Kardinalu su pratili obitelj, a neki su i smrtno stradali
S približavanjem proglašenja svetim blaženog kardinala Alojzija Stepinca još ne jenjavaju brojna pitanja o njegovu liku i djelu. Dio odgovora nudi dokumentarni film “Stepinac – ubojstvo mučenika”, izdavača Večernjeg lista, u produkciji Večernjeg lista
Osim što je udar na kardinala Alojzija Stepinca bio udar i na cijelu Katoličku crkvu, njegovu sudbinu dijelila je i rodbina, zapravo cijela obitelj koja je bila pod neprestanom paskom, praćena i ucjenjivana. Toga se vrlo dobro sjeća Boris Stepinac, nećak blaženog kardinala Alojzija Stepinca, čiji je otac strijeljan 1943.
– Moj otac je Mijo, rođeni brat Alojzija Stepinca, koji je 1943. godine strijeljan pod čudnim okolnostima, nitko živ ne zna ni kako ni gdje. Jednostavno smo ga našli na tadašnjem sajmištu, plitko zakopanog u Krašiću – svjedoči kardinalov nećak, dodajući kako njegov otac ne samo da nije bio u ustašama nego nije bio ni u domobranima.
Težak život u Krašiću
– Bio je civil. Zbog bolesti nije ni mogao aktivno sudjelovati u ratu, imao je neku bolest noge, pretpostavljali su čak da je to tuberkuloza kostiju. Otac je nestao, a majka je s djecom – moj najstariji brat rođen je 1935., ja sam 39. godište, drugi brat 40. i sestra 43. godište – ostala živjeti u Krašiću. Majka je porijekolm iz građanske obitelji u Karlovcu. No dobila je zaposlenje u ministarstvu prosvjete, gdje je radila kratko vrijeme. Stanovali smo u Daničićevoj ulici u Zagrebu sve do 1946., kada je počelo suđenje blaženom Alojziju Stepincu – prisjeća se Boris Stepinac.
– Uoči sudskog procesa majku je pozvao Jakov Blažević i dao joj pismeno što bi trebala kao svjedok izjaviti na sudu. Ona je to kategorički odbila: „To su neistine, insinuacije, ja na to ne mogu pristati.” Posljedica toga bilo je to da smo u roku od tri dana trebali napustiti stan i Zagreb. Kako pruga Zagreb – Karlovac još nije bila funkcionirala, Nijemci su je bili razrušili, pješice smo se vraćali u rodnu kuću u Krašiću, hodali 50 kilometara. Ja sam 1946. pošao u prvi razred osnovne škole, majka se uzdržavala šivajući na „singerici”, bilo je nešto zemlje, imali smo veliko obiteljsko gospodarstvo… – govori Boris Stepinac.
– Istog trena dobila je otkaz. Sjećam se da je nas djecu jedanput-dvaput vodila na Kaptol, ali tamo je bilo Udbino osiguranje. Nije se moglo ni razgovarati. A u Krašiću, nakon dolaska iz Lepoglave, Stepinac je živio u župnom dvoru. U Krašić je odmah stigao jaki milicijski garnizon, dežurali su dan i noć. Majka nije išla k njemu, ali je nas djecu slala vrlo često, jer njemu su dolazile delegacije, liječnici, novinari, svatko bi donio
bombonijeru ili bombona i on je to slao nama djeci. Čak nam je i financijski pomagao jer živjeli smo vrlo teško. Bilo je to vrijeme velike neimaštine. Bombone i čokolade dijelio je i drugoj djeci, a novčano je pomagao ne samo užu rodbinu nego i sve u selu. Našu su obitelj optuživali za špijuniranje, ali sve su to bile Udbine namještaljke. Najstariji brat dobivao je batina, a od posljedica tih batina preminuo je 1959., dok sam bio u vojsci – kaže Boris Stepinac.
Istodobno, opovrgava informacije, koje se mogu pronaći, da je njegova majka Stepinčeva sestra.
– To je apsolutno netočno. Ona je njegova šogorica, žena njegova brata. Živjela je miran život i uzdržavala nas na različite načine – kaže Stepinčev nećak.
Bila su to teška vremena, jer je Udba htjela kompromitirati cijelu Stepinčevu obitelj, a ne samo na montiranom procesu osuđenog kardinala.
– Teta Štefanija, sestra kardinala i mog oca, kontaktirala je s njime kad je osuđen i odveden u Lepoglavu. Odnosila mu je rublje i sve što je bilo dopušteno. Njezin sin, moj bratić Josip Štengl, u vojsci je doživio strašnu torturu kad su ustanovili da je sin kardinalove sestre. Maltretirali su ga i fizički i psihički, zatvorili u vojni zatvor. Nakon nekoliko mjeseci vratili su ga kući, bio je krpa. Preminuo je u duševnoj bolnici. I teta se mučila, teško školovala djecu. Trpjeli smo i trpjeli, podnosili torture, omalovažavanja, podcjenjivanja – prisjeća se Boris Stepinac.
– Dok je kardinal bio u Krašiću, zabranjena je zona bila osam kilometara od Krašića, nitko nije mogao ući, kardinala se moglo posjetiti samo s posebnom dozvolom. Međutim, ljudi su bili znatiželjni, htjeli su ga vidjeti, preko vrtova i kroz šumarke dolazili bi noću i ujutro se priključili nedjeljnoj misi da bi ga vidjeli. Njegovo kretanje u Krašiću bilo je ograničeno od ulaza u selo do izlaza. Išao je u šetnju u pratnji župnika, tri koraka iza njega uvijek je bio milicajac. Vrlo rijetko bilo mu je dopušteno svratiti u neku kuću, rođacima, uvijek u pratnji milicajca. Prema tome, nikakva špijuniranja nije moglo biti – kaže Boris Stepinac, koji o Stepinčevoj bolesti, odnosno o tome da su ga komunisti trovali, zna malo.
– U obitelji se pričalo o tome, ali samo u pretpostavkama. Govorilo se da je to bilo oleandrom, zračenjem kroz zidove, međutim simptomatična je njegova bolest. U obitelji nitko nije imao takvih bolesti. Liječnici su dolazili k njemu čak dvaput tjedno i tako se ustanovilo da je to što se događalo s njime vrlo, vrlo čudno – kaže Boris Stepinac.
O obitelji Stepinac svašta se govorilo i podmetalo, pa tako i da je majka Borisa Stepinca bila u partizanima. Željelo se, naime, upravo obitelj razoriti prikazavši je kao onu koja uhodi i podmeće kardinalu Stepincu.
– To su obična podmetanja. S četvero djece ostati bez muža…, pa tko bi se brinuo o djeci? Pripisivati njoj špijunažu, partizanštinu, izvan je svake pameti, ali to su smišljeni udbaški potezi kojima se htjelo kompromitirati obitelj. Ne želim govoriti što sam pretrpio, a pretrpio sam mnogo. Trpjeli su i ostali članovi uže i šire obitelji čim bi se spomenulo ime Stepinac. Možda je to u jednu ruku bilo dobro. Ja sam u poslu trebao napraviti deset puta bolje od nekoga da bi rezultat rada bio jednako cijenjen – kaže Boris Stepinac, prisjećajući se kako su 2007. proslavili 100. obljetnicu razlaza obitelji Stepinac.
300 Stepinaca na okupu
– Do 1907. bila je to zadruga, a onda se podijelila. Nikada nije bilo nikakve svađe, svatko je dobio svoje imanje. Stric Juraj dobio je imanje u Vrhovcu i kuću u Karlovcu, mi smo ostali u obiteljskoj kući u Krašiću (danas je derutna), svatko je dobio svoj dio. Teta Štefanija dugo je živjela u Samoboru, ona je najviše bila vezana uz kardinala. Te 2007.
sastalo se nas 200-300 iz obitelji Stepinac, došli su svi, neki čak iz Tasmanije. Šime Strikoman napravio je milenijsku fotografiju cijele obitelji – prisjeća se kardinalov nećak dodajući kako je s obitelji Stepinac rodbinski povezan i varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak.
– Biskup Mrzljak moj je bliski rođak. Njegova baka rođena je sestra kardinala Stepinca i mog oca. Otac biskupa Mrzljaka, koji je sin kardinalove sestre, nestao je 1945. u Vukovaru, gdje je živio s obitelji. Ubili su ga jer je usko vezan uz obitelj Stepinac – priča Boris Stepinac, prisjećajući se i svoga posljednjeg susreta s kardinalom Stepincem.
– Moj posljednji susret s kardinalom Stepincem dogodio se 21. veljače 1959. Odlazio sam u vojsku 22. veljače pa sam župniku rekao da bih želio razgovarati sa stricem. Primio me vrlo rado, blagoslovio, oprostili smo se. Kad je umro, 10. veljače 1960., bio sam u vojsci, na vježbi na Jahorini. Imali smo radiostanice pa smo noću slušali Radio Vatikan i tada sam doznao da je umro – prisjeća se tih dana, kao i priče o kardinalovu srcu.
– To je općepoznata priča. Mons. Juraj Batelja objavio je sve dokumente i opširno opisao svaki detalj – kaže Boris Stepinac, dodajući kako su od Stepinčeve smrti bili pod neprestanim nadzorom komunističke policije.
– Sve do 1990. godine. Jednostavno su htjeli prikriti činjenice. Bili smo pod stalnom prismotrom da ne bi netko dao kakav intervju stranim novinama, da ne bi nešto publicirao. Cijelo vrijeme imali smo osjećaj kao da nam mač visi nad glavom. A kamo god ste došli, u školu, na fakultet, zaposliti se…, uvijek je bilo: E, on je Stepinac! Teško je reći da smo mi nosili križ. Najveći križ nosio je blaženi, a mi smo to s ponosom trpjeli. Možda nas je to na neki način i odgojilo – naučili smo dobro raditi i biti pošteni. Ja si mnoge stvari u životu nisam mogao priuštiti da ne bih povrijedio sjećanje na njega, jer on je uistinu bio uzor svima. Pa sam i ja osjećao da se moram tako ponašati, da ne padne nijedna mrlja na obitelj, a to isto činili su svi članovi obitelji Stepinac. Mislim da nema nikoga od nas na koga se može uprijeti prstom da je uvučen u kriminal, pretvorbe, u ovo ili ono. Nastavili smo časno živjeti baš zbog blaženoga, koji je bio putokaz svima – svjedoči Boris Stepinac.
AUTOR: Darko Pavičić /Večernji list
