU, i od te ideje nisu odustale već samo traže neku novu formu geopolitičkog ustroja prostora što ga je nekad zauzimala bivša Jugoslavija kako bi bio pod srpskom dominacijom i vodstvom Beograda. Ta najnovija forma se u sklopu politike tih zemalja unutar EU zove već ”lider u regiji”. Svjesna svog strateškog položaja – činjenice da se nalazi na raskrižju Istoka i Zapada, uzdajući se u svoje ”partnere” u Hrvatskoj, kao i u vrlo bitnu činjenicu da Hrvatska nije obrazovala svoju autentičnu nacionalnu elitu koja bi bila stup modernog hrvatskog društva, da joj mjesna Crkva nije ni ”c” od onoga što je bila – srpska politika sve to koristi da ponovno postane policajac na Balkanu. To je upisano u novi srpski Memorandum II, koji je kao politička platforma ugrađen u strategiju srbijanske vlade. Autori su Dobrica Ćosić i Ljubomir Tadić, (otac bivšega predsjednika Srbije) te još nekolicina srpskih akademika i književnika.
Osim u politiku Memorandum II je ugrađen i u srpsku legislativu. Zakon o univerzalnoj jurisdikciji ili tzv. mini Haag odnosno maxi Beograd im još nije osporen u Bruxellesu, iako je Srbija počela pregovore s EU-om, a Zakon nije u skladu s pravnom stečevinom EU-a. “Zakon o dijaspori i Srbima u regiji” govori o preobrazbi srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu, što je zapravo neki novi oblik velike Srbije. Poseban naglasak u realizaciji Memoranduma II daje se misiji Srpske pravoslavne crkve, koja – kako je nedavno priopćio Sveti arhijerejski sinod SPC-a – radi promicanja srpske kulture osniva svoj ured u Bruxellesu. Pitam se samo što će se sve događati, koji udari i smicalice, kad se popovi i laici SPC-a razmile po institucijama EU-a. SPC se tu poziva na važeće međunarodno pravo prema kojem svaka država štiti vlastite nacionalne probitke, pa na to pravo ima i Srbija. Naravno da Memorandum II SANU-a nitko od domaćih političara očito nije pročitao, niti išta iz njega iščitao. Milanović doduše možda i jest, ali šuti, Kolinda ima loše savjetnike, a primitivni Karamarko će to nešto pobabirčit i uobličit u neki svoj arhaično anakroni govor, ali s obzirom na stanje nacionalne sigurnosti koja je najviše devastirana za vrijeme njegova mandata – jasno je da on pojma nema što je Memorandum SANU-a II. A nekoliko točaka novog memoranduma izravno se odnosi na Hrvatsku. Iz stalnog kokodakanja Ive Josipovića i Borisa Tadića da hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu treba povući jasno je da vrh hrvatske politike, skupa s pratećim službama, prihvatio dijelove Memoranduma. Pa kad uzemeo u obzir ulogu SPC-a u provedbi tog dokumenta, i činjenicu da genocid u Haagu nije presuđen, ali i činjenicu da hrvatska politika tu presudu za Srbiju, lošu i bez genocida, nije kapitalizirala niti narodu pojasnila, već su to za svih po televizijama činile dvije poznate novinarke – onda je jasno i zbog čega Vulin udara najprije na Gotovinu, a potom i na Stepinca.
Tajni Dačićev posjet vatikanskom arhivu
Memorandumske ideje su duboko ušle u hrvatsku javnost. Sustavni napadi na Katoličku crkvu kao jedinu kakvu-takvu strukturu u Hrvatskoj govore da je memorandumski duh te politike začet u Londonu. Kao što sam više puta napisao, Britanci su kroz desetljeća previše ulagali u Udbine i Kosove strukture da bi dopustili da im se ta matična ploča Balkana tek tako demontira. To očito malo tko razumije. Nedjeljni ”udar na Stepinca” je udar na srž opstanka hrvatskog naroda, na sve naše tragedije, na sve čizme totalitarizama – od fašističkog do srpsko-hegemonističkog. U okviru Memoranduma II Srbi su diplomatski, osjetivši da je u pontifikatu ovog ”zemlja-zrak” ali iznimno autoritarnog pape savez Svete Stolice s Beogradom opet ojačao, sve odradili da uspore Stepinčevu kanonizaciju (spriječiti je ne mogu, to znaju i oni sami), a odluku o osnivanju katoličko-pravoslavne komisije je donio Papa osobno. Komisija, dakako, još nije osnovana. Rim poručuje: ”Dajte imenujte članove da to završimo, a SPC odgovara – pa pričekajte malo”.
Dogodilo se to da prvi put u povijesti Katoličke crkve jedno drugo središte, druge Crkve ali i politike, udara završni ritam već završene kauze katoličkog sveca. Vulin ili netko od njih, vjerojatno Dačić, je nedavno tajno bio – kako doznajem – u vatikanskom arhivu. Tajno zato jer u Arhiv imaju pristup samo znanstvenici zemalja s kojima Sveta Stolica ima diplomatske odnose. I tamo dolaze svi osim, naravno, naših. Pošto je SPC tamo ”ekumenski” instalirao svog arhivara, uvesti srpskog političara doista nije problem. Samo srećom, na uvid se mogu dobiti dokumenti koji imaju ”pravo javnosti” i koji nisu pod ključem. Jasno je da Srbi po Arhivu ne traže zapise o trećoj fatimskoj tajni, pa je tako kao najizravniji plod tog pohoda u Vatikan, kao pripreme Vulina za odlazak u Hrvatsku, javno dostupan dokument koji kruži društvenim mražama kao ”dokaz” Vulinove i Pilselove teze o Stepincu kao “ustaškom vikaru”. Kad ono, riječ je o rješenju iz tog doba kojim papa Pio XII. kardinale mjesnih crkava u Europi postavlja za vojne ordinarije službenih vojski, u ovom slučaju domobranske, koju priznaju u smislu naknada i mirovinskog staža i zakoni današnje Hrvatske. Tu poplavu ludila koje proizlazi iz neznanja trebala je spriječiti i politika i Crkva, jer ovo sa Stepincem je otišlo predaleko i poprimilo sasvim drugi značaj, izletjelo iz okvira svetosti osobe čije je Čovjekoljublje i Bogoljublje ukaljano blatom komunističkog izmeta i koji je ubijen iz mržnje prema vjeri. Vulinovo, kao što je Šola napisao zadnji put, nabacivanje blatom na Stepinca prešutio je hrvatski premijer, prešutjela je hrvatska predsjednica koja je po novinama nakon posjeta Vatikanu posve nekritično i posve nepotrebno veličala Papu, ali prešutjela je i Hrvatska biskupska konferencija. Koja je ključ ove priče o Stepincu, koja sve dublje i više u okviru djelovanja Memoranduma SANU-a poprima prvorazredan politički a ne crkveni značaj. HBK je taj koji je sve to, uključujući i Papinu mješovitu komisiju, trebao spriječiti i za to ima kanonske ovlasti. I to spriječiti je bila odgovornost HBK-a prema hrvatskom društvu. Oni se bave uglavnom povratkom HDZ-a na vlast, jer računaju da će im valjda oprostiti pare i neće preispitivati otkud tolika imovina svećenicima. Varaju se – naravno da će preispitivati.
Nesposobnost HBK-a utjelovljena u karijerizmu kardinala Bozanića
Kler također u svojoj nesposobnosti čitanja znakova vremena još ne razumije da je RH članica EU-a s proračunskim manjkom i računima koje podnosi (Bogu hvala) Bruxellesu. HBK je u Hrvatskoj davno prestao biti elita, stup društva. Pa se stoga bilo kakvo djelovanje prema Rimu u maniri samog Stepinca ili Kuharića ne može očekivati. Nisu bili u stanju čak ni zatražiti opoziv apostolskog nuncija Talijana D’errica, ispodprosječnog crkvenog diplomata, intimusa Vesne Pusić, koji Josipovića naziva “prikrivenim kršćaninom”. Sva ta nesposobnost utjelovljena je u ”zečjoj naravi” i karijerizmu kardinala Bozanića. On je ipak, evo upravo u trenutku dok završavam ovaj tekst, umjesto HBK-a odnosno njegove Komisije Iustitia et pax – koja na čelu s biskupom Huzjakom ne postoji, jer je Huzjak očito izabran da je nakon Košića eutanazira – poslao priopćenje, odnosno poslao ga je Nadbiskupski duhovni stol Zagreba. U tom priopćenju donekle s pravom proziva hrvatske vlasti za nereagiranje na uvredu ”hrvatskog državljanina”. ”Donekle s pravom” kažem zato jer je upravo on, kardinal mjesne Crkve, taj koji nije smio na prijedlog o Komisiji za Stepinca klimnuti glavom i kazati ”može”, već to odlučno odbiti, što nije učinio, a pitalo ga se još na Sinodi biskupa prošle jeseni. Jer upravo to je proizvelo cijeli ovaj dar mar i dalo placet srpskoj memorandumskoj politici. Bozanić se očito još uvijek nerealno nada nekoj sinekuri u Vatikanu – i to je očito jače od njega. Da ne bi bilo zabune, on želi da kardinal Stepinac bude svet, to stalno i napominje, ali samo bi bilo dobro kad bi se to dogodilo a da se ne okrzne njega i njegove crkvene karijere. On to želi od srca, ali jasno odredivši granicu vlastite žrtve. Stoga su mu biskupi, ovoga puta pod krinkom ”zagrebačke stolice na kojoj je sjedio Blaženik” odlučili prebaciti lopticu reakcije na Vulinov govor. Sve u svemu, taj verbalni užas na Jadovnom je pokazao koliko smo ”izbušeni” kao država u svakom smislu, koliko nam je Crkva nekapacitirana i, za razliku od svoje ”subraće” u SPC-u, politički neobrazovana, narod sluđen, a političari kalkulanti u najnepozitivnijem smislu te riječi. Udariti blatom na Stepinca znači probosti Hrvatsku u srce a da Hrvatska ne jekne. Zašto? Zato jer malo tko i u Crkvi i u državi može hrabro poput Njega kazati: ”Moja savjest je čista”.
Autor: Nikica Gović / 7Dnevno