Nevenka Nekić: Kardinal Stepinac i tajanstveno svjedočanstvo o njemu
PRIČA KNJIŽEVNICE NEVENKE NEKIĆ – Možda će netko tvrdokorno uvjeren u provjerljive događaje i lica koja su sudjelovala u njima pomisliti da ovo svjedočenje nema puno smisla. Možda će reći kako je to govor treće osobe koja nije bila nazočna ispričanome. Možda će posumnjati u istinitost zapisanoga iako ovaj koji to tradira ovim tekstom nema nikakve koristi od izrečenoga.
Potpisani prenosi davnu želju dragih prijatelja koji su bili svjedoci, da se ne zaboravi ovo malo čudo, kažem čudo jer drugog objašnjenja nema. Racionalno se ne može objasniti naš svijet pa ni najveći dio onoga što se zbilo vođeno Providnošću.
Ovime ispunjavam obećanje obitelji Bauer, dr. Antuna i dr. Antonije, našega Vukovarca zvanoga Pajo koji je zadužio hrvatsku kulturnu javnost osnivanjem ne samo Vukovarskoga muzeja i Galerije Bauer, nego i dvadesetak manjih galerija te inih važnih zbivanja u hrvatskoj muzeološkoj i likovnoj prošlosti.
Svakako je jedan od najvažnijih događaja osnivanje Gliptoteke, koju je on zvao Gipsoteka, koja i danas postoji i čuva najveći fundus skulptura, ali se ne zove po svom osnivaču dr. Antunu Baueru. Nije bio poćudan komunistima, pa ni Krleži. No, o tome u nekom drugom tekstu.
Obitelj Bauer i prijateljica Ruskinja
Dakle, obitelj Bauer je stanovala u Krajiškoj ulici u Zagrebu i divnim slučajem, ako ga ima, postali su moji ne samo dragi prijatelji, nego sam Paju i tetu Tonku doživljavala kao poočima i pomajku jer je moj otac preminuo vrlo davno. Bili smo zajedno gotovo svaki tjedan kroz dugi niz godina sve do njihove smrti.
U istoj Krajiškoj ulici stanovala je gospođa u ozbiljnim godinama, Ruskinja, koja je s mužem izbjegla iz Lenjinova raja davnih dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća. Prijateljevali su s Bauerovima, a to se nastavilo i nakon smrti supruga kad je Ruskinja ostala sama, bez prihoda. Izdržavala se davanjem instrukcija za glasovir i strane jezike, francuskoga i engleskoga.
Kako su godine neumoljivo nailazile, sustigla ju je drhtava starost i tako je polako ostajala bez učenika, sve je manje zarađivala i zalihe su se istopile. Ponosna po naravi nije nikoga ništa molila, a bijeda ju je natjerala da se prepusti Božjoj volji i kao što je nekada odlazila u crkvu kao vjernik, sada je svojim molitvama dodavala i molitve za pomoć.
Alojzije Stepinac nikad ne napušta svoje stado
Nikada nije išla u pravoslavnu crkvu, nego u Katedralu. Zašto? Ne znamo. Od smrti blaženoga Alojzija, molila se pred njegovim duhovnim licem da izdrži ovako sama i da joj se vrate stari učenici, ili pojave novi. Bauerovi su znali za njene poteškoće, ali su morali jako paziti da ju ne ponize nekim darom koji bi ona mogla shvatiti kao milostinju. Zato su donosili nedjeljom ili nekom drugom prikladnom zgodom više hrane kako bi to opravdali obilatim blagdanskim objedom i nedolaskom gostiju pa nju, eto, mole da to s njima podijeli.
Pažljivo su birali dane i izmišljali ponekad proslave na koje su i nju zvali. Nije se rado odazivala. Osjetila je da se njena odjeća izlizala, postala zastarjela, a ni ona sama više ne izgleda dobro – nema novca da ode frizeru, pomalo se zapustila.
Najviše vremena provodila je u Katedrali i uvijek se na grobu Kardinala molila za neki spas. Vremenom se ta molitva sve češće pretvarala u želju za blagu smrt i to što skoriju. Ne želi dočekati nemoćna i bijedna posljednje dane.
Jedne nedjelje spuštala se Bakačevom ulicom do tramvaja na ondašnjem Trgu Republike. Polako se vukla uz rub pločnika kadli začuje na engleskom jeziku upit: zna li ona put do Umjetničkoga paviljona? Kraj nje se zaustavio automobil i kroz otvoreni prozor obraćao joj se vrlo uljuđeni mladi gospodin, a za volanom je sjedio i smješkao se drugi. Ona malo živne i odgovori da naravno zna, kao i druge objekte od kulturnoga značaja.
A može li ona s njima u automobilu prokrstariti Zagrebom i pokazati im znamenitosti? Pa naravno, ne žuri joj se. I tako se ona udobno smjesti na prednje sjedalo i započe svoju prvu turističku turu gradom. Više od dva sata razgledavali su ljepote Zagreba, a onda su dovezli automobil pred hotel “Esplanade”. Kavalirski su otvorili vrata automobila i pozvali ju na zajednički objed. Oni su odsjeli u hotelu i mole ju da zajedno objeduju. Malo se opirala,ali na koncu su ju vrlo energično odveli u restoran i objed je mogao početi.
Ispričali su kako su ovdje u ime neke znamenite međunarodne organizacije itd. Stigla je najprije plata s predjelom. Konobar je naslagao na njen tanjur razna predjela iako se ona branila. Potom je stigla juha. Njena brada počela je drhtati i prva suza kapnula je u juhu. Bože, koliko dugo nije jela ovako raskošan objed?! Opazili su njeni pratioci da starica plače i odmah priskočili pitanjima te ju na koncu prisilili da prizna kako se upravo vraćala iz crkve i molila svoga dragoga Stepinca da ju uzme za ruku i povede na drugi svijet. Ništa ne želi koliko smrt.
Ručak je završio i nakon toga odvezli su gospođu doma u Krajišku ulicu. Da se bar malo oduži za taj raskošni ručak, skuhala je nekakvu slabašnu kavu i servirala obojici gospode. Oni su malo razgledali stan i vidjeli da je sve to kao u onoj Andersenovoj priči: svud pozlata otpade, svinjska koža ostade. Bilo je nekada starinski otmjeno, a sada izglodano i turobno. Uljudno su se pozdravili i otišli.
Dar s neba, po zagovoru blaženog kardinala
Starica je uzela šalice i tanjuriće da ih opere, a onda otkrila da se pod jednim tanjurićem nalazi nekoliko krupnih novčanica njemačkih maraka. U svojoj naivnosti potrčala je za gostima koji su već otišli. Odlučila je sutradan odnijeti novac u hotel “Esplanade”. Ali nije stigla. Još isto popodne zaustavio se auto pred njenom kućom i dvojica gospode počela su iznositi velike kutije. Potom su pozvonili na njena vrata.
Zabezeknuto je gledala kako se u krcatim kutijama nalaze prehrambeni artikli, od šećera i kave do maslaca i salama, keksa i na koncu kavijara! Odupiranje je bilo uzaludno. Nakrcali su njenu smočnicu,a onda sjeli i razvezli priču diveći se njenom sjećanju na dane kada je kao mlada stigla u Hrvatsku. Imali su njenu adresu, imali ime s vrata i uljudno se pozdravili na odlasku.
Ona je ostala pri stolu i zaplakala. Bože, je li to moguće? Alojzije!!! Sigurna je da je to on, on i nitko drugi! Odjurila je Paji i Tonki Bauer i sve ispripovijedala još uvijek plačući. A priča nije gotova. Sljedećega mjeseca na njenu adresu stigao je ček u pristojnoj vrijednosti njemačkih maraka. Pa onda opet i opet. Nekoliko godina. Sve do njene smrti. Tako su mi ispripovijedali Bauerovi.
Ima li to neku vrijednost koju bi racionalno mogli provjeravati? Ne znam. Starici Ruskinji je ostalo vjerovanje da je u njenu očaju priskočio blagi i sveti duh našega Alojzija, Lojzeka, koji je i sam prolazio siromaštvo i tugu, osobito u logoru.
Kad prolazim Krajiškom ulicom obnavljam ove dvije uspomene – na moje drage prijatelje Bauerove i staricu Ruskinju. Obnavljam i svoju vjeru koja često upada u slabosti a ja ju tako trebam da ne mogu zamisliti svijet bez svega nedokazivoga, nevidljivoga, snovitoga, nedokučivoga. Jer nije lako biti prisutan na ovome svijetu čvrsto vjerujući u onaj drugi.
Mojoj i Ruskinjinoj vjeri upravo je zamršenost pitanja o opstanku i traganje za Nebom davalo smisao životu. To, što se tamo daleko već nalazi naš Kardinal čije su srce spalili, misleći da je taj čin poništio nevidljive zlatne konce kojima se vezujemo na livadi što se zove Neprihvaćanje Beznađa, olakšava mi pomisao da on, naš blaženi metropolita, uništava danas moderno barbarstvo koje se zove ravnodušnost.
Nevenka Nekić
Izvor: Narod.hr
