SILVANA DRAGUN: Kazalište i filozofija destrukcije
Da bismo razumjeli suvremeno kazalište destrukcije i njegovu doktrinu šoka moramo se vratiti na početke avangardnog pokreta u Europi početkom 20 st. Na avangardna strujanja futurizma, dadaizma i nadrealizma utjecala je Nietzscheova filozofija nihilizma i anarhizam Mihaila Bakunjina.
Za njemačkog filozofa F. Nietzschea (1844.-1900.) umjetnost je važnija i vrijednija od istine koja je ružna i okrutna. U ”Rođenju tragedije” piše da je umjetnička sloboda stvaralačka igra bez svrhe. Nadčovjek je umjetnik koji stvara svijet ex nihilo. Nasuprot kršćanskom spasenju prednost daje tragično-dionizijskom svijetu bez mogućnosti izbavljenja. Sve jest i nije. Pod utjecajem Nietzscheova aktivnog nihilizma koji je proglasio ”smrt Boga” kazališni revolucionari 20. st. će na daskama koje život znače proglasiti ”smrt čovjeka”.
Bakunjinova teza da je destrukcija ”kreativna strast” postati će dogmom avangardnog pokreta. Estetska destrukcija kao avangardna ”kultura negacije” sve više se pod utjecajem Bakunjinove ideologije anarhizma shvaćala preduvjetom kulturne revolucije. Avangardni umjetnik je umjetnost shvaćao kao poziv na revoluciju i prevrednovanje svih vrijednosti. Nadao se da će stvoriti nešto novo tek kad odbaci sve autoritete i tradiciju. U kazalištu su se počeli pojavljivati pravci koji veličaju ”kulturu negacije”.
Nihilistička ideologija koja je proklamirala novi barbarizam imala je upliva kod kazališnih revolucionara kakav je bio Antonin Artaud. U kazališnu praksu Artaud je uveo ”teatar okrutnosti”. On je smatrao da je surovost neizostavni dio svakog kazališnog spektakla. Kazalište se za njega treba osloboditi robovanja tekstu. U djelu Režija i metafizika Artaud piše o kazalištu kao dvojniku okrutne stvarnosti koja nas okružuje. Kazalište okrutnosti je totalno kazalište u kojem autentično ima prevlast nad jezikom. Važnost svake predstave leži na njenoj sceni i pokretu, ali i na glumcu kojega Artaud naziva atletom srca. Iako su umjetnici uvijek zagovarali slobodu i neovisnost, nevjerojatno je koliko je kazalište 20. st. bilo podložno različitim ideološkim i političkim utjecajima. Postmoderno kazalište prije svega karakterizira progresivni gubitak smisla. Kad nema Logosa nema ni katarze na koju se pozivaju kazališni opsjenari zavedeni nihilističko-anarhističkim teorijama. Suvremeno postdramsko kazalište pati od recesije duha i moralne dekadencije. To je kazalište koje šokira publiku nasiljem i pobunom radi pobune.
Nedavno sam na 25. Marulićevim danima imala prilike pogledati predstavu ”Europa” prema dramskom tekstu Ivane Sajko u režiji Primoža Ekarta i koprodukciji Imaginarnog i Cankarjevog doma iz Ljubljane. Ivana Sajko je hrvatska dramatičarka koja piše pod utjecajem njemačkog postdramskog kazališta. U jednom intervjuu Ivana Sajko kaže da su na njen rad imali utjeca njemački pisci Brecht, Müller i Weiss. Umjetnik u postdramskom teatru koje karakterizira dekonstrukcija, subverzija i perverzija postaje sam sebi svrha i jedina mjera stvari koje jesu i onih koje nisu poput Nietzscehovog natčovjeka. Ivana Sajko na jednom mjestu kaže: ”Ja, Ivana Sajko, ja sam svoja kćer, svoj otac, svoja majka i svoja ja.” Ona priznaje da je na njeno stvaralaštvo imao utjecaj francuski filozof Micheal Foucault (1926.-1984.) koji je u knjizi ”Povijest ludila u doba klasicizma” došao do zaključka da ludilo nije bolest nego proizvod društvenih i etičkih obveza. Ludilo će postati moćno sredstvo kreativnog izražavanja zagovornika postdramskog teatra.
Foucaultova teorija moći utjecala je na seksualnu revoluciju, rodnu ideologiju i dekonstrukciju identiteta. Za njega su spol i seksualnost društveni konstrukti, a tijelo tabula rasa u koje društvo ispisuje i utiskuje kulturna tumačenja. Foucaultove teorije utjecaje su na i postdramsku poetiku. Na primjeru predstave ”Europa” pitamo se gdje je nestao čovjek? Kako se u takvim predstavama prikazuje žena? Zašto je ona autodestruktivna junakinja, razmažena celebrity lutka i prostitutka? Zašto je postala robinja onih stereotipa za koje se mislilo da su prevladani? Mora li žena u postdramskog teatru biti lutka bez duše i konzumeristička ikona rastjelovljenog identiteta? Može li kazalište danas ponuditi alternativu masovnoj pop kulturi i neoliberalnoj ideologiji? Žena je u postmodernom kazališu izgubila dostojanstvo, nježnost i ljepotu. Nema tu nikakvih dubljih emocija osim gladnih želja i primitivnih izljeva bijesa. Junaci kazališta destrukcije su obezglavljene žrtve svojih strasti, likovi koji nemaju ni snage ni volje promijeniti svijet, oplemeniti ga i učiniti boljim. Oni nikome ne nude ljubav niti znaju što bi ona trebala značiti u okrutnom svijetu. U kazališnoj antropologiji koja je obilježena ”dionizijskim ludilom” i estetikom ružnoće likovi postaju krajnje dehumanizirani i depersonalizirani.
Tu čovjek više nije ”slika i prilika” Božja, nego proizvod misli i želja, nusprodukt ideologija. Francuski filozof Alain Badiou u jednom razgovoru koji je objavljen pod nazivom ”Pohvala kazalištu” govori o problemu politizacije kazališta. On se opire ”desnim” krugovima koji njeguju ”muzealizaciju umjetnosti”, ali i ljevičarskim koji polaze od dekonstrukcije svega. Takve tendencije, a osobito one koje dolaze iz lijeve političke provenijencije dovele su do toga da imamo ”kazalište bez kazališta”, ističe Badiou. Takvo kazalište ništa ne govori nego se reducira na puki vizualni spektakl, igru riječi i tijela. Iza toga stoji zapravo strah od identiteta i jasnoće ideja. Iz straha da nešto ne bude ”crno ili bijelo” olako se slijede trendovi i prihvaća etički relativizam.
Gledatelju se ne nudi ništa trajno i uzvišeno, nego samo ono što je površno. U tome se krije zamka manipulacije i političke indoktrinacije. Kazalište destrukcije najviše odgovara totalitarnim ideologijama. Totalitarne ideologije uvijek su nastojale preobraziti društvo indoktrinacijom, terorom i rušenjem postojećih institucija. Po repertoaru predstava u javnim kazalištima nije teško uočiti da ljevičarski pristup dominira hrvatskim glumištem. Ako želimo prevladati aktualnu kazališnu krizu, moramo odbaciti ovu reduciranu nihilističko-anarhističku sliku čovjeka i vratiti se metafizičkim izvorima drame. Predstave moraju otkrivati napetost između transcendencije i imanencije a ne predstavljati tek puki spektakl kao inverziju života. Zadaća je umjetnosti da duši daje krila i otkriva nam ljepotu bitka.
Objavljeno u časopisu Veritas, br. 7-8 (594)
Silvana Dragun
