MARCEL HOLJEVAC: Bikovi pred Ministarstvom uklonjeni, bikovi u Ministarstvu ostaju
Bikovi pred Ministarstvom uklonjeni, bikovi u Ministarstvu ostaju – to je jedna od vijesti tjedna koju je Holjevac svrstao u svoj pregled tjedna.
Bikovi pred Ministarstvom uklonjeni, bikovi u Ministarstvu ostaju
Braća Markić iz đakovačkog kraja došli su prosvjedovati pred Ministarstvo poljoprivrede, zajedno s pet svojih bikova, jer im je oduzeta zemlja koju u zakupu imaju dvadesetak godina. Zemlja je dodijeljena sinu bivšeg direktora Đakovštine, koji je, kažu, ponudio osjetno manju cijenu nego oni, nema nikakvog iskustva u stočarstvu kojim se oni bave generacijama, a usto je, kategorični su, krivotvorio dokumentaciju i radnike i stoku tvrtke svog oca, Lactis d.o.o., predstavio kao stoku i radnike svoga OPG-a. Kako se radi o zakupu, a ne koncesiji, ta zemlja je u osnovi namijenjena OPG-ima, ne tvrtkama, kažu.
Ministar ima genijalno opravdanje za namještanje natječaja. Po njemu, Markići su zaboravili reći da su “na istom natječaju” dobili 217 hektara nekog drugog zemljišta, a navodno imaju i 622 hektara ukupno u zakupu. Čak i kad bi i jedno od toga bilo istina, a zapravo nije – Markići na njegove tvrdnje o više od 600 hektara u vlasništvu 7 OPG-a u vlasništvu obitelji (otac, i šestero odrasle braće, od kojih svaki samostalno vodi svoje obiteljsko gospodarstvo) uzvraćaju “neka pokaže te ugovore po kojima mi imamo zemlju u zakupu” – opet je opravdanje besmisleno.
Ministarstvo poručuje, “u redu, namjestili smo natječaj, ali nema veze jer vi ionako imate dovoljno zemlje u zakupu, a i nudimo vam na korištenje bez ugovora poplavnu zemlju uz Savu i nešto šikare u planini, s tim da je ove godine raskrčite o svom trošku, a mi ćemo je nagodinu onda na natječaju dati nekome drugom”.
Radi se o stvarima neshvatljivima normalnom čovjeku. Ispada da nije problem ako nekog oštetite na namještenom natječaju, ako niste namjestili neki drugi natječaj. Ono, ukrali smo vam tisuću kuna iz novčanika, ali mogli smo vam ukrasti dvije. Pa nismo lopovi. A opravdanje o tome da Markići ionako imaju xyz hektara je još besmislenije, kad bi je i imali: “U redu, namjestili smo natječaj, dali smo zemlju onom tko nudi manje novca i ima lošije reference, usto krivotvori dokumentaciju ali je financirao kampanju gradonačelnika koji je član naše stranke, ali vi ionako imate dovoljno zemlje”, odgovaralo bi sljedećem: “Pa ukrali smo vam tisuću kuna, ali što se žalite, imate još dosta novca.”.
Takva balkanoidna filozofija valjda funkcionira samo u Grčkoj, Hrvatskoj i Srbiji, gdje se namještanje natječaja smatra temeljnim ljudskim pravom političara. Da bude gore, Jakovina je, kad se predsjednica ukazala u Ministarstvu i počela postavljati neugodna pitanja o slučaju i tome zašto se prijava Markića ne rješava, hitno nestao sa sastanka kad je tajnica ušla i rekla da ga zove premijer. Kad je predsjednica, nakon što se nije vraćao u sobu, pitala gdje je, tajnica je objasnila da je “otišao premijeru”. Stvarno divan potez, dostojan ministra. Kasnije je navodno rekao da je došla “bez protokola, bez najave, neinformirana i očito izmanipulirana jer se obitelj Markić s 800 hektara zemlje nikako ne može nazvati malim poljoprivrednicima” (od prekjučer je očito zemljište Markića naraslo za još 200 hektara!). Dokazujući time svoje specifično shvaćanje pravde, jer od velikih poljoprivrednika se valjda smije krasti. Na kraju je svoj hrabri čin skrivanja od predsjednice u čajnoj kuhinji upotpunio prijetnjom otkazom zaštitaru, jer je Kolindu pustio u zgradu Ministarstva! Jer što se predsjednica države ima miješati u njihova posla i to kako oni vode državu.
Uglavnom, bikovi ispred Ministarstva su uklonjeni. Bikovi iz Ministarstva zasad još nisu.
Mamić u Remetincu, BBB-i na tribinama, mediji u suzama
Ne mogu shvatiti zašto dio politički desno orijentiranih medija, pa čak i dio onih drugih, pokazuje simpatije za čovjeka koji je do sada radio nepopravljivu štetu ugledu Hrvatske, Hrvata, HDZ-a (kojeg nije član, ali se mota oko njega i sramoti ga), i desnici općenito, jer ga se iz nekog teško razumljivog razloga povezuje s domoljubima u Hrvatskoj.
Istina, Mamić zna na svoj primitivan i zdravoseljački način biti, uvjetno rečeno, povremeno simpatičan, jer je redikul. Psuje svima majku onako od srca. Ljude zabavljaju njegovi teatralni ispadi, prave ringtonove na mobitelima od njih. Razmišljanje ide u stilu “neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj”, odnosno “Zdravko Mamić mrzi Jovanovića i SDP, što znači da je naš”. Tome treba dodati i bezuvjetne simpatije za reprezentaciju, s kojom on kao ima neke veze. I, naravno, svijest o tome da Mamić nipošto ne bi bio uhićen da nije politički nepoćudan vladajućoj garnituri. Što nije sporno.
No ta reprezentacija je postizala svoje najbolje rezultate prije Mamića, 1998. godine. A to što su oni koji ga uhićuju vjerojatno isti kao i on, ako ne i gori, samo ne znaju biti simpatični poput njega, nije razlog da bih simpatizirao Mamića. Radi se o čovjeku koji s nogometašima potpisuje robovlasničke ugovore po kojima mu oni moraju davati 20 posto svoje zarade – doživotno. Ako to nije lihvarenje, što jest?
Malo je neobično kad se ljudi kojima je inače, s razlogom, mrska svaka pomisao na Jugoslaviju trude obraniti čovjeka koji hvali Jugoslaviju kao najljepšu zemlju na svijetu, druži se s Arkanovim ljudima, i kojeg je sam Tuđman šutnuo nogom u stražnjicu iz Dinama, nakon što je zbog njegovih primitivnih ispada – poput davljenja delegata na utakmici s Auxerreom – Dinamo izbačen s europskih natjecanja, pa se do 2000. muvao po klubovima poput Segeste i Croatije iz Sesveta. Romantični heroj? Ne baš. Više krkan vulgaris domesticus.
Što utajivači poreza misle o utajivačima poreza?
A Mamića se dotaknuo i Dnevnik HRT-a, koji je o tom razmjerno nebitnom liku napravio prilog od 15 minuta na početku jednosatne, nevjerojatno zamorne emisije. Sjednice Centralnog komiteta u SSSR-u su često trajale manje od Dnevnika HRT-a, a vjerojatno su bile i zanimljivije. Čovjek bi pomislio da javna kuća koja zapošljava više od 3500 ljudi, i koja nam za milijardu i 400 milijuna kuna godišnje uglavnom servira američke serije iz osamdesetih poput “Dinastije”, kaubojske serije iz šezdesetih poput “Bonanze”, i partizanske filmove iz pedesetih, dakle emisije koje su manje-više besplatne, ima nekog svog urednika koji bi prokomentirao uhićenje. Ako već iz nekog razloga smatraju da komentari spadaju u emisije vijesti, kao u socijalizmu kad je uz vijest ljudima trebalo odmah dati i što će o vijesti misliti kako bi ostali na partijskom kursu, da se ne zeznu slučajno pa ne kažu javno što ne treba.
Ali ne, za komentar vijesti o Mamićevom uhićenju HTV je kontaktirao novinarku privatnog portala Index, Deu Redžić. U redu, mogu razumjeti da se za kratki komentar zamoli Ćiru ili tako nekog, pa i Jovanovića. Ali zašto novinari pitaju za mišljenje druge novinare? Nemaju dosta svojih ljudi na plaći? Stvar i ne bi bila tako bizarna da Dea Redžić, koja jasno o Mamiću misli da je mučko đubre koje je utajilo državi porez, nije dugogodišnja novinarka portala čiji je vlasnik Matija Babić nedavno pravomoćno osuđen zbog utaje poreza i pronevjere novca, dakle za isto ono za što je optužen Mamić!
S tim da Babiću nije zaplijenjen stan niti je i dana proveo u Remetincu, osuđen je da vrati državi milijun ukradenih kuna i na nekoliko mjeseci guljenja krumpira. Što je uobičajena kazna koja se u Hrvatskoj izriče onima koji pronevjere nekoliko milijuna kuna poreza, dok se drugdje za to ide na robiju. Možda ipak, kad bolje razmislim, nije pravedno da je Mamić u Remetincu, kad su se svi drugi već izvukli s “radom za zajednicu” u trajanju od nekoliko mjeseci. Dajte mu da guli krumpire. Ili jednostavno strpajte u zatvor i sve druge takve, i oduzmite im imovinu.
Vrdoljakova vizija
Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak odbio je prepustiti udruzi Visia Croatica propali – bolje reći, namjerno upropašteni Imunološki zavod. Visia Croatica je inicijativa grupe građana za spas i zaštitu Imunološkog zavoda. Inicijativu su pokrenuli Ivan Rude, Aleksandar Soltyšik, Đuro Lubura, Leo Buljat, Zoran Kalinić i Ivan Gašpar, a do danas se inicijativi priključio niz građana. Temeljni cilj inicijative je očuvanje imovine Imunološkog. Visia je osnovana kao komanditno društvo, specifičan oblik udruživanja kapitala građana gdje ravnopravno sudjeluju u upravljanju društvom na temelju društvenog ugovora.
Na natječaj za prodaju državnih dionica Imunološkog javili su se jedino oni, ali su odbijeni. “Pitanje je zbog čega se Ministarstvo gospodarstva sada predomislilo i zbog čega ne želi da Visia Croatica, koju je narod podupro svojim novcem, preuzme Imunološki zavod. Vjerojatno se nećemo javiti na idući natječaj koji će se provesti, jer nam je ovo jasna poruka da nas u Vladi ne žele, a bit će zanimljivo vidjeti koji će se investitori pojaviti sada, a nitko se nije pojavio na prethodnom natječaju. U svakom slučaju, mi ćemo vratiti novac građanima koji su uložili svoj novac u ovaj projekt”, rekao je Đuro Lubura, jedan od osnivača Visie Croatice.
“Iako ponuda zadovoljava sve formalne uvjete iz ponudbene dokumentacije, pokazale su se neke nedorečenosti i nepoznanice u sadržaju plana poslovanja, ulaganja i razvoja društva Imunološki zavod d.d., koji je sastavni dio ponude”, navodi se u obrazloženju odluke Vlade.
Dakle, Vrdoljak odbija prodati Imunološki jedinom ponuđaču, i šalje ga u propast, iako zadovoljava sve formalne uvjete. Ministar otvoreno kaže: “Istina je, ja sam zaustavio projekt Visie Croatice. Neću Imunološki dati ljudima koji ne nude ništa osim obećanja”: no oni nude novac, a nitko drugi ne nudi ništa.
Da rezimiramo: Visia Croatica je u cijelosti u vlasništvu hrvatskih građana. Nitko od njih nije povezan s mitom, kriminalom, niti korupcijom. Jedini je ponuđač.
Istovremeno, to isto ministarstvo daje prava na istraživanje i eksploataciju nafte i plina u Jadranu ENI-ju, koji je talijanska korporacija, čiji je bivši predsjednik Uprave osuđen zbog korupcije, koji se služi davanjem mita i crnim fondovima u dobivanju poslova i koncesija, a i trenutni predsjednik Uprave je pod istragom zbog korupcije. Paola Scarona talijanska financijska policija sumnjiči da je od 2006. do 2010. godine alžirskim političarima i drugim dužnosnicima platio 198 milijuna eura da bi Enijeva tvrtka Saipem pobijedila na natječajima i ugovorila poslove vrijedne ukupno 11 milijardi dolara.
Za koga se čuva Imunološki? Ili jednostavno nitko ne nudi nikakvo mito, pa mora propasti?
Tajna putovanja Zorana Milanovića
Milanović je helikopterom potegnuo do Grobnika. Slučajno je snimljen tamo, a dočekalo ga je službeno vozilo. Što je tražio na Grobniku nije razjašnjeno. Navodno se radilo o nekom sastanku koji “nije bio za javnost, i zato i nije bio najavljen.” A koji su to sastanci na kojima premijer sudjeluje za javnost? Nekako je u demokracijama običaj da se daju službena priopćenja o putovanjima premijera, ako se ne radi o striktno tajnoj diplomaciji.
Zanimljivo je i to da premijer uvijek nekako završi tamo negdje oko Rijeke kad “tajno” putuje. Tako još svi pamte mini-aferu kad je njegov avion malo “skrenuo” do riječkog aerodroma na Krku na putu do Zagreba. Nije da nas se tiče, ali voljeli bismo znati s kim on tamo svako malo sastanči, a da se ne da obavijest o putu na službenim stranicama Vlade. A usto, treba se ipak zapitati bi li se do Grobnika možda moglo i jeftinije, jer je on na oko sat vremena vožnje autom od Zagreba. No, dobro, naš premijer je poznati radoholičar, pa je zato njegovo vrijeme stvarno dragocjeno, svaka minuta. Nema novca koji to može platit’.
Blagodati javnog sektora
Kažu da je Grčku uništio, prije svega, golem javni sektor koji desetljećima služi kao socijalni amortizer, u njemu se zapošljavaju ljudi da ne bi bili nezaposleni, a ne zato jer bi za njih stvarno bilo posla. I to preko veze. Jednom kad si bio unutra, nitko ti nije mogao ništa.
U našem javnom sektoru su danas plaće male, pa zato tamo caruje negativna selekcija. Tri događaja su me uvjerila da je tome tako. Prvo sam pred nekoliko dana otišao u Narodne novine, da bih predao oglas o izgubljenoj iskaznici dodatnog zdravstvenog.
U poslovici nikog osim mene i prodavačice, koja melje na telefon, privatno i bez veze. Dobrih pet minuta, potpuno me ignorirajući. “Aha, i što još ima…” Meni se ne da raditi scenu. Kad je konačno spustila mobitel, uz opravdanje prijateljici u stilu “čekaj netko me gnjavi”, ja objašnjavam što mi treba. “A jel vam problem doć sutra ujutro”? “JE! A koliko vidim, ionako nemate posla”. “Ali znate, to morate odnijeti na HZZO, a oni vam danas više ne rade”, (u prijevodu, ne da mi se, a ujutro je ionako kolegica tu). “Dobro, odnijet ću im sutra, u čemu je problem?”
Nervozno odlazi iza pregrade, i nestaje na dvadesetak minuta. U međuvremenu, dućan se puni s još šest ljudi. “Jel radi tu neko?” Mlađi par nakon 15 minuta odustaje i odlazi. Jedna cura zove nekog mobitelom i pita može li se to što ima obaviti negdje drugdje. Ostali prebiru po policama, stoički. Žena se vraća, s pogledom kao joj je netko ubio majku i oca. “Petnejs’ kuna”.
Nekoliko dana kasnije, odlazim u jedan od gradskih ureda ostvariti neko sitno pravo. Dočekuje me službenica čija se ljubaznost može usporediti jedino s onom Gestapa kad su ispitivali Židove. I to na loš dan. I naravno da mi uz sve ono što na papiru piše da mi treba, treba i još ponešto što ne piše. Treća sreća. Naravno, nikad vam ne kažu što sve trebate, šalju vas uvijek po jedan papir koji fali. Čisto valjda da sebi daju na važnosti.
A prošlog petka supruga prima mail iz bolnice kojim joj odgovaraju na upit kad se može javiti na stanoviti pregled. Piše da dođe bilo u koji radni dan. Uspijeva organizirati čuvanje djeteta za ponedjeljak, odlazi taksijem u bolnicu, a tamo joj kažu: “Ali mi taj pregled ne radimo ponedjeljkom. Nema vam sad tko to napraviti. Dođite bilo koji drugi radni dan”. “Ali u mailu koji ste mi poslali piše BILO KOJI radni dan. Vama ponedjeljak nije radni dan?” “Krivo piše, gospođo. Bilo koji radni dan OSIM ponedjeljka”. Bilo bi jeftinije to obaviti privatno, u konačnici.
Pitanje za sto kuna glasi, koliko dugo vremena ćemo uz takav javni sektor trebati dok ne završimo gdje i Grci? Ne bi li ipak bolje bilo otpustiti iz njega pola ljudi, a ostalima, onima koji rade i trude se, udvostručiti plaće?
Grbin krenuo Grčićevim stopama
Predsjednik saborskoga Odbora za Ustav i poslovnik te zastupnik SDP-a Peđa Grbin kaže da nije istina da se mladi iseljavaju iz zemlje, i da stvari nisu tako crne kako jesu. U nedjelju je rekao kako je doduše točno da su se ljudi iz Hrvatske iselili, ali ni u približnom broju o kojem govori HDZ, jer je iz Hrvatske u dvije godine otišlo 35 tisuća ljudi, dok je u Hrvatsku došlo 20 tisuća. Što nas ostavlja, čak i po Peđi, za 15.000 ljudi u minusu. Tim tempom Hrvatska će se do 2100. godine isprazniti, spasti na oko milijun stanovnika, tim više što nam je natalitet 1,4 djeteta po ženi. Nezaposlenih, naravno. Jer neće imati za koga što raditi. Ostat će samo oni koje nitko ne želi i koji nikome ne trebaju, stari i nemoćni.
Zanimljivo je da se svojevremeno za Sanaderove vlade jako puno pisalo o iseljavanju, ali su se navodile samo brojke iseljenih, a na useljavanje se nije obraćalo pažnju. A svih tih godina se u Hrvatsku useljavalo više ljudi nego ih se iz nje iseljavalo! Tada smo bili u plusu, za do devet tisuća ljudi godišnje!
No, Grbin kaže da HDZ laže hrvatske građane šireći “ovakve dezinformacije” – da ljudi bježe iz zemlje, naime, te dodaje kako je od početka godine u Republici Hrvatskoj otvoreno oko 60 tisuća radnih mjesta za mlade ljude, od kojih je 18 tisuća na neodređeno vrijeme. Gdje su točno ta mjesta nije specificirao. Možda da pitamo mlade i nezaposlene tko laže: oni koji kažu da tko god može bježi van, po načelu “bolje Frankfurt na Majni nego golub na grani”, ili oni koji kažu da Hrvatska otvara radna mjesta brže nego Njemačka?
Peđa kaže kako su podaci kojima barata podaci iz službenih izvora Republike Hrvatske i Europske unije. Zanimljivo je da službeni podaci Njemačke govore da se samo ove godine tamo prijavilo 25 tisuća državljana RH. No po Grbinu izgleda da manje Hrvata odlazi iz Hrvatske u svijet nego što ih dolazi u Njemačku!
Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno
