Više nemamo kamo ni pobjeći!
Za manje od dvadeset godina, kažu znanstvenici, prvi čovjek bi mogao stići na Mars. Zvuči nevjerojatno, pogotovo iz perspektive našega djetinjstva kad nam je serija „Zvjezdane staze” bila vrhunac fantastike, kad su međuzvjezdani putnici bili tek fikcija, u stvarnosti nezamisliva.
Svemir je još bio neistražen, puno više tajanstven i dalek. Danas je sve bliži, kao da je svakoga dana tajni sve manje. Rođen sam tri godine prije slijetanja prvih ljudi na Mjesec. Ako doživim stariju dob, mogao bih upamtiti i prve ljude na Marsu. Od Mjeseca do Marsa, za jedan ljudski vijek! Pamtimo li još onu globalnu mistifikaciju 2000. kao godine u kojoj nas očekuju velike promjene? Za neke je to bio apokaliptički kontrapunkt, a za neke vrijeme čudesnih i velikih promjena na svjetskom planu.
Iz perspektive sedamdesetih i osamdesetih, 2000. godina nam se činila kao točka preokreta, kao ulazak u kolektivnu petu dimenziju, kao uzvisina na čudesnoj gori koju još nitko nije osvojio i s koje puca pogled u nepoznato. No dvijetisućita nam nije otkrila tajnu života, niti je bila išta više od svake druge godine na prekretnici stoljeća i tisućljeća. Pa ipak, kao da je tada odjeknuo pucanj startnog pištolja i hod čovječanstva u budućnost se bjesomučno ubrzao.
Digitalizacija je krenula brže nego ikada, analogno pojačavajući dojam sveopće virtualizacije ljudske percpecije i same svakodnevnice. Nešto se ipak promijenilo, nešto se dogodilo. Stvari se odvijaju brže, nemoguće postaje moguće, čovjek gubi strahopoštovanje prema velikim tajnama, mijenja se njegova svijest i pogled na sebe i cijeli svemir. Utrka za velikim znanstvenim otkrićima obilježje je našeg doba. Znanstvenici su zadihani poput trkača na kratke i srednje pruge. Moraju otkrivati nove i nove detalje mikro i makro-svijeta. Utrkuju se s vremenom, s prošlošću i sadašnjošću, jure za budućnošću, da je uhvate za čuperak. Cijeli svijet je ubacio u petu brzinu. Kolektivni Ultra-party. Gdje naći malo tišine i mira u kojemu se osluškuje iskon?
Koja je cijena svega toga? Jesmo li ljudskiji i plemenitiji? Ako nismo, što će nam prvi korak na Marsu? Što će nam sve ako izgubimo doticaj s Otajstvom, s Neizrecivim? Može li sve biti izrecivo i mjerljivo? Kad bi tako bilo, svijet bi se ugasio za tri sekunde. Svijet bi bez tajni nestao. Čovjeka bi ubila dosada, dotukla bi ga razgoljena apsurdnost života bez radosti, bez čari igre vječnog skrivanja i otkrivanja. Dakako da je uzbudljivo zamisliti prvi čovjekov korak na Marsu kao što je bilo uzbudljivo ljudima potkraj šezdesetih gledati ateriranje na Mjesec. No već za našu djecu i unuke, čovjek na Marsu više neće biti senzacija.
Granice se pomiču i mijenjaju percepciju naraštaja. Jednoga dana bit će izazov traženje prečaca, kozmičkih „short-cut-ova” u svemirskim putovanjima kroz tzv. crvotočine. Teorijska fizika je izračunala njihovo postojanje, a neki fizičari vjeruju da su to prolazi u više dimenzije. Možda su i mogući prolazi, skokovi iz galaksije u galaksiju. Naše stoljeće je označilo početak doba kad je sve postalo moguće, no usprkos svemu, nemoguće je na zemlji uteći pohlepi bankara i globalnih lihvara, nemoguće je suzbiti razne opačine i nevolje.
Čovjek je takav da će na zemlji biti gladnih i siromašnih i kad bude hodao po Marsu, vremeplovom prolazio kroz nove dimenzije prostora i vremena. Njegove atavizme neće izbrisati ni svemirski programi ni snovi o stvaranju novog života u laboratoriju. Transcendencija se ne može izračunati nikakvim jednadžbama, ali je slutnja njezine blizine neizbrisiva. Ono što najviše plaši je moć i brzina današnjih promjena koje naše uspomene i vrijeme pretvaraju u prah. Dvadeseto stoljeće je već u 2015. godini tako smiješno i zastarjelo u pogledu tehnologije i načina življenja. Čini nam se tako dalekim, a do jučer je bilo tu, sa svim svojim dubiozama i nadama. I priča o Marsovcima je zastarjela. Više neće oni k nama, nego mi idemo k njima. Problem je što više nemamo kamo ni pobjeći.
Zoran Vukman/velecasnisudac.com
