Genscher u FAZ-u: U priznanju Hrvatske Njemačka nije imala posebnu ulogu!
U razgovoru za F.A.Z. bivši ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher govori o putu do priznavanja Hrvatske i Slovenije koje se dogodilo prije točno dvadeset godina.
U prosincu 1991. Europska zajednica donijela je odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije. U Jugoslaviji se u to doba već odavno pucalo, Vukovar je bio razoren, rat je bjesnio. Kako je moguće da se unatoč tomu održala tvrdnja, koja u prvom redu potječe iz literature engleskog govornog područja, da je Njemačka prijevremenim priznanjem Slovenije i Hrvatske slomila Jugoslaviju te da je čak odgovorna za rat?
To su ujedno i pokušaji drugih čimbenika iz tog razdoblja da naknadno prebrode svoje tadašnje zablude. Uostalom, Njemačka se prije toga uvijek odlučno zauzimala za opstanak Jugoslavije. Njemačka je bila zemlja koja je s Jugoslavijom održavala najbolje odnose.
Unatoč tomu što je Hallsteinova doktrina, da
kle prekid diplomatskih odnosa sa svim državama koje priznaju DDR, prvi put primijenjena na Jugoslaviju.
To je bilo mnogo prije toga. Kada sam ja bio ministar, odnosi s Jugoslavijom bili su izvanredni. Mi smo se brinuli za to da se Jugoslaviji olakša približavanje Europskoj zajednici. To također objašnjava zašto me je jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar sredinom lipnja 1991. pozvao da dođem u Beograd kako bih tamo razgovarao s različitim skupinama. Tamo sam se prvi i jedini put susreo sa Slobodanom Miloševićem. Tada mi je bilo savršeno jasno da taj čovjek želi Veliku Srbiju.
Je li on to tako rekao?
Nije, ali to je bilo očito. To je bio dojam koji je on ostavio. U Europskoj zajednici tada je na prijedlog Francuske osnovana komisija na čelo koje je imenovan predsjednik francuskog Ustavnog suda Robert Badinter, a za njegova zamjenika njegov njemački kolega po dužnosti Roman Herzog. Komisija je dobila mandat da sastavi pravila za priznavanje država u Europi. To se dogodilo zbog zbivanja u Jugoslaviji u ranu jesen 1991.
Kakav je bio pravni položaj te komisije?
To je zapravo bila konferencija stručnjaka koja se temeljila na povjerenju zemalja članica.
Sreća je što njezin predsjednik nije bio Nijemac, jer bi u suprotnom nastale i druge legende.
Ali za to sam se ja pobrinuo. Važno je znati da je Badinter bio vrlo blizak Mitterrandu. Komisija je dakle za sve svoje preporuke uživala posebno povjerenje francuskog predsjednika. Osim međunarodnopravnog, postojao je i politički razvoj. U mnogim zemljama povećavao se broj zagovornika priznanja Slovenije i Hrvatske. Među njima je bila i Margaret Thatcher – koja je u to vrijeme već bila u mirovini. Osim toga, snažnu potporu priznanju pružali su i ministri vanjskih poslova Danske i Belgije. Danski ministar vanjskih poslova promatrao je to iz perspektive baltičkih zemalja. Tadašnji predsjednik Vijeća EU-a, nizozemski ministar vanjskih poslova Hans van den Broek, na koncu je odredio i vremenski rok. On je rekao: „Ako se problem ne riješi mirnim putem u roku od dva mjeseca, Europska zajednica morat će donijeti odluku o priznanju”. Taj rok bio je istekao početkom prosinca. Od 16. do 17. prosinca održali smo sastanak na kojem je zaključeno da ćemo donijeti odluku o priznanju Slovenije i Hrvatske s učinkom od 15. siječnja 1992. Njemačka se toga držala.
Ali Njemačka je već 23. prosinca 1991. objavila odluku o priznanju.
Mi Sloveniju i Hrvatsku nismo priznali ranije. Mi smo samo odlučili da ćemo priznati te dvije zemlje. To je učinjeno između ostalog zbog toga što je Helmut Kohl kao kancelar izjavio da će njemačka vlada o tom pitanju donijeti odluku prije Božića. To je on bio najavio već ranije. Ali o tome je trebala odlučiti vlada; na kraju krajeva, priznavanje država nije tek neko sporedno pitanje. Ta sjednica vlade održana je nakon mog povratka iz Bruxellesa. Ja sam izvijestio vladu o zaključcima iz Bruxellesa i vlada je potvrdila odluku o tome da se Slovenija i Hrvatska priznaju 15. siječnja 1992. Ne može se dakle govoriti o posebnoj ulozi Njemačke.
Ali i dalje se kao datum njemačkog priznanja smatra 23. prosinca 1991.
Ne, ne i ne! Na posljednjoj vladinoj sjednici te godine, održanoj 19. prosinca 1991., koja je bila posve uobičajena, potvrdili smo da će Njemačka priznati Sloveniju i Hrvatsku; što smo također učinili otvaranjem veleposlanstava 15. siječnja 1992. Prije toga nije se dogodilo apsolutno ništa. Samo smo obavljali pripreme. Da uklonimo sve nesporazume, reći ću i sljedeće: ja sam na kraju sjednice u Bruxellesu održanoj dana 17. prosinca 1991. rekao dva puta da planiram na našoj idućoj sjednici izvijestiti vladu o europskoj odluci o priznavanju Slovenije i Hrvatske, kako bismo mogli potvrditi tu odluku. Oba je puta utvrđeno da je apsolutno legitimno da jedna vlada takvu odluku donese ranije. Nakon tih konzultacija počeli smo djelovati. Mogli smo to učiniti odmah, bez odgode. Ali nismo, već smo se držali zajedničke europske odluke. Na kraju krajeva, ta je odluka donesena između ostalog zahvaljujući interveniranju engleskog ministra vanjskih poslova Hurda, koji je rekao otprilike sljedeće: „Ja želim samo konstatirati da je Njemačka mjesecima čekala s odlukom o priznanju. Njemačka se korektno držala toga da djelujemo zajedno. Sada je došlo vrijeme za to. Ne možemo to više odgađati. Stoga odluku moramo donijeti još danas”. To je bio presudni trenutak.
Odakle onda suprotan dojam u javnosti da je Njemačka prenaglila i da je tako svoje partnere izložila pritisku?
Stanovitu ulogu u tome ima činjenica da je Jugoslavija u dijelu njemačke ljevice bila primjer za „Treći put”. Postojalo je određeno savezništvo. Ali SPD je priznanje tražio mnogo prije toga. Karsten Voigt i Norber Gansel posjetili su Jugoslaviju u svibnju 1991. Nakon tog posjeta napisali su mi jedno pismo u kojem su me upozorili da poduzmem korake u pogledu Jugoslavije. Oni su se ujedno izjasnili za priznanje. U to vrijeme Slovenija i Hrvatska još nisu proglasile svoju neovisnost, o tome se samo raspravljalo. U Bundestagu je u svim frakcijama postojala snažna struja koja je željela da se te dvije zemlje prizna i ranije. Njemački kancelar Kohl i ja bili smo suglasni: Njemačka će priznati Sloveniju i Hrvatsku kada na to pristanu i sve ostale zemlje. U međuvremenu je stiglo i izvješće Badinterove komisije u kojem je utvrđeno da je Jugoslavija u raspadu. Odluka o priznanju Slovenije i Hrvatske samo je dovršila jedan proces koji je ionako bio već dugo prije toga nepovratan.
Paralelno sa zbivanjima u Jugoslaviji raspao se i Sovjetski Savez – doduše, relativno mirno.
Jer je tamo situacija bila posve drugačija od one u Jugoslaviji. U Moskvi je Boris Jeljcin, kako bi se riješio upravljanja Sovjetskim Savezom, predsjednicima ostalih republika predložio osnivanje novog saveza, odnosno Zajednice Nezavisnih Država. U Jugoslaviji su se stvari odvijale drugačije, jer Milošević nije prepoznavao znakove vremena. Prva Jugoslavija opstala je nakon svog osnutka iz straha od Njemačke ili Austrije. Nakon Drugog svjetskog rata zemlju su održali na okupu karizmatični Tito i strah od toga da bi Staljin mogao pokušati prisilno uvući Jugoslaviju u zonu svog utjecaja. No nakon što je Gorbačov u Moskvi počeo provoditi posve novu politiku, tog je straha nestalo. Tada je trebalo pokušati osnažiti Jugoslaviju jačanjem suradnje među njezinim republikama. Važno je spomenuti to da kosovski Albanci 1989. nisu tražili nezavisnost, već samo povrat autonomije ili status republike. U to vrijeme kosovski Albanci nisu željeli napustiti Jugoslaviju. Kao velika republika, Srbija je trebala jačati prava drugih, umjesto da ih ograničava, ali je Milošević činio upravo suprotno. Ukidanje autonomije Vojvodine i Kosova, blokada rotacijskog mehanizma na vrhu vlasti – sve su to bili signali koji su upućivali na novi smjer. To je na kraju dovelo do separatističkih razvoja.
Raspadom Jugoslavije nastalo je mnogo malih država, koje Europljanima i nakon ratova stvaraju probleme: neučinkovite države koje obilježavaju latentni ili otvoreni etnički sukobi, a jednu od njih – Kosovo – čak nisu ni priznale sve članice Europske unije.
Prepustimo to radije maštovitosti povijesti. Za Kosovo će se već naći rješenja. Važno je da je perspektiva članstva jedini odgovor, jer je takvim konfliktima najlakše upravljati unutar jedne zajednice vrijednosti kao što je Europska unija.
Izvor: F.A.Z., Frankfurt na Majni
