IVICA ŠOLA: Stoje li optužbe da je papa Franjo obojio Kristov križ u zeleno?
Sve ono što se podmetalo papi Bergogliu prije izlaska enciklike – da će nasjesti na newageovske fore i dubinske ekologije ezoteričnog tipa, da će heretično Kristov križ obojiti u zeleno – palo je u vodu! Njena temeljna ideja nije “ekološka” već teološka: svijet i priroda nisu tek svijet i priroda, već stvorena stvarnost, dar Božji koji treba čuvati.
Što se događa s klimom? Nema više godišnjih doba, iz ljeta se već uskače u zimu, i obrnuto, kao da su nestala međurazdoblja, proljeće i jesen. Odgovor je, gotovo su jednoglasni znanstvenici, u globalnom zatopljenju za koje je kriv čovjek. Kada laik, kakav sam i sam, pokušava shvatiti što se događa zapravo mu u glavi nastane kuršlus kada se osloni na znanost i njena objašnjenja.
Tako je onomad GreenReport objavio članak pod naslovom “Ne sijecite stara stabla”, oslonjen na znanstveno istraživanje koje je obavilo 40 znanstvenika u kojem se egzaktno pokazuje da je sječa starih stabala u šumama i prašumama poput amazonske, koji apsorbiraju polovinu CO2, razlog globalnog zatopljenja. Dva tjedna nakon toga Geert – Jan Nabuurs sa Sveučilišta u Weningenu (Nizozemska) objavio je u uglednom časopisu “Nature Climate Change” znanstveno istraživanje s oprečnom tezom: U Europi treba posjeći stare šume i stara stabla jer imaju gotovo neznatnu moć apsorpcije CO2. Prema ovom znanstveniku, sva stara stabla treba posjeći i pomladiti šume jer samo mlada stabla imaju veliku apsorpcijsku moć. Time se, osim što se prevenira globalno zatopljenje, jača i gospodarstvo jer su u igri velike količine starih i kvalitetnih stabala koja su golem sirovinski potencijal drvnoj industriji. Nekako u isto vrijeme evo i trećeg znanstvenog otkrića vezanog za globalno zatopljenje koje je istraživački tim Instituta Max Planck iz Jene objavio u glasovitom časopisu “Nature”: Ni stara niti mlada stabla nisu ključ globalnog zatopljenja, ono je uzrokovano ekstremnim klimatskim događajima – dugim razdobljima suše, toplinskim valovima, jakim kišama i divljim olujama.
Zbog toga zemaljski ekosustavi, uključujući i šume, bilo one stare ili mlade, apsorbiraju gotovo 11 milijardi tona CO2 manje nego inače. Prema ovim znanstvenicima, čovjek tu ništa ne može, no treba ipak izbjegavati sječu šuma. No ni to nije kraj. Sovjetski znanstvenici pak jednoglasno govore sasvim suprotno: idemo u krivom smjeru i postavljamo krive hipoteze, jer na djelu nije globalno zatopljenje već globalno zahladnjenje, sukladno prirodnim ciklusima bez obzira na čovjekov utjecaj na ekosustav.
Znanstvena inkvizicija i stručnjaci heretici
Na ovu vrstu znanstvene ekspertize djelomično se naslanja i naš akademik Vladimir Paar, koji već godinama govori da su klimatske promjene (globalno zahladnjenje ili zatopljenje, vrag će ga više znat’) posljedica kozmičkih odnosa na relaciji Zemlja – Sunce, a ne nikakvih čovjekovih djelatnosti, što je u znanstvenom svijetu ravno herezi, zbog čega je znanstvena inkvizicija 2007. presudila kanadskom klimatologu Timothyju Ballu kako je “negiranje globalnog zatopljenja i čovjekove uloge u tome ravno negiranju holokausta”, zbog čega je bio i pod policijskom zaštitom jer je dobio prijetnju smrću. Navođenjem ovih kontradiktornih znanstvenih tvrdnji utemeljenih na “rigoroznoj znanstvenoj metodologiji” prosječan laik može se samo zapitati: U redu, ne znamo što se događa s klimom, niti zašto se događa, tek mnoštvo međusobno protivnih (hipo)teza, no možemo li odgovoriti na pitanje što se događa sa znanošću? Ni na to nema odgovora, ona leluja na razmeđima ideoloških, političkih i financijskih interesa, sve više usvajajući religijsku apokaliptičku i spasenjsku funkciju. Dakle, prije nego odgovori na druga pitanja, znanost bi se trebala zapitati što je u njoj znanstveno, a što “nešto drugo”. Onda bi, jamačno, bilo jasnije i što se događa s klimom.
Ovo je razmišljanje sam, na temelju zdravog razuma i praćenja problematike, napisao prije par godina, slušajući svu tu znanstvenu kakofoniju. Klimatologija, kao i sukladna praćenja, kao znanost je mlada. Ako prihvatimo da je svemir star oko 15 milijardi godina, a Zemlja oko 4 ili 5 milijardi, a u tom se razdoblju, bez čovjeka, kapitalizma ili konzumerizma, događalo mnoštvo klimatskih promjena “zahladnjenja” i zatopljenja”, možemo li na “uzorku” od pedesetak ili sto godina proučavanja klime donijeti bilo kakve “dogmatske” i čvrste zaključke? Mislim da ne.
Enciklika u srcu kakofonije
Upravo je u srce ove kakofonije upala prva samostalna enciklika pape Franje pod nazivom “Laudato sii” (Hvaljen budi), koja kao svoj lajtmotiv uzima himan asiškog sveca nastao u okolnostima kada su gnostici materiju, prirodu, proglašavali zlom, dočim joj sveti Franjo, kao Božjem stvorenju, pjeva pjesmu hvale slaveći Stvoritelja, a ne tek prirodu kao takvu, onkraj svakog fetišizma koji danas zagovaraju ekologisti ili zelena mafija koja od (klimatskog) katastrofizma pravi veoma unosan biznis. Možda je tu jedina slaba strana Franjine enciklike prvo poglavlje, koje se upušta u narav klimatskih promjena, jasno “oženivši” tezu onih koji čovjeka smatraju glavnim krivcem za ono što se događa, od otapanja ledenjaka, globalnog zatopljenja sve do narušavanja biorazličitosti. Tako imamo poprilično banalni binom koji se svodi na lošeg čovjeka i dobru prirodu, prirodu prepunu bakterija koja ubija djecu po rodilištima, prirodu koja je nemilosrdna prema slabijima u procesu prirodne selekcije, prirodu koju, kao “zli ljudi”, smo ipak uspjeli ukrotiti da se danas više ne umire od banalnih bolesti koje je dobra priroda proizvodila. Tu se, u prvom poglavlju, papa više pokazuje kao jedan “opinion maker” među mnogima, izgubivši specifičnost vrhovnog učiteljskog autoriteta upuštajući se u provizorna znanstvena i “znanstvena” mišljenja o klimatskim promjenama, pa to prvo poglavlje više djeluje kao dokumentarac tipa “odabrao Dželo Hadžiselimović”, nego kao tekst papinske enciklike. No, unatoč tome, papa Franjo ne pokazuje totalitarni um, završavajući prvo poglavlje legitimnim pluralizmom stavova o pitanju naravi klimatskih promjena.
U tom kontekstu, premda je žestoko, s pravom, oprao banke sanirane novcem sirotinje, kao i financijaše uopće, simptomatično je da je encikliku do neukusa nahvalio predsjednik Svjetske banke Jim Yong Kim rekavši kako “briljantna” Franjina enciklika dolazi u “ključno vrijeme kada moramo poduzeti odlučne akcije kako bismo zaštitili osobe (posebno siromašne) i okoliš. To je urgentna zadaća, moralna i etička zadaća za sve nas.”
Svjetska banka upregla Franjine teze u svoja kola
Kako objasniti da Franjinu encikliku hvali baš predstavnik institucije koju je Franjo najžešće prozvao i oprao? Nema tu misterija, na katastrofizmu klimatskih promjena i globalnog zatopljenja iste institucije u svrhu saniranja planeta od zločestog čovjeka kane u narednom razdoblju investirati tisuće milijardi dolara, tako je da je ekologija jamačno jedan od najunosnijih biznisa budućnosti. Tako postaje jasno zašto im Franjino brisanje nosa ne smeta, dapače, upregli su njegove teze u svoja kola, kola koja vozi grupa ekobiznismena koja se već odavno zove “zelena mafija”, koja sije moralnu i inu paniku oko sudbine planeta, i onda taj strah sanira brojnim investicijama u “održivi razvoj” ili očuvanje “biorazličitosti”. No, papa Franjo se u samoj enciklici jasno distancirao (i) od takve vrste “ekologije” i “brige” za “zajedničku kuću”. Ipak, možda se moglo izbjeći takvo “otvaranje bokova” tim i takvim prvim poglavljem, no kako se radi i kod nauka Katoličke crkve općenito, iz njega si, sustavno mentalitetu samoposluge, svako uzima ono što mu paše, a žmiri na ono što mu ne ide u prilog, od spolnog, obiteljskog do socijalnog morala i nauka, pa tu ni Franjo nije izuzetak.
Najžešću kritiku enciklike na europskom tlu uputio je poznati katolički publicist Antonio Socci, koji je osporavao i regularnost Franjinog izbora za papu, smatrajući da takva zelena enciklika uopće nije bila potrebna, da se radi o dodvoravanju modama. Dok se Europi događa masovni otpad od vjere, a crkve pretvaraju u džamije, dok se kršćani u svijetu svednevice ubijaju i masakriraju postavši najugroženija i najprogonjenija vjerska skupina na svijetu od koje su mnoge zemlje počišćene, papa Franjo, smatra Socci, se sekira u kontekstu biorazličitosti, za nestanak mnogih nevidljivih “kukaca, algi, insekata i reptila” (br. 34), što je ultimativni cinizam jednog vjerskog poglavara. Zaslužuju li oni, progonjeni kršćani, encikliku, pita se Socci, jednako kao insekti i reptili, što je Papin prioritet, kukci ili ljudi, kršćanska sirotinja, od Nigerije preko islamskih zemalja do Koreje? Citirajući sv. Tomu Akvinskog (Summa Theologiae I – II, q. 113 a. 9 ad 2) Socci podsjeća kako je spasenje samo jedne duše važnije od cijelog prirodnog univerzuma, te citirajući Isusa dodaje (Mt 24, 35) kako će “i zemlja i nebo proći, ali moje riječi neće proći”. Čovjek nije “tumor svijeta”, kako ga enciklika prikazuje, već kruna Božjeg stvaranja, pri čemu papa Franjo, smatra Socci, ide u svojoj “zelenoj enciklici” u broju 83 izravno protiv koncilskog dokumenta o crkvi u suvremenom svijetu “Gaudium et spes”, broj 12.
Brojni teolozi encikliku dočekali s oduševljenjem
Za razliku od Soccija, drugi će teolozi ovu encikliku dočekati s oduševljenjem uspoređujući ju sa “Rerum novarum” (Nove stvari) Lava XIII. Tako, kao što je Lav XIII. u korpusu katoličkog (socijalnog) nauka otvorio radničko pitanje i uveo ga na velika vrata, tako je papa Franjo na velika vrata uveo “ekološko pitanje” s enciklikom “Laudato Sii”, pa je, sukladno tom mišljenju, papa Franjo papa koji je progresist. Osobno sam suprotnog mišljenja, jer je Franjina enciklika zapravo antiprogresistička i napušta, rekao bih naivni, optimizam “Gaudium et spes”, pa je ona u tom smislu antimodernistička, jer ide protiv kapitalizma i progresa bez vizije općeg dobra u koji je uključen i ekosustav sa siromasima kao najranjivijom skupinom. U tom je smislu papa Franjo konzervativni, antimodernistički papa bliži Syllabusu i Piu IX. nego Leonu XIII. Dakle, papa se, suprotno od onoga kako tvrde kritičari ove enciklike, uopće ne dodvorava modama ni raznoraznim lobijima, dapače, iako ne treba zanemariti ni latinaoamerički mentalitet i specifični pristup teologiji koji isijava na nekim mjestima, gdje je više lepršavosti nego misli. Nesumnjivo je da će se oko ove enciklike još izvjesno vrijeme lomiti koplja.
No, bez obzira na sve, enciklika je uravnotežena, izvrsno napisana i, ako zanemarimo pomalo nespretno prvo poglavlje, u suglasju sa tradicijom i naukom crkve kao i sa prethodnim papama na koje se u svojim ključnim tezama oslanja. Dakle, sve ono što se podmetalo papi Bergogliu prije izlaska enciklike, da će nasjesti na newageovske fore i kojekakve dubinske ekologije ezoteričnoga tipa, da će heretično Kristov križ obojiti u zeleno, palo je u vodu. Kao prvo, ova enciklika je teocentrična i kristocentrična, ona nije nikakav ekologistički, ekološki manifest, već kršćansko promišljanje stvorenoga u svjetlu kršćanske objave i tradicije. Njena temeljna ideja nije “ekološka” već teološka: svijet i priroda nisu tek svijet i priroda, već stvorena stvarnost, dar Božji koji treba čuvati, pri čemu, u skladu s najboljom tradicijom crkvenih otaca, univerzum i stvorenost shvaća kao “kozmičku liturgiju”, stvarnost ranjenu grijehom kojoj je uskrsno jutro nagovještaj obnove i rana nastalih istočnim grijehom, grijehom protiv prirode u kojem sudjeluje i čovjek, a koji se najviše lomi preko leđa sirotinje. Papa je jasan i po svim drugim pitanjima, pa se implicitno čudi ekologistima kojima je veće zlo zgaziti egzotični cvijet nego ubiti nerođeno dijete, jasan je i po pitanju kulturoloških posebnosti u kontekstu “integralne ekologije”, po pitanju rodne ideologije, u svemu u suglasju s tradicijom i naukom Crkve na njegov, bergogliovski, pomalo eklektičan način.
U tom smislu, možemo, kao i kod svake enciklike, postavljati različita pitanja ili imati poteškoća, no papa Franjo definitivno nije obojio Kristov križ u zeleno, već je, sasvim obrnuto, “zelenima” ponudio isti križ kao korektiv svakoj mitizaciji ili fetišizaciji prirode, kao i njenoj divljoj eksploataciji, križ koji samom svojom formom kazuje da nas neće izbaviti niti nekakav novi humanizam, već samo onaj u kojem se prožimaju horizontalno i vertikalno. A to je upravo Franjina “ekološka” enciklika.
Autor: Ivica Šola//Dnevno
