Zaljubljenost domaćih Jugoslavena u Srbiju
Nakon što je srpski radikal oljuštio demokratsku “pozlatu” s omiljenih joj srpskih političara, nije trebalo dugo da ministrica krene u novu akciju spašavanja neprežaljenih partnera.
Zaljubljenost je iracionalan osjećaj koji nas često zna odvesti u loše odluke. Kada se tim osjećajem počne voditi službena politika jedne zemlje, tada stvari postaju upravo katastrofalne. Djelovanje Vesne Pusić predstavlja tipičan primjer vanjske politike koja je, mimo svake logike, oblikovana neojugoslavenskim simpatijama aktualne vlasti i posebno, prve žene hrvatske diplomacije. Sve je još gore zna li se da su jugoslavenska nagnuća u nepomirljivom sukobu sa svakom hrvatskom državom, pa je naša vanjska politika, osim što je utemeljena na emocijama a ne na razumu, još i generalno usmjerena protiv hrvatskih interesa.
Sve donedavno, želeći postaviti temelje užem državnom povezivanju u regiji, gđa Pusić je tvrdila kako su danas, u Hrvatskoj i Srbiji na vlasti političari koji nemaju veze s “ratnim politikama devedesetih”. Ta je izjava prije svega uvrjedljiva za tadašnje hrvatsko vodstvo jer njegova je jedina “ratna politika” bila obrana zemlje, a ovu nitko osim .ministrice i njezinih malobrojnih istomišljenika ne stavlja u isti koš s Miloševićevom agresijom. Drugi nedostatak ove izjave sastoji se u tomu da je činjenično netočna, što je postalo očito nakon što je zaboravljivu javnost, sam vojvoda Šešelj podsjetio na to da su srbijanski predsjednik i premijer Nikolić i Dačić, njegovi četnički “sudrugovi u ratnom zločinu”.
I dalje na tragu Memoranduma 2
Nakon što je srpski radikal oljuštio demokratsku “pozlatu” s omiljenih joj srpskih političara, nije trebalo dugo da ministrica krene u novu akciju spašavanja neprežaljenih partnera. Svoju prethodnu izjavu kojom ih je amnestirala od njihove ratne prošlosti preoblikovala je u novu, aktualnim okolnostima prilagođenu mantru. Sada (jer mora) prešutno priznaje da su srbijanski čelnici bili četnici, ali to je po njezinu mišljenju nebitno, jer dotični su, postupcima poput posjeta srbijanskog premijera Vučića Srebrenici, dokazali da se Srbija promijenila. Oni skloni sarkastičnim primjedbama rekli bi da je gđa Pusić nedvojbeno u pravu, jer nakon nedavne rehabilitacije Draže Mihailovića Srbija zaista više nije ista.
No kako uistinu stoje stvari glede ovoga? Što se istinskih promjena tiče, nedvojbeno je samo to da je Srbija pod velikim međunarodnim pritiskom tek sada priznala srebrenički zločin, no ni danas ne priznaje njegov genocidni karakter.
S obzirom da osim iznuđenih djela, o motivima djelovanja političara svjedoče i njihove riječi, mora se priznati da nove teze gđe Pusić ne stoje baš najbolje niti u suočavanju s recentnim izjavama najviših srbijanskih dužnosnika. Nikolić je tako nedavno izjavio, izjavio da je “Vukovar srpski grad”, za Vučića je Oluja “organizirani progon Srba”, dok se Vulin usudio Stepinca nazvati “ustaškim vikarom”. Ni iz jedne od navedenih umotvorina srbijanskih političara ne izbija svijest o posljedicama srpske agresije ili želja za isprikom, naprotiv. Vidljiv je samo stari velikosrpski napadački stav, najuočljiviji u Vulinovim riječima izrečenima usred Hrvatske, kojima se Srbija usuđuje žrtvu agresije prozivati za zlo od 1941. pa do danas. Na istoku, dakle, ništa bitno novo, ni traga promjeni o kojoj govori gđa Pusić.
Jugofili i Beograd, dva oka u glavi
Kako se hrvatska ministrica ovim izjavama nije usprotivila, možemo zaključiti da se s njima, u većoj ili manjoj mjeri slaže. Dobro, Nikolić je i za njezin ukus možda “malo”pretjerao, ali, u svom iracionalnom jugoslavenskom zanosu, gđa Pusić bi zasigurno našla opravdanje i za njega. Vjerojatno bi ustvrdila da je srbijanski predsjednik samo htio naglasiti da je Vukovar grad u kojem žive i Srbi, što oni “prokleti vukovarski stožeraši negiraju”, pa bi i njegove riječi u tom kontekstu valjda bile opravdane. To što ih je izrekao čovjek koji je osobno sudjelovao u velikosrpskom državnom napadu na hrvatski istok, gđi Pusić ne mijenja ništa na stvari. Za nju Nikolićevo ratno huškanje i dalje predstavlja tek odmjereno traženje manjinskih prava za srpsku zajednicu u Vukovaru. Jugoslavenska perspektiva dovodi do zaista nevjerojatnih zaključaka.
Ni izjave druge dvojice, o protjerivanju Srba u Oluji ili Vulinove sablažnjive tvrdnje o Stepincu, ministrica ne doživljava dvojbenima. Naprotiv, moglo bi se reći da one u još većoj mjeri nego Nikolićeve tvrdnje, izražavaju ono što ministrica misli o Domovinskom ratu ili o “fašistoidima” koji štuju Stepinca, a što je do sada nebrojeno puta izrekla u svojim javnim nastupima. Njezino zalaganje za međusobne isprike Hrvatske i Srbije, kao i često referiranje na “mračne devedesete” – iz čega izbija teza o jednakoj krivnji hrvatskih i srpskih nacionalista za rat – kao i govor stranačkog kolege Šipuša u Jadovnom u kojem je spomenuo 40 tisuća, do pred kraj kolovoza 1941. ubijenih uglavnom nehrvata na Velebitu (što je vjerodostojno kao i brojka od 700 tisuća umorenih u Jasenovcu), savršeno se nadopunjuju s Vulinovim ili Vučićevim komentarima. Očito riječ je o poimanju stvari, jednom koje dolazi iz perspektive jugoslavenskog Zagreba i drugom iz kuta velikosrpskog Beograda, koja se lijepo prožimaju i slažu, dokazujući time još jednom kako su ove dvije ideologije u stvari bliske. Zahvaljujući tomu domaćim su jugofilima bliži četnici iz vrha srbijanske vlasti negoli nacionalna oporba u domovini. U tom smislu im i izjave srbijanskih dužnosnika dobro dođu kao sredstvo uz pomoć kojeg će – s obzirom da zbog skorih izbora nije oportuno da to učine sami – makar neizravno, uz pomoć svojih beogradskih trbuhozoraca, “podgrijavati” priču o hrvatskom fašizmu.
Naši se Jugoslaveni, poput ljudi koji se zbog manjka samopoštovanja stalno vraćaju u loše veze, bez prestanka nadaju da će baš sljedeći pokušaj ujedinjavanja “naših naroda” biti potpuni pogodak, pa tom projektu uvijek iznova daju “još jednu” šansu i tako unedogled. Valjda će i ovom recidivističkom političkom mazohizmu jednom doći kraj.
Egon Kraljević/hkv.hr/dragovoljac.com
