IVICA ŠOLA: U nazivu Hrvatskog novinarskog društva točno je samo da se radi o – društvu!
Kad je riječ ustanovama u Hrvatskoj koje su opterećene ideološkim kriterijima, onda je HND u samom vrhu. Povijest tog društva nakon 1945. je povijest totalitarnom ideologijom opterećene ustanove.
“Jasan je stav HND-a da postoje novinari i ‘novinari’. No važno je istaknuti da ih mi ne dijelimo po ideološkoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti, nego svakog novinara ocjenjujemo po njegovom profesionalnom ili neprofesionalnom radu”, tako je za subotnji Večernjak zborio novi šef HND-a Saša Leković. Ako postoji u Hrvatskoj ideološkim kriterijima opterećena institucija, onda bi u samom vrhu bilo upravo Hrvatsko novinarsko društvo. Povijest ovoga društva nakon četrdeset pete godine je povijest totalitarnom ideologijom opterećene institucije. Kako navodi Josip Grbelja u knjizi “Izgubljeni naraštaj”, Hrvatska je 1940. imala 330 novinara, a 1945. situacija je ovakva: 131 novinar je emigrirao u strahu od likvidacije i progona, 100 novinara dobilo je doživotnu zabranu pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju, 27 je dobilo pravo pisanja, a točno 38 novinara u Hrvatskoj je ubijeno dolaskom komunista.
Ni u postnacističkoj Njemačkoj nije ubijeno toliko novinara
Toliko novinara, navodi Grbelja, sve zajedno nije ubijeno u svim zemljama koje su imale profašistički režim, čak ni u postnacističkoj Njemačkoj. Na ovim kostima niklo je za vrijeme Titovog režima od “neprijateljskih elemenata” očišćeno novinarsko društvo, po mjeri totalitarnog režima. Koliko je Hrvatsko novinarsko društvo bilo ideološki isključivo i revno svjedoči i činjenica da je iz svojih redova pokušavalo izbaciti čak i novinare koji u bivšem režimu nisu bili njegovi članovi. Tako je u Feralu od 13. svibnja 2004. godine supruga pokojnog Veselka Tenžere, Ivana, u povodu njenog zahtjeva da nagrada HND-a prestane nositi njegovo ime, u intervjuu pod naslovom “Veselko se klonio HND-a”, izjavila: “Nikad nije bio član Društva. Nije znao niti tko je predsjednik HND-a, niti ga je to zanimalo. Njega su 1971. godine htjeli potjerati iz Društva, kao što su druge bacali van, ali su utvrdili da nije član. Nisu ga nikad zvali u članstvo, a i on je uvijek tjerao neku svoju liniju.”
S obzirom na svoju totalitarnu prošlost, Hrvatsko novinarsko društvo do dana današnjeg nije se imalo potrebu ispričati, niti se distancirati od tog mračnog vremena, a njegovi članovi su potom svu mračnost prošlog stoljeća pripisali – devedesetima. To bi bio minimum profesionalnosti na koju se poziva gosp. Saša Leković. Stoga se razložno zapitati se jesu li novinari, akteri te totalitarne prošlosti koji su još uvijek članovi toga društva i u njemu su obnašali ili obnašaju mnoge važne funkcije, nakon devedesetih prekinuli ili prementalizirali vlastitu novinarsku “profesionalnost” i odsutnost “ideoloških kriterija”.
Čandićeva mreža novinara u službi KOS-a
Prema javno dostupnim podatcima i svjedočanstvima, ali i tajnim, sve upućuje da je aktualno Hrvatsko novinarsko društvo sljednik, malo oblajhano, svega onoga što je označavalo vrijeme prije devedesetih. Kada je prošle godine u veljači u prilogu Obzor Večernjeg lista otvorena tema novinara suradnika KOS-a, veoma rado sam dao svoj doprinos i napisao: “Kao i do sada, o suradnji mnogih hrvatskih novinara s ovom zloglasnom službom, koja je svoj krvavi rukopis na poseban način ispisala na Ovčari i u Srebrenici, uglavnom se oslanjalo na iskaz KOS-ovog agenta Radenka Radojčića u slučaju ‘Labrador’, pri čemu se propušta jedan drugi, jednako relevantan izvor. Radi se o svjedočenju bivšeg agenta KOS-a Mustafe Čandića u procesu protiv Slobodana Miloševića, čiji se iskaz u Haagu u svim bitnim stvarima poklapa s Radojčićevim u Zagrebu, ali što se tiče novinara suradnika KOS-a, g. Čandić još proširuje tu mrežu.
No kod svjedočenja g. Čandića postoji problem. Čandić je bio jedan od aduta tužiteljice Hildegard Uertz – Retzlaff koja je u procesu Miloševiću bila zadužena za zločine u Hrvatskoj. I, dok je jedan dio svjedočenja g. Čandića bio javan, onaj u kojem govori o novinarima suradnicima KOS-a u Hrvatskoj je bio tajan. Stoga, sve dok Sud ne skine oznaku tajnosti nije moguće objaviti imena i prezimena novinara o kojima je govorio Čandić, tek mogu reći načelno kako mreža novinara suradnika KOS-a obuhvaća veoma poznata imena koja i danas djeluju u veoma istaknutim medijima. Ovi novinari/novinarke posebno su se iskazali u procesima protiv pojedinih hrvatskih generala te u promicanju određenih nevladinih udruga za ‘suočavanje s prošlošću’. Neke od njih koje u svom zatvorenom svjedočenju u Haagu spominje g. Čandić, što me je šokiralo, odlikovao je predsjednik Josipović za ‘osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije, te otkrivanje istine’, što je bilo na granici groteske i cinizma.”
“Spavači” u akciji diskreditiranja hrvatske države
Naime, uoči raspada Jugoslavije, agent KOS-a Mustafa Čandić bio je jedan od ključnih aktera akcija pod kodnim nazivom “Proboj 1″, Proboj 2″ i “Proboj 3″. Svrha akcije bila je od Sveučilišta do medija dignuti svoje suradnike “spavače” projugoslavenski orijentirane u svrhu diskreditacije novonastajuće hrvatske države. Među njima bilo je i (današnjih) članova Hrvatskog novinarskog društva koji su trebali pomoći KOS-u u specijalnom, informacijskom ratu. Prije nekog vremena, a ovo napisah i u Večernjaku, kada sam vidio da g. Čandić u sarajevskom Oslobođenju vrši demontažu i drugih medija i novinara “u regionu” koji su surađivali s KOS-om (dao je pisanu izjavu tom listu u kojoj dokazuje da je vlasnik Dnevnog Avaza Fahrudin Radončić surađivao s njim dok je bio u KOS-u), pokušao sam preko nekih ljudi koji ga poznaju doći s njim u kontakt. Premda je kontakt u međuvremenu s Mustafom Čandićem uspostavljen preko posrednika, on se još nije odlučio progovoriti o našim KOS-ovcima u Hrvatskom novinarskom društvu, kao što je progovorio o Radončiću koji je, eto opet cinizma, 2012. godine postao ministar sigurnosti BiH. Sukus svega što je do sada rekao Čandić, svodi se na to, da “njegovi” suradnici dok je još radio za KOS, i danas drmaju medijskim prostorom u “regionu”, pa i u Hrvatskoj. Posebno bi bilo zanimljivo čuti kako su mnogi današnji istaknuti članovi HND-a koncem osamdesetih, kada je rat u Miloševićevoj velikosrpskoj kuhinji već bio skuhan, zapošljavani na Televiziji Zagreb kojoj je zadnji komunistički direktor bio i aktualni direktor HRT-a Goran Radman.
Leković, Lukićka, Pupovac i “profesionalni kriteriji”
Radman je za direktora Televizije Zagreb jamačno došao bez “amenovanja” tih struktura, putem natječaja kao nezavisni kandidat koji je trebao uvesti pluralizam, demokraciju i slobodu govora na Televiziju Zagreb. Vjerujete li u to? Tek kada se rasvijetle ove stvari, Leković i njegova zamjenica, partnerica Milorada Pupovca, Slavica Lukić i društvo, imat će pravo govoriti da su oni pozvani razlikovati novinare od “novinara” po “profesionalnom, a ne ideološkom ključu”. Prije toga neka u svojim redovima ustanove razliku između novinara i propagandista jednog zločinačkog totalitarnog režima. Ako se pak Mustafa Čandić ogluši na pozive da progovori o tome vezano uz Hrvatsku, kao što je progovorio u Bosni i Hercegovini (i pretrpio mnoge, blago rečeno, neugodnosti), ovim putem upućujemo poziv HND-u da pokaže svoju vjerodostojnost i demokratsko opredjeljenje apelom Sudu da skine oznaku tajnosti s tog dijela svjedočenja Mustafe Čandića u svrhu daljnje demokratizacije i europeizacije hrvatskog javnog prostora, te kao svoj specifični doprinos “suočavanja s prošlošću” čiji su nečasni akteri možda bili, ili još uvijek jesu, aktivni novinari u Hrvatskoj. Slična situacija je i u svim drugim bivšim jugoslavenskim republikama.
Među suradnicima Udbe i KOS-a najviše – novinara!
Tako je Roman Ljeljak u Sloveniji, istražujući arhive jugoslavenskog represivnog aparata, došao do nalaza da je, od svih profesija, najviše suradnika jugoslavenskih tajnih službi bilo među – novinarima! Zato, dok HND sam ne poduzme katarzu ove mučne problematike i prošlosti, smatram da nema razloga u cjelovitom smislu to društvo smatrati niti hrvatskim, niti novinarskim, već tek društvom oko kojeg se stalno vrti isti grupa ljudi koji sami sebi dijele nagrade, ponekad i prema veoma čudnim kriterijima, kao što je nagrada Branku Mijiću, na što su i sami članovi tog društva javno upozoravali, a o čemu i sam ponešto znam, no ne želim dodatno “gaziti” čovjeka.
Osim ove nerasvijetljene totalitarne prošlosti mnogih članova ovoga društva i moguće nečasne uloge pri raspadu Jugoslavije, ovo je društvo problematično i po nekim drugim pitanjima. Prije svega to je obrazovna struktura njegovih članova. Da ne idemo dalje od “glave” toga društva, spomenimo da Saša Leković, kako ističe u svojoj kandidaturi, od formalne izobrazbe ima samo srednju školu. Ali zato ističe da predaje na VERN-u, kojim je “predsjedavao” i aktualni direktor HRT-a Radman, i na nekom beogradskom fakultetu. U tom smislu danas više doktora znanosti ima jedan tabloid poput njemačkog Bilda, nego HND u svojoj povijesti od ’45. naovamo. Sve donedavno većina članova toga društva imala je samo srednjoškolsko obrazovanje, no ne znam jesu li u međuvremenu to popravili završavajući ekspresno, uz rad, nešto na jednom od hrvatskih fakulteta i stekli diplomu za koju se obični smrtnici moraju znojiti pet godina.
Drugo pitanje koje bi HND trebao propitati je problem korupcije među njihovim članovima. Sam g. Leković u Poslovnom dnevniku to je pitanje otvorio u kontekstu lokalnih medija ovisnih o politici, no smatram da bi trebali preispitati i uzimaju li neki njihovi istaknuti i nagrađivani članovi novac od “istaknutih poduzetnika” za afirmativne članke i gostovanje u emisijama. Voljan sam mu u tim indicijama pomoći, na temelju ozbiljnih sumnji, iako tako rasnom istraživačkom novinaru to i ne bi trebala biti preteška zadaća s obzirom na imovinu nekih njihovih članova.
Budući da smatram da HND niže nerasvijetljenu prošlost i sadašnjost nije u stanju rasvijetliti, pa zato mislim da, do tada, nemaju ni moralni a ni profesionalni mandat dijeliti novinare od “novinara” “bez ideološkog ključa”, najbolji bi put bila pluralizacija medijske scene što se tiče članstva u cehovskom udruženju, jer mnogi novinari, bilo lijevi bilo desni, ne žele biti članovi takvog novinarskog društva, svatko iz svojih razloga. Zato predlažem osnivanje još jednog novinarskog društva koje bi imalo sljedeće razlikovne elemente kod kojih su svi, bez obzira navode li se na kraju ili na početku, jednako bitni:
Izjava je li surađivao s komunističkim tajnim policijama
Prvo, s obzirom na spoznaje o suradnji novinara s komunističkim represivnim aparatom i nastavku djelovanja tih struktura do današnjih dana (svjedočenje Čandića, Radojčića u “Labradoru”, nalazi Romana Leljaka prema kojima je najviše suradnika Udbe u Sloveniji bilo među novinarima) u osnivačke akte i kodeks nove cehovske udruge ugraditi lustracijski filtar.
Drugo, članovi društva ne bi mogli biti ljudi koji su bili suradnici komunističkih tajnih službi. Tako, na primjer, mreža nevladinih udruga “Europska platforma za sjećanje i savjest” kojoj je cilj rasvjetljavanje europskog totalitarnog nasljeđa ima danas u aneksu Statuta odredbu prema kojoj u institucijama i NGO-ima koji su članovi Platforme ne mogu raditi ljudi koji su bili dio komunističkog represivnog aparata ili su s njime surađivali, niti se takvim ljudima može dati obavljanje bilo kakvog posla za Platformu.
Treće, svatko potpisuje izjavu je li bio aktivni pripadnik ili suradnik komunističkog represivnog aparata, a suspenzivna klauzula se aktivira ako se, stjecajem okolnosti ili po prijavi, ustanovi da je zatajio vezu s komunističkim tajnim policijama.
I, četvrto, utvrditi stručne i profesionalne kriterije da bi se bilo novinar, prema HND-ovom statutu novinar može biti svatko, da ima barem završeno visokoškolsko obrazovanje te definirane kompetencije.
Nisam, dakako, Veselko Tenžera, jedino što nam je zajedničko je citirani naslov iz Ferala “Veselko se klonio HND-a”, zato što smatram, a verbalni delikt valjda više nije na djelu, da ovo udruženje nije ni hrvatsko, ni novinarsko. Točno je jedino da se radi o društvu, većinom ideoloških istomišljenika, koje bi prosuđivalo o tome tko je novinar, a tko “novinar”, društvu koje se tu i tamo “pošora” uglavnom oko fotelja i nagrada.
Autor: Ivica Šola / 7Dnevno
