Pripremajući građu za svoje dvije nadolazeće knjige ‘Rim, a ne Beograd’ i ‘Između očaja i Krista’, novinar Darko Hudelist donosi Kustićevu ispovijed o akciji komunističke tajne službe da ga odvrati od bavljenja bogoslovljem

Radeći na svom novom projektu (knjizi “Rim, a ne Beograd”), susretao sam se i razgovarao s don Živkom Kustićem u pravilnim vremenskim razmacima (praktički svakog mjeseca, a katkad i češće) od jeseni 2007. pa sve negdje do kraja 2013., kada je već i pred mojim očima, u svojoj skromnoj sobici u Domu umirovljenika u Klaićevoj, polako umirao. U tih sedam godina on mi je, pored svih ostalih tema o kojima smo raspravljali, ispričao i svoju dosad nepoznatu životnu priču koja me, najblaže rečeno, šokirala.

Don Živko je u sebi nosio jednu veliku tajnu (zapravo, više njih) koju se nije usudio nikome ispričati, a kamoli o njoj nešto napisati za novine, ali kako sam ja u tom razmjerno dugom razdoblju bio konstantno uz njega, odlučio ju je povjeriti meni, pa da ja to jednoga dana, kada procijenim da je pravi trenutak, iznesem u javnost.

Kustićev mandat

Dao mi je, zapravo, mandat za tu moju “misiju”, ali uz uvjet – kako mi je češće znao napominjati – da imam obzira prema njemu i kad njega više ne bude i da ne napišem ništa zbog čega bi se morao postidjeti bilo tko iz njegove (inače vrlo brojne, ubrojimo li tu i unučad i praunučad) familije.

Nastojat ću taj svoj povjereni mi zadatak provesti u djelo – evo za početak ovim člankom, koji pišem u povodu prve obljetnice njegove smrti.

Već je i sam način na koji je Živko Kustić došao na svijet, a to se dogodilo 12. prosinca 1930. u Splitu (iako je on po svom zavičajnom identitetu Pažanin), umnogome predodredio čitav njegov budući život i njegovo sveukupno javno, pa tako i svećeničko djelovanje. Evo kratke rekonstrukcije kako se to, zapravo, dogodilo.

Živkov djed po majci Josip (Bepo) Kustić – koji je potjecao iz jedne prosječne paške zemljoradničke obitelji – bio je po zanimanju poštar (listonoša) te je kao takav službovao u nekoliko gradova na istočnojadranskoj obali: u Zadru, Kotoru, Metkoviću i Splitu. Kad je sa svojom suprugom, Živkovom bakom Anom, rođ. Vidolin, radio i boravio u Metkoviću, rodila se Živkova majka Josipa (Bepina). No, u Splitu se dotični stari Kustić teško razbolio (“grlo mu je ne znam od čega otišlo”, rekao mi je don Živko) i umro kad su mu bile samo 52 godine. I tamo je i pokopan. Bilo je to 1922.

Nakon njegove smrti Živkova nona (baka) je ostala sama, s dvije kćerke: starijom (Živkovom tetkom) Tinom i tri godine mlađom (Živkovom mamom) Josipom. Tina se udala za mladog liječnika iz Paga, Šimu Fabijanića, koji je studirao u Milanu. A Josipa je nastavila živjeti sa svojom majkom, Živkovom bakom Anom. Imala je oko 19-20 godina kad su se njih dvije iz Splita preselile u Pag. Vjerojatno uz pomoć nekadašnjih očevih veza Josipa se uspjela zaposliti na pošti u Pagu. Odlično je znala talijanski jezik, a kako je Pag bio poštanska veza sa Zadrom, koji je tada pripadao Italiji, na pošti je mogla korisno poslužiti i kao prevoditeljica.

 Kustićeva baka Ana i djed Josip Kustić sa Živkovom majkom Josipom i tetom Tinom

S vremenom je, međutim, Josipa Kustić našla novi, za nju kao stvoren posao u računovodstvu Paške solane, kraj čuvenih Magazina soli, gdje je imala svoju kancelariju u kojoj je radila kao administratorica (kasnije će dogurati i do šefice računovodstva). I upravo se tu, u njezinu uredu, negdje u prvim mjesecima 1930., dogodila jedna nesvakidašnja ljubavna veza, zapravo flert, između nje i njezina pretpostavljenog, tadašnjeg blagajnika, a kasnije i direktora Solane, Vinka Ružića. Flert u kojemu je bio začet on, budući svećenik don Živko Kustić.

Bolno odrastanje

Vinko Ružić, podrijetlom Splićanin, bio je dobrostojeći poslovni čovjek (netko bi ga današnjim jezikom vjerojatno opisao kao “baju”). Kad je s Josipom Kustić ušao u vezu iz koje je nastao Živko, već je imao svoju obitelj: suprugu i dvoje djece: U trenutku Živkova rođenja kćerka mu je imala 13, a sin, Oren (Živkov, dakle, polubrat) deset godina. Josipa mu je, šaputalo se u Pagu, zapela za oko jer je u njoj fizički prepoznao svoju bivšu zaručnicu s kojom se, međutim, nije oženio jer je u međuvremenu napravio dijete jednoj drugoj ženi pa se onda morao oženiti njome.

Nakon Živkova rođenja Ružić se iz poslovnih razloga preselio u Sarajevo, ali se za nekoliko godina vratio u Pag i postao direktorom Solane. Stanovao je blizu njezinih pogona, pa, samim time, i blizu kancelarije Živkove majke. Svejedno, Živka nije htio javno priznati za sina, tako da je on morao odrastati kao izvanbračno dijete (tj. kao “kopile”), što je vrlo teško i bolno doživljavao.

Majka ga zadržala

– Otac je – rekao mi je Kustić – odlučio ne priznati me, zasigurno iz obzira prema svojoj već poodrasloj djeci. Pazite, Pag je mali, a njegova su djeca već išla u školu, možete misliti kako je to sve skupa i na njih strašno djelovalo… Žena mu je tu, znanci su mu tu, tu mu je kćerka; zamišljam kako bih ja kćerci od 13 godina takvo što priznao. Mislim da su svi oni, cijela njegova obitelj, vrlo teško doživljavali što ja postojim. I on se mučio oko toga. Onda ga je moja mama tužila, pa je na sudu ipak dokazano da mi je otac. Dugo sam kod sebe čuvao sudsko rješenje o očinstvu, ali sam ga poslije bacio jer mi više nije trebalo.

Živka Kustića je vrlo dugo, čak i kad je odrastao i bio sasvim formiran čovjek, opsjedala mračna tajna njegova rođenja. Došao je na svijet posve slučajno i neplanirano, kao plod, zapravo “nusproizvod”, jedne najobičnije ljubavne avanture. A mogao je, vrlo lako, i ne doći: njegova je majka situaciju u kojoj se zatekla mogla bezbolno riješiti abortusom, kao što je to već u ono vrijeme bila uobičajena praksa. Imala se kome, u tom pogledu, i obratiti: taj relativno jednostavan i rutinski operativni zahvat mogao je u najstrožoj diskreciji, u krugu obitelji, obaviti muž njezine sestre (Živkov tetak), ugledni paški liječnik Šime Fabijanić. Međutim, Josipa Kustić je svog sina ipak ostavila živoga, radije se izložila potencijalnoj društvenoj sramoti nego da mu uskrati čin rođenja. Kustić mi je o tome rekao:

– Ona nije htjela abortirati, s jedne strane, jer je bila vjernica. A s druge strane – mene je moja mama htjela, i nije me dala. A ja sam, kopajući poslije po maminim bilješkama i pismima, zaključio da je ona tatu i silno voljela. Voljela ga je do smrti – tog mog blesavog ćaću! I zapravo je računala da bi ga jednoga dana mogla dobiti. Bila je drska, ništa manje to nego što je bila vjernica.

Puno godina kasnije, kada je već studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, školujući se za svećenika, Kustić je vodio svoj dnevnik koji je postao njegovim najboljim prijateljem i kojemu se, ako izuzmemo Boga, jedino usudio intimno povjeravati. Pored brojnih drugih tema, često je u nj zapisivao i svoja razmišljanja o tome kako je došao na svijet i kako je, silom prilika, morao odrastati bez oca, te kako ga je njegova majka, još kad je bio u njezinoj utrobi, herojski poštedjela smrti. Tako je 3. srpnja 1953., kad je već bio završio četvrtu godinu studija, zapisao (rečeni mi je dnevnik Živko, u vrijeme naših susreta i razgovora 2007. – 2013., ljubazno dao na uvid):

Jedna od rijetkih fotografija Živka Kustića s dvije žene u njegovu životu – majkom Josipom i suprugom Maricom

“Govorio sam o heroizmu svoje majke, koja je u 27. godini života radije uzela sramotu na sebe, nego da me ubije. Koliki su joj zacijelo to savjetovali… Da je bila ‘savremena’ (kako teta voli biti), ja bih bio ubijen. Zar to ne bi bilo umorstvo?… Jest, trebalo je imati heroizma! Spasilo me njeno poštenje i religioznost. Bog me spasio!”

Međutim, u svemu je tome bilo, ipak, i stanovite majčine drskosti (da ne kažem: osvetoljubivosti) prema Vinku Ružiću, koji se ponio krajnje neodgovorno i prema njoj i prema djetetu što joj ga je napravio. Živko Kustić mi je, u jednome našem razgovoru, povjerio da je majka iz čista prkosa prema njemu odlučila roditi njega, Živka, u Ružićevu rodnom gradu Splitu, rukovodeći se logikom – Ružić je Splićanin, pa će i mali Živko također biti Splićanin! I u tome, dakle, leži jedini pravi odgovor na pitanje zašto je on rođen u Splitu, a ne tamo gdje je živjela i radila njegova majka i gdje će i on sam provesti cijelo svoje djetinjstvo (sve do 15. godine) – u Pagu. Primalja kod njegova rođenja bila je majka žene koja će mu kasnije postati krsna kuma (neka Maruška).

Cijeli tekst možete pročitati ovdje.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save