Le Monde: “Welcome to Croatia!”
Hrvatska – EU: “Welcome to Croatia!”
“Kako biti Hrvat?”, nedvojbeno bi svojedobno pisao Montesquieu. Kako dobiti status, nužno priželjkivani, zemlje članice europske zajednice? Kako to postati i
kako to postići u vremenima koja nisu nimalo sklona eutakvom približavanju, takvom „pristupanju”? Zapravo, našim hrvatskim prijateljima potrebna je iznimna hrabrost da bi se oduprli svemu onome što bi ih moglo obeshrabriti u još jednom koraku na putu prema Dvadesetsedmorici: u tom kvalitativnom skoku koji bi ih trebao učiniti dvadesetosmim kotačem europske kočije!
Ponižavajući pristupni proces
|
Zadnji plan Ipak, francuski predsjednik nije se usudio ni pomisliti osobno doći na potpisivanje spomenutog sporazuma – velikaš koji je prisustvovao događaju bio je ministar za Europu. Ipak, pristupanje Hrvatske bačeno je u zadnji plan „Summita” koji je u potpunosti bio posvećen krizi u Uniji i raspravi o samim osnivačkim ugovorima |
Zapravo, kako smo ih dočekali i kakav blistavi horizont im predlažemo? Ponajprije, sam doček, čija egzemplarna narav valja biti istaknuta. Možemo se kladiti da nijedna zemlja nije imala općenito lošiji doček u europsku zajednicu od ove – unatoč tome što je udovoljila svim kriterijima i etapama pristupnog procesa koji je bio beskonačan, pretjeran i ponižavajući! Doduše, dvorane posljednjeg briselskog samita bile su okićene video ekranima na kojima su se prikazivali kadrovi prekrasnih hrvatskih krajolika, isprekidani federalnim sloganom : „Welcome to Croatia!” Doduše, potpisivanju sporazuma dano je malo mjesto u općem metežu. Naposljetku, svi se prave da se raduju tom proširenju koje je tako općeprihvaćeno i toliko neproblematično…
Ipak, francuski predsjednik nije se usudio ni pomisliti osobno doći na potpisivanje spomenutog sporazuma – velikaš koji je prisustvovao događaju bio je ministar za Europu. Ipak, pristupanje Hrvatske bačeno je u zadnji plan „Summita” koji je u potpunosti bio posvećen krizi u Uniji i raspravi o samim osnivačkim ugovorima. Ipak, ono što je trebalo biti povodom kolektivnog slavlja – zbog mnogih razloga – pretvoreno je u anegdotu, bez značajne dimenzije i bez političke ili medijske valorizacije.
Potom valja istaknuti da često zaboravljamo jednu realnost koja je u istoj mjeri zanimljiva i mučna… Naime Hrvatska je istodobno dubinski eurofilna i frankofilna zemlja. No Hrvatska ne samo da ima mnogo lijepih krajolika: to je mlada i moderna zemlja prepuna talenata (pri čemu sportaši predstavljaju ono što se može primijetiti u svim djelatnim sektorima), osobito profinjena na kulturnom i znanstvenom planu, autentično demokratska zemlja (tri posljednje mirne smjene vlasti toga su eklatantan primjer), koja je dokazala da je sposobna uložiti dovoljno velike napore kako bi prebrodila vlastitu krizu ne čekajući ostale… No tko joj je, u užem smislu, na tome zahvalan? Tko je uistinu prepoznao njezine napore u posljednja dva desetljeća: u smislu njezine pretvorbe u zemlju koja je sasvim legitimna unutar EU-a te dubinski vođena svojim vrijednostima i ciljevima? Takvi su rijetki…
Loše europsko ponašanje
Naposljetku, nikakvo opravdanje za takvo loše europsko ponašanje ne drži vodu… Jer ima onih koji beskonačno govore o „trenutnim prioritetima” i dubinskoj
|
Opravdana ljutnja Moram reći da kada bih u ovome času bio Hrvat, da bih bio osobito ljut na Europljane i EU, odnosno na njihove vlade, te da bih bio u iskušenju da ih nakon toliko neumjesnosti, bezobrazluka i aljkavosti sve otpravim i odem |
ozbiljnosti „krize”, koji traže da se mobiliziraju sve snage kako bi se ugasio požar… Ima onih koji misle da se Hrvatska ne bi trebala žaliti na tretman koji je prošla tijekom pristupnog procesa (doduše, da se radi o Turskoj, takvo razmišljanje bilo bi prihvatljivo!)… Ima i onih koji perfidno govore da ta zemlja s manje od pet milijuna stanovnika predstavlja tek marginalni dio europskog stanovništva i europskog BDP-a (no jesmo li euto ikad zamjerali Luksemburgu ili Malti?)…
Moram reći da kada bih u ovome času bio Hrvat, da bih bio osobito ljut na Europljane i EU, odnosno na njihove vlade, te da bih bio u iskušenju da ih nakon toliko neumjesnosti, bezobrazluka i aljkavosti sve otpravim i odem!
Ipak, možda još nije prekasno 
da se promijeni ploča, s obzorom na to da su, u korist nedavne političke smjene koja ni u kojem smislu nije ugrozila njihov nacionalni konsenzus u pogledu pristupanja, Hrvati prema tim Europljanima iz EU-a koji su se mjesecima prema njima loše ophodili pokazali blagost i veliko srce kojim se diče. Sada je na Dvadesetsedmorici da se udalje od svojih egocentričnih opsesija kako bi započeli ono što do danas još nije učinjeno unatoč svim pravilima koja se nameću, a to je: konačno dočekati, s neophodnim dostojanstvom, poštivanjem i povjerenjem tu Hrvatsku i njezine građane koji zaslužuju biti pozvani i pridruženi europskim poslovima.
François de Bernard
Le Monde
