NINO Raspudić: Grčka dan poslije
Slavlje na ulicama, priča o povijesnom danu, romantični prizori mladića i djevojke koji se ljube s nacionalnom zastavom u pozadini, pobjeda demokracije, trijumf ponosnog naroda protiv bezdušnih bankara i birokrata…. samo su neke od divota iz Atene i drugih grčkih gradova koje su prenosili mediji dan nakon referenduma kojim su građani Grčke priličnom većinom od preko 60 posto odbili uvjete međunarodnih zajmodavaca, nuđene u zamjenu za daljnju pomoć.
Nije jasno zašto je uopće bilo potrebno održavati taj referendum, jer je vladajuća Syriza prije samo pola godine dobila izbore i mandat za provođenje svog program koji je po pitanju odbacivanja mjera štednje i programa “pomoći” bio jasan.
Zašto je onda bio potreban referendum? Nije se narod preko noći promijenio, niti su se promijenile okolnosti, a ni stajalište vjerovnika. Očito su čelnici Syrize htjeli oprati ruke, tj. odgovornost za ono što slijedi, ako blef ne uspije, prebaciti na narod.
Uvjerljivo zvuče teze kako mjere štednje nisu dovoljne za oporavak. Kresanje plaća, mirovina, rezanje radničkih prava (u grčkom slučaju to su bile 13. i 14. plaća, te dodaci poput onoga za redovit dolazak na posao), i druga smanjenja proračunskih izdataka neće automatski značiti da će gospodarstvo prodisati. Toga nema bez investicija, a u nesigurnom grčkom kontekstu ne vidi se tko bi ih mogao donijeti.
Država okovana mjerama štednje sigurno ne. U interesu vjerovnika nije da udave dužnika, već da mu dopuste onoliko kisika koliko mu je potrebno da ostane na životu i počne servisirati dug. Mrtav dužnik nikome ne koristi. Ali u grčkom slučaju nije riječ o nekome tko je pao na nulu, na niske, ali samoodržive grane, a vjerovnici bi ga odmah htjeli cijediti do kraja, umjesto da ga puste da se malo oporavi i prodiše. Ne, riječ je o tome da je Grčka i dalje ovisna o financijskim injekcijama izvana, ako želi održati i sadašnje stanje.
Dakle, paradoksalno, Grci bi famoznoj “troiki” (Europska središnja banka, Europska komisija i MMF) pokazivali zube, srednji prst i isplažen jezik, ali od istih tih institucija i dalje ovise i traže još novca. Ministar Varoufakis, koji je, unatoč tome što je njegova opcija pobijedila, nakon referenduma dao ostavku, valjda u želji da olakša nove pregovore kojima se nadaju, dobrostojeći je državljanin Australije, koji u svakom trenutku može odlepršati u blagostanje druge domovine, ali što će prosječan Grk nakon ovog igrokaza?
Odakle će država isplatiti mirovine i plaće javnim službenicima? Što će se dogoditi sada kad su Grci demokratski odbacili “paket pomoći”? Jedna je mogućnost da europski vjerovnici ostanu dosljedni, prekinu pregovore i ne posuđuju im više novac. Grčka onda izgledno izlazi iz eurozone, uvodi svoj novac ili paralelnu privremenu valutu, koja odmah drastično gubi na vrijednosti. Cijela ekonomsko-financijsko-socijalna konstrukcija doživljava kolaps. Nema plaća i mirovina.
Strani kapital bježi iz zemlje, banke propadaju, a bez njih nema kreditiranja poduzetništva ni investicija. Grci neće doslovno pomrijeti od gladi, ali će se ekonomski i socijalno drastično srozati. Veliki broj ljudi će emigrirati, dio će postati socijalni slučajevi, dio će se vratiti na selo, na oblike proizvodnje i preživljavanja svojih djedova. EU će doživjeti blagi potres nakon izlaska Grčke iz eurozone, ali će već srednjoročno profitirati, jer će se riješiti stare brige. Ekonomski i socijalno propalu Grčku vjerojatno čekaju i teški politički sukobi, a moguće i autoritarna rješenja. Druga varijanta, prema kojoj “namiguje” i Varoufakisova ostavka, je nastavak pregovora, i popuštanje Grcima.
To bi predstavljalo lošu poruku drugima i narušilo ionako krhki autoritet i vjeru u ozbiljnost i dosljednost institucija EU. Amerikanci tu vrše pritisak, o čemu svjedoče prošlotjedni Obamini pozivi čelnicima vodećih zemalja EU, jer se plaše kako bi Grčka, ako definitivno otpadne iz europske priče, mogla otklizati u rusku sferu, tražeći tamo nužnu financijsku injekciju. Grci su blefirali na sve moguće načine, uključujući i zadnji referendum, a sada im ostaje pouzdavati se u jedinu preostalu jaku kartu koju imaju, a to je geostrateški položaj.
On se pak više tiče Amerikanaca nego EU, ali ne bi bilo ni prvi ni zadnji put da Europa plaća za američke geostrateške interese, stoga ne treba do kraja isključiti varijantu da EU ipak, na svoju štetu popusti Grčkoj i nastavi pregovore o pomoći. Dug se do kraja vjerojatno nikada neće moći naplatiti, a sve racionalnijom čini se procjena da je od Grčke najisplativije dići ruke, tj. barem prestati bacati novac posuđujući ga dalje. Volio bih da sam u krivu, ali, ako se dogodi scenarij odbacivanja daljnje pomoći Grčkoj, oni isti koji sada puni ponosa slave referendumsku odluku o odbacivanju paketa “pomoć + mjere štednje”, za nekoliko mjeseci će razbijati izloge zatvorenih banaka, pljačkati trgovine i rušiti vlast koja im neće imati odakle isplatiti plaće i mirovine.
Neodgovornost i iracionalnost je ono što najviše plaši u grčkom primjeru. Grčki čelnici ističu kako su se i Njemačkoj opraštali dugovi. Jesu, ali oprošteni su joj kao zemlji koja ih se već dosta naplaćala i koja se, nakon što je dotaknula dno, na čvrstim temeljima počela gospodarski podizati. Njemačka je već početkom pedesetih, u vrijeme kad joj je dio dugova otpisan, puno više proizvodila nego što je trošila i nije bila trajno ovisna o stranoj financijskoj pomoći kao Grčka danas.
Osnovni grčki, ali i širi balkanski/mediteranski problem je što se ne stvara dovoljno vrijednosti kako bi se održao i postojeći standard življenja. Očekivanja i potrošačke žudnje su puno veće od postojećeg standarda, a on je već samo po sebi znatno viši od realne proizvodnje i održava se isključivo daljnjim zaduživanjem.
Kako izaći iz začaranog kruga? Smanjivati očekivanja i trenutni standard, tj. provoditi “mjere štednje”, može biti od koristi, ali nije samo po sebi dovoljno. Svi ekonomisti ponavljaju kako je jedini izlaz povećati proizvodnju, tj. stvaranje novih vrijednosti. Tko će, uz ovakvu vlast i javno mnjenje, danas riskirati znatnije investirajući u grčko gospodarstvo? Grčka sama, i da se preko noći idealno presloži, nema dovoljno unutarnjih resursa da bez vanjske financijske pomoći pokrene gospodarstvo. Utoliko se bizarnijom čini situacija u kojoj jednom rukom pokazuješ srednji prst onima kojima si dužan, a drugu ruku prosjački pružaš tražeći još.
Bilo bi lijepo da se oni koji danas olako romantiziraju grčki referendum oglase i za nekoliko mjeseci kada se Grci suoče s njegovim posljedicama, pri čemu bih, zbog te drage zemlje, a i zbog sličnih procesa u vlastitom dvorištu, volio da oni budu u pravu.
Izvor: kamenjar.com
