A. Luetić: Armagedon jugo-hrvatskog PEN-a
P.S. ili post „mortem”
‘Odijelo’ ne čini čovjeka, ili čini? Bulumentan, raščupan i iščupan, nebrijan (asocijacija!), ali nabrijan, neshvaćeni bezdomovinac; zdušan, ne i jedini, zagovornik ‘naših jezika’, ‘svih naših’ književnosti, naših prostora, ‘naših kultura’ (zato ‘pada’ naša civilizacija), izgubljenik u prostoru, pogotovo u vremenu.
Ali stalno djelatan. Kao da nema mira dok ne dovrši ponovno ujedinjenje – onako kako su to ‘htjeli i učinili naši očevi’- jer: ‘nije to bio njihov atavistički nagon’. Smiješnotužan neki lik. Lamentira, docira, mudruje: vrstan na mnogim područjima ljudskog djelovanja; kolikog li zanosa, ushićenosti, nametnute osobne ‘nadnaravnosti’. Gazi li to prema ‘Nobelu’, pa lebdi i ne dotiče zemlju.
Na stranicama ‘jutarnje mučnine’ (čudnog li čuda?) se ‘nakostriješio’ i otvorio do utrnuća gnjevnu dušu. Stade u obranu svojih jarana – pisaca, ‘književnih kritičara’, ‘književnika’, ‘gorostasa’ uma i pera iz iste brazde, umrežene regionalne književničke čaršije. Očita nam lekciju (ovog puta ne ‘našim prostorima’ i ‘našim jezicima’, nego samo jednom ‘prostoru’ i jednom ‘jeziku’ – njemu posebno ‘omiljenom’) ‘sukladnom’ usporedbom. Bješe li to i memento, upozorenje?
‘U Njemačkoj 1933. na zao glas došli su književni kritičari…’, poče ljutiti književnik. U Hrvatskoj 2015. na zao glas došli književnici, novinari – opetuje papagaj-ski. Književnici? Hoće li njihove knjige (to velebno blago ‘naših naroda’) završiti na lomači, kao 1933. H. Manna, H. Heinea? Je li se čudak možda smeo? Ili je htio reći, nadahnut ‘napadom’ pjesničke slobode, da je Adolf bio toliko ‘napredniji’ od Zorana. Nadrobi još koješta.
Naricanje za „izgubljenim sinom”
„Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli,… Moćnici (pravednici, režimlije, pravosuđe) koje su (on, braća mu od strica i ‘rodijaci’) do jučer slavili sada njih šutiraju- zaista prava nepravda kao da veli ovaj kalimero. Sudba je nemilosrdna, ili je sada (kad je osuđen neki od tih prepredenjaka) pravda- u krivdi!? Ganutljivost prijeđe u naricanje za ‘izgubljenim sinom’, ‘ikonom’ slobodoumnog spisateljstva. Kao da ih je malo ostalo u regionalnoj ‘pojati’, jutarnjoj mučnini i večernjoj mori.
Ovaj je ipak jurišnik, cenzor društva, kritičar (božesačuvaj kritikant), poseban primjerak ‘naših’ endemosa: nije gnjida, ni desničarska stoka, nije ni katolički taliban. Nije ni ‘prost kao šlapa’. Prigodni aplauzi ‘komšija’ utvrđuju i potvrđuju njegov i njihov elitizam i veličinu. Hukne ‘jugo’- diže prašinu, nastade strka. Branjeni raspomamljenik izazva uzbunu, umalo ustanak, i u dotičnoj filijali jugo-hrvatskog PEN-a. U obranu mu stade i čelnik Hrvatskog novinartskog društva. Usta(do)še tada u-druženi revolucionari poznati i priznati ‘od Vardara do Triglava’.
Uključiše se zmije iz svih poskokovih draga: propovjednici ‘obnovitelji i mrdušini hamleti (sada je: ‘biti ili ne biti’) i JurišniciOvaj je ipak jurišnik, cenzor društva, kritičar (božesačuvaj kritikant), poseban primjerak ‘naših’ endemosa: nije gnjida, ni desničarska stoka, nije ni katolički taliban. Nije ni ‘prost kao šlapa’. Prigodni aplauzi ‘komšija’ utvrđuju i potvrđuju njegov i njihov elitizam i veličinu. Hukne ‘jugo’- diže prašinu, nastade strka.
Branjeni raspomamljenik izazva uzbunu, umalo ustanak, i u dotičnoj filijali jugo-hrvatskog PEN-a. U obranu mu stade i čelnik Hrvatskog novinartskog društva. Usta(do)še tada u-druženi revolucionari poznati i priznati ‘od Vardara do Triglava’.zona sumraka, i liliputanac (inače visoki – ‘sveznali’: i jučer, danas, malo sutra, i pile (na)opako, i ‘svestrani zlatni g(r)all’). Zaprdecali se, iskočili iz matičnih ‘pojata’ te udarili u talambase. Posebno dirljivo je bilo solidariziranje dijela bratije po cijenu gubitka, svjesnog ‘žrtvovanja’, izdašnih sinekura..
Podučavaju nas i o smislu demokracije, svojim kompetencijama, neprenosivosti svoga ‘moralnog’ autoriteta. Udarni poklič, sukus njihovih ‘homilija’ (to je inače ‘poslanje’ dirigiranih, profesionalnih ‘humanista’) je ideološki: podmuklom retorikom, začinjenu nonšalantnim tonom krčmarskog prostaštva, ‘podučiti’ svjetonazorski zalutalu većinu i usmjeriti ih na ‘pravi put’.
Ali, htjeli to ili ne ‘naši’ junačine – i život piše svoje priče. Danas sa štitom, a već sutra na štitu. Lako je bilo organizirati razne skupove, festivale i derneke u donjim ili gornjim spičkovinama pa s bratijom međusobno dijeliti ‘prestižne’ nagrade za umotvorine. Naročito su se iskazali na polju ‘književnih fabrikata’. Osim u ljubljenoj im ‘domovini’ nakitiše se tako lovorovim vijencima za višekratna djela i ‘širokopojasne’ zasluge – u otadžbini.
Kuda bi sada mogli glavinjati, propagirati i poticati ‘istinu’? Bilo bi najbolje za ove ‘zlosretnike’ i ogorčenjake, pogotovo za hrvatski provizorij, da skupe ‘prnje nabodene na štap’ i krenu u ‘obećanu zemlju’, na njihovim prostorima. Konak će imati, a čergu mogu podići gdje žele, jer su tamo ostavili duboke tragove. Možda im u čast urade i kipove.
Hoće li uspjeti ‘ostvariti’ bar neke sigurne Judine škude? Ali mogu na miru i s više žestine i mara ‘objektivno’ oblajavati i klevetati „..gadljivo predvidljivu zemlju klase Hrvatska”, „brabonjak od republike”, pa i svoje uhljebo-krpeljave udomljivače: SD, JL, VL,..
Zbog ‘gubitka’ ovih gorostasa misli uma i pera naša književnost neće biti prikraćena, niti će nas svladati tuga. Od loše vrane loše (i) jaje.
Ante Luetić
Ante Luetić/hkv.hr
