Čudesa politike ili politička čudesa
Sve mi se čini da nije lako biti u politici odnosno biti političar. Sada je u Hrvatskoj trend razmišljanja mladih, a kod nekih nezanemarivi broj odlazaka i realiziran, o odlasku u inozemstvo trbuhom za kruhom jer posla za njih u Hrvatskoj nema.
U Glasu koncila, broj 43 od 28. 10. 2012. Luka Vuco u svom osvrtu kuka :“Kako smo mali narod, to odlazak tako velikog broja mladih stavlja u pitanje opstanak ovoga naroda. A to bi trebalo zabrinuti sve ljude, a naročito političare“. Luka precizno iznosi kako bi trebalo stimu- lirati investicije i to strane, čak s deset godina bez poreza. Eto, reklo bi se,čarobonog šatpića! I kakvi su to naši političari ako se ne drže ovoga što im Luka predlaže? Još je tu niz opservacija kako bi bi bilo dobro ovako ili onako, ali što se može, kad je kod nas takova politika ili politi- tičari koji su samo servis za briselske narudžbe.
Mislio sam neko, čak poduže, vrijeme ne javljati se medijima svojim člancima, jer ispada da se samo ponavljam, a, da prostite, ponekad ili često kao da potkivam žabe kako bi imale sigurniju obuću, tj. pitam se: ta zašto i komu ovo pišem? Naime, Luka Vuco i njemu slični u Glasu koncila vječno prozivaju političare i one koji to nisu ali, po njima, su uzrok propadanja naroda odnosno Hrvatske.
Zašto ne bismo malo gospodine Luka (znam da ste svećenik, ali se ne potpisujete kao don Luka u Glasu koncila) po Evanđelju pa bi vidjeli prave uzroke rušenja svega što vi navodite u svojim članicima? No, ne ću sad ovdje držati lekciju svećeniku, ali me nešto, gotovo, hoće katapultirati među vaše retke pisanja da vas pometem s tim vječnim naricanjem o propoasti zbog ovih i onih, a nikako da se kao razmetni sinovi vratite svome Ocu i priznate vlastite grijehe i propuste. Evo samo jedno pitanje: Vjerujete li da propadanje naroda, a time i same Hrvatske, uistinu, uzrokuju najviše političari? Ako jesu, onda vi ste ponudili čudesno riješenje u vašem članku i samo je na političarima da to otkriju i po njemu postupe i eto spasa. To bi bilo pravo političko čudo, a ta događanja, kao što vi i slični zamišljate odnosno nudite mogli bi proglasiti kao politička čudesa, pa bi se naši mladi predomislili i ostali bi u domovini, a pogotovo oni koji su zadnji put bili na nedjeljnoj misi kad su primili sakrament potvrde, tj. kad ih je biskup maza- njem sv. Uljem u znaku križa malčice udario po obrazu. Takovi kao da su shvatili: evo biskup nas je udario po obrazu; sad bježimo i da se već ne vraćamo u crkvu nedjeljom. Naravno, ovo je malo kao ironično. Ta, kakova je to vjera, kršćanska vjera, u hrvatskom narodu, pa politika?
Da, da: stalno, pa opet stalno i stalno ponavljam(nasuprot vama)i držim da je uzrok svakog propadanja, i to najviši, u našem narodu su veliki grijesi istog naroda, koji su produbili ili duboko iskopali i u kaljužu sunovratili sveopći moral. Samo da je malo proanalizirati što se radi od svetih sakramenata, tj. njihovom djelidbom od krštenja pa dalje? I ovdje samo jedno pitanje:
Da li je ispravno, moralno, udjeliti krštenje malom djetetu kojem roditelji, iako kršteni i vjenčani, niti jednom preko godine ne dolaze nedjeljom u crkvu, kao i kumovi? Evo jednog od velikog grijeha naroda odnosno kršćana u tom narodu, kojeg je nadbiskup Stepinac nazvao oskvrnućem dana Gospodnjega (nedjelja). Pa, evo ti tih oskvrnitelja da krste svoje dijete u crkvu u koju će doći kad se to dijete eventualno pričesti ili krizma.
Kakvog li oskvrnuća samim činom krštenja djeteta kojeg upravo župnik čini s dotičnim oskvrniteljima? Kakve li kaljuže moj druže! A onda, kao primjer: bio sam na ručku jednog prvopričesnika, prije par godina, i dok se nije sjelo za stol, u nekoj manjoj dokolici se je šetuckalo uokolo pa i oko pečenja janjeta, da bi u tom krugu čuo take prostote i psovke i od samih bližih članova roda prvopričesnika. I ne bi se požurio reći da su pogani išta gori od ovih kršćana koji proslavljuju dan svog prvopričesnika, a i toliki uzvanici koje nisam primjetio na misi odnosno dok je dodjeljivana sama prva Pričest. Dakle psovka o kojoj je nadbiskup Stepinac govorio jezikom proroka s najvišim stupnjem osuđivanja iste, a psovače proglasio najvećim protivnikom hrvatskog naroda, a dakako zauzimao se na izuzetan apostolsko-pastoralni način kako da se istrijebi.
O tome sam već iks puta pisao i bilo je objavljivano, čak i u Glasu koncila broj 12 od 22. ožujka 2009. pod naslovom: Neprepoznata apostolska dimenzija nadbiskupa Stepinca. Samo jedan navod iz tog članka: U propovijedi održanoj u zagrebačkoj katedrali prigodom završetka tjedna protiv psovke, 5. studenoga 1944. ističe:
“Završavamo ´tjedan protiv psovke´. Mnogo bismo, neopisvo mnogo bili sretniji kad bismo mogli reći da je svršeno zauvijek sa psovkom u našem narodu, jer smo uvjereni da bi bilo svršeno i s mnogim zlima koja nas biju upravo zbog sramotne i Bogumrske psovke koja je postala jednom od najtežih mana našeg naroda“. A gdje su u naše vrijeme „tjedni protiv psovke“? I ljuta je rana kad spomenem najveći zločin sadašnje civili zacije jest zločinački pobačaj (nadbiskupov izraz). Kad ste zadnji put iti spomenuli u svojim, a kamo li opomenuli one ispred sebe (slušatelje), propovijedima ta najveća tri zla u Hrvatskoj i kako se borite protiv njih; možda adoracijama(kao nadbiskup), tjednima, devetnicama, posebnim propovijedima, pokorničkim pobožnostima(križni put) krunicama, kongresima(euhari- stijski) i tako redom, naravno uz post i pokoru, a našto je nadbiskup isto pozivao? I pustite neka stručnjaci u gospodarstvu ili politici izvršavaju svoje zadaće, ali uz vašu pomoć, na način da se rasčisti zagađena atmosfera uzrokovana ovim zlima. A o sličnoj atmosferi progovorio je također u istoj propovijedi, tj. 5. studenoga 1944., o psovci, naš blaženik, ondašnji nadbiskup Stepinac: “Kažu, da na otoku Javi u indijskom oceanu postoji neka dolina, koju zovu dolinom smrti. Zrak je u njoj tako otrovan, da ubija ljude i životinje koje joj se približe. Svaki, kome je drag život, čuva se blizine te doline. Nije li tako zatrovanoj dolini sličan čitav naš život? Kune u kući otac i majka. Kune na cesti sluga i vojnik. Kune i proklinje u uredu činovnik i podvornnik. Kune se na kupalištima i poljima, proklinje se u šali i ljutini. Bogumrskom psovkom zatrovana je čitava naša atmosfera; ona je postala dolinom smrti za našu djecu“ (Katolički list, broj. 47/1944/ 561-562).
Pitam se kakva je danas atmosfera kod nas uz Bogumrsku psovku; nije li toliko zagađena da upravo njome istjerujemo svoju mladež(djecu) iz lijepe nam domovine?
Nije li droga nagrada za psovku na Boga? Oh, mogao bi do sutra nastaviti pisati, tj. propitivati, analizirati, a da mogu i vikati, da me se čuje sve do vas dragi čitatelji!
Nikola Bašić, Vis
