Zašto NE u EU (II dio)?
Čak i ako država ne može dobro iskoristiti novce, neće li to uspjeti građanima preko udruga i tvrtki?
Novac će moći dobiti samo udruge i tvrtke koje su već etablirane u onom što rade, imaju iskustva s birokracijom oko projekata i aktivnosti im se procjenjuju kao isplative po kriterijima EU, ne dugoročne isplativosti, dobrobiti građana ili samih tvrtki ili udruga. Projekte će morati sufinancirati (dakle, dati 10 do 50% vlastitih sredstava), moći će financirati samo one aktivnosti koje su predviđene pravilima EU (sve nepredviđene i s ovim neusklađene troškove morat će sami snositi), i novac će dobiti tek po završetku projekta – dakle, svejedno će biti prisiljeni posezati za komercijalnim kreditima.
Što će biti s radničkim pravima u EU?
Neizvjesni rad je termin koji se koristi kako bi se opisao rad koji je nestalan, nezaštićen, slabo plaćen, s kojim se ne (ili jedva) može uzdržavati kućanstvo, te koji se često ne regulira Zakonom o radu. Najčešće se veže uz pojmove kao što su npr. rad na određeno, privremeni rad, povremeni rad, studentski rad, rad imigranata itd., dakle radi se o onim poslovima gdje je radnik zaposlen na kratko vrijeme dok ugovor ne istekne, a nakon toga mora ponovno tražiti posao. Posao se najčešće ugovara preko tzv. agencija za privremeno zapošljavanje (kod nas npr.: Dekra, Adecco, UPS d.o.o., Kadus d.o.o. itd.). Agencije su poslodavci koji na temelju sporazuma ustupaju svoje radnike drugim poslodavcima. Poslodavci vrlo rado unajmljuju radnike preko agencija jer dobiju radnu snagu za manji novac, a ne snose gotovo nikakvu odgovornost prema radnicima. Radnici najčešće rade preko ugovora na određeno, u puno lošijim uvjetima rada od radnika koji su direktno zaposleni kod poslodavca, za manju plaću, a najčešće nisu sindikalno organizirani jer sindikati nemaju interesa za radnicima čija je budućnost, i time plaćanje sindikalne članarine, neizvjesna, a koji donose puno „problema“.
Kakva je veza EU i neizvjesnog rada?
Neizvjesni rad je „globalni trend“, već je prisutan u Hrvatskoj i samo pristupanje EU neće donijeti puno izmjena u politici zapošljavanja. Naime, sve one su već više-manje uvedene kroz različita neoliberalna ekonomska prilagođavanja Hrvatske EU u tzv. „pregovorima“. EU politika zagovara neizvjesni rad, tj. fleksibilizaciju rada, te isto zahtijeva i od potencijalnih pristupnica u EU.
Koje su glavne ideje EU politike zapošljavanja?
Glavne ideje europske strategije zapošljavanja moguće je pronaći u Lisabonskoj strategiji. Ključne „ideje“ tog dokumenta su fleksibilnost i „životno učenje“, čija je poanta prilagodba radnikâ tržištu rada, konstantnim prekvalifikacijama, seljenjima i sl. U EU se često govori o „potpunom zaposlenju“, no ne misli se na to da svaki radnik ima osigurano radno mjesto na kojem će raditi do kraja radnog vijeka, već na to da radnici popunjavaju tržište rada svojim kvalifikacijama te da je poslodavcima tako lakše pronaći radnu snagu. 2004. objavljeno je tzv. Kokovo izvješće u kojem on poziva na to da se „standarni ugovori“, pod kojima se dakako misli na kolektivne ugovore i sve ostale ugovore koje sklapaju poslodavac i radnik, pregledaju i fleksibiliziraju, te smatra da je čak potrebno uvesti i druge vrste ugovora koji bi bili fleksibilniji, kao i fleksibilnije radno vrijeme. Ove ideje su temelj fleksigurnosti.
Što je fleksigurnost?
Fleksigurnost je službena europska politika zapošljavanja. Sam pojam fleksigurnost je nastao spajanjem pojmova sigurnost i fleksibilnost, odnosno navodne želje za fleksibilnim poslovima i sigurnim prijelazom između poslova. Sigurnost bi se trebala odnositi na socijalne beneficije za one koji izgube posao, uz koje je ide i „cjeloživotno učenje“, tj. prekvalificiranje. Nominalni cilj EU nije zadržati radnika na poslu već na tržištu, omogućujući mu da glatko mijenja karijere i napreduje u njima. No potrebno je napraviti razliku između propagande i stvarnosti jer Europska unija je poznata po svojoj neoliberalnoj propagandi u socijaldemokratskom ruhu. Fleksigurnost u teoriji jako dobro zvuči, no u praksi je riječ o pogodovanju poslodavcima na štetu radnika. Kao prvo, fleksigurnost se često uzima samo kao zamjena za drugi termin – fleksibilizaciju – pri čemu se olakšava otpuštanje radnika, ali se naknada za nezaposlenost i pomoć u prekvalificiranju ne povećava. Osim toga, kad je riječ o fleksibilnosti, tj. sposobnosti prilagodbe u radu, prilagođavati se uvijek mora radnik u korist poslodavca (npr. radnim vremenom, selidbom itd.) a ne obrnuto. Stalnim mijenjanjem poslova se osim toga slabe sindikati i mogućnost kolektivnog pregovaranja (nezaposleni nisu u sindikatima), kao i sam položaj radnika jer na novom poslu imaju niže početne (pripravničke) plaće i sl.
Što će biti sa seljacima u EU?
Poljoprivreda nigdje u svijetu ne funkcionira uspješno bez državnih poticaja. Toga su itekako svjesne razvijene i velike zapadne zemlje koje odvajaju goleme poticaje za svoj poljoprivredni sektor (što je suprotno proklamiranoj neoliberalnoj praksi u drugim područjima). Istodobno se pak od manjih zemalja, kao što je Hrvatska, traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka međunarodnih institucija kao što su Europska Unija ili Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje ili smanjivanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja. U Hrvatskoj je situacija za domaće poljoprivrednike, osim smanjenjem carina, tj. otvaranjem vanjskom tržištu, dodatno otežana i time što se poticaji ne isplaćuju ili kasne čak i kada su zajamčeni, a na loš položaj domaćih poljoprivrednika utječe i to što njihove proizvode otkupljuju mahom privatne kompanije nastale lopovskom privatizacijom. Jedini je interes tih privatnika njihov vlastiti profit i da bi do njega došli neće se libiti smanjivanja otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda do razine neodrživosti proizvodnje pa ni potpunoga uništavanja hrvatske poljoprivrede ‒ poljoprivredni se proizvodi, naime, uvijek mogu i uvoziti, bez obzira na to što će domaći seljaci zbog toga trpjeti strašne posljedice i što to nema nimalo smisla u zemlji s takvim poljoprivrednim potencijalom kao što je Hrvatska. Loše stanje hrvatske poljoprivrede i činjenica da uvozimo goleme količine hrane iz inozemstva (primjerice čak i iz Austrije) su izravna posljedica politike koja se sustavno vodi zadnjih 20 godina, a koja je usmjerena samo prema profitu domaćeg i stranog krupnog kapitala, a ne u korist hrvatskih seljaka i cijeloga društva. Ulaskom u EU, takvi bi se negativni procesi samo nastavili, jer će naša poljoprivreda biti izložena na milost i nemilost poljoprivredama velikih zapadnoeuropskih zemalja, uz dodatne prepreke koje stvaraju europski propisi, koji bi našim poljoprivrednicima određivali što se smije, a što ne smije raditi i u kolikoj mjeri (primjerice, koliko se maslina može saditi, na koji način, na kakvim poljima i sl.). Hrvatski će poljoprivrednici biti doslovno progutani pri izlasku na europsko jedinstveno tržište. To se vidi po situaciji u Mađarskoj, čije su tržište hrane preplavili proizvođači i proizvodi iz zapadne Europe, dok mađarski proizvođači ne da nemaju ravnopravnu tržišnu utakmicu na jedinstvenom europskom tržištu, nego čak ni u Mađarskoj.
