Simbolizam božićne noći
O Stvorče svijeta, sjeti se
Da rađajuć se nekada
Ti naše tijelo obuče
U tijelu čiste Djevice.
Svjedoči to nam ovaj dan,
Što sviće svake godine,
Od Oca da si došao,
Otkupitelj nam jedini.
himan
Iako je sve bilo zapisano u evanđeljima, Crkvi je trebalo nekoliko stoljeća da svoju teološko-duhovnu pozornost usmjeri prema «prvim otajstvima» života svoga Gospodina i Utemeljitelja. Prve liturgijske spomene slavljenja rođenja Gospodinova, tj. Božića nalazimo tek sredinom IV. stoljeća, a u Rimskoj će se Crkvi početi slaviti 
tek u VI. stoljeću. Božićna liturgija nije bogata i razvijena poput uskrsne što je i razumljivo. Ipak već od starine u proslavi Kristova rođenja, po uzoru na proslavu Uskrsa uvodi se vrijeme priprave, došašće, te se samo rođenje slavi svečanom misom bdijenja tzv. polnoćkom. Lako je razumjeti slavljenje uskrsne polnoćke. Naime, kršćani misom polnoćkom, tj. svečanim bdijenjem prepunim simbolizma i obreda, u molitvi i pjesmi očekuju Kristovo uskrsnuće koje se je dogodilo veoma rano, o izlasku sunčevu (Mk 16,2), u osvit prvoga dana u tjednu (Mt 28,1), prvoga dana u tjednu, veoma rano (Lk 24,1). Božićna se polnoćka oblikuje po uzoru na uskrsnu, no s daleko manje obreda i simbolike, ne samo jer se je kasnije razvila, nego jer je i sam događaj Kristova uskrsnuća sadržajima puno bogatiji od događaja rođenja. Naime, uskrsnuće priziva patnje, muku, križ, smrt, novo rođenje te dualizme: smrt-život; svjetlo-tama; život ovozemaljski-život vječni itd., što je sve dobra podloga za razvijanje raznih simbola.
Ipak, nije samo model uskrsne noći poslužio kršćanima da Kristovo rođenje slave u božićnoj noći. Naime, evanđelist Luka spominje noć Kristova rođenja. Nakon što je zapisao kako je Marija porodila svoga sina (usp. Lk 2,6-7) u sljedećem retku navodi da su u tom kraju boravili pastiri koji su «pod vedrim nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada» (Lk 2,8). Premda slavljenje božićne mise polnoćke nije bogato obredima, ipak vjernici u crkvu i u samom slavlju susreću nekoliko zanimljivih simbola došašća i Božića, koji su nastali uglavnom na temelju pučke pobožnosti te koji zaslužuju nekoliko riječi. Budući da se je o božićnim jaslicama pisalo nadugo i široko, ovdje ćemo ukratko prikazati simbolizam adventskog vijenca i božićnog drvca.
Adventski vijenac
Kršćani se svake godine kroz četiri nedjelje došašća (adventa) pripravljaju na svečanu proslavu rođenja Isusa Krista. Simbol došašća jest tzv. adventski vijenac. Riječ je o četiri svijeće na vijencu od zimzelenih grana, što je u kršćanskim kućama i crkvama postalo simbolom došašća. Adventski vijenac s postupnim paljenjem njegovih četiriju svijeća, do svetkovine Božića svake nedjelje jedne svijeće više, spomen je raznih etapa povijesti spasenja prije Krista i simbol proročkog svjetla koje je rasvjetljivalo noć iščekivanja do pojavka Sunca pravde (usp. Mal 3,20; Lk 1,78). Naime, četiri svijeće koje se, jedna za drugom, pale u četiri nedjelje došašća za kršćansku teologiju simboliziraju četiri velika razdoblja od stvaranja prvog čovjeka Adama do Isusa Krista, drugog, posljednjeg Adama. Prva svijeća simbolizira vrijeme između Adama i Abrahama; razdoblje obilježeno rastom moći grijeha i odijeljenosti od Boga. S Abrahamom počinje novo razdoblje; naime, razdoblje vjere u jednoga Boga. Na neki je način, snagom vjere i Božjih obećanja, ponovno uspostavljena nit koja je vezala Adama i Boga; ponovno je uspostavljen prekinuti i izgubljeni odnos između Boga i čovjeka. Druga svijeća simbolizira drugo razdoblje koje se odnosi na vrijeme između Abrahama i Mojsija. To je razdoblje rađanja i oblikovanja naroda koji je pozvan da poput svoga rodozačetnika stupi u životvorni odnos s Bogom, jedinim izvorom života, zajedništva, radosti i mira. Na Sinaju, po Mojsiju, Bog sklapa savez s narodom postajući njihovim Bogom, dajući zapovijedi i obećavajući zaštitu, a narod postaje Božjim narodom. Treća svijeća simbolizira vrijeme od Mojsija do Davida.
To je razdoblje ulaska u Obećanu zemlju i priprava na uspostavu židovskog kraljevstva. U perspektivi Staroga zavjeta Obećana zemlja je u konačnici sam Bog, tj. život zajedništva s Bogom i braćom u istoj vjeri i istom kultu. Kraljevstvo koje uspostavlja David ima za kralja ustvari Boga, a ne Davida. David je kralj, prorok i svećenik. Njemu, tj. njegovu Potomku je obećano kraljevstvo vječno. Četvrta svijeća simbolizira vrijeme od Davida do Krista. To je vrijeme obećanja i priprave na Onoga koji ima doći. Iščekivanje Mesije (Krista) osobito je prisutno u proročkim spisima Staroga zavjeta, a u Isusovo je vrijeme bilo veoma živo u svijesti cijeloga naroda.
Zanimljivo je da uz ovo kršćansko tumačenje adventskog vijenca s četiri svijeće, kao simbola četiri velika razdoblja ljudske povijesti, postoji i židovsko-rabinsko tumačenje četiri svijeće. Naime, židovska tradicija u sebi sadrži govor o četiri velike noći u ljudskoj povijesti. Prva je noć stvaranja u kojoj je zapaljeno prvo svjetlo, koje simbolizira prva svijeća. To je svjetlo rastjeralo tmine prapočetnog (primordijalnog) kaosa te je obasjalo pozornicu koju je Bog potom ukrasio svojim stvorenjem. Čovjekov je pad ponovno navukao mrak i tminu na svijet. Druga je noć u kojoj je Abraham izišao iz Ura Kaldejskoga. U toj je noći zapaljeno svjetlo vjere (druga svijeća) koje je vodilo Abrahama da napusti mnogoboštvo, tj. krivu vjeru otaca te prione uz vjeru u jednoga Boga. Treća je noć oslobođenja u kojoj su Izraelci napustili egipatsko ropstvo. U noći oslobođenja Izraelcima je zasvijetlilo svjetlo slobode (treća svijeća), a ono se odnosi ponajprije na mogućnost iskazivanja kulta pravome Bogu. U četvrtoj noći, koja još uvijek vlada, zasvijetlit će mesijansko svjetlo koje će sa sobom donijeti savršeni dan; dan bez zalaza, bez tmine i mraka. Četvrta svijeća, prema rabinskoj tradiciji, još čeka da se zapali.
U misi polnoćki kršćanska pak tradicija slavi upravo tu noć; noć u kojoj je zapaljena četvrta svijeća; noć u kojoj je svjetlo zauvijek pobijedilo tmine; noć u kojoj je Mlado sunce sišlo s visine te pohodilo one koji su hodili u tmini i sjeni smrtnoj (usp. Lk 1,78-79; Iz 9,1). Istočna liturgija u božićnoj noći pjeva svoj exultet: «Porođeno dijete svojim povojima zauvijek briše suze svih majki te svojim osmijehom otvara zoru novoga dana radosti i nade. Poskakuj od radosti, sve stvorenje Gospodnje, jer ti je rođen Spasitelj!».
Božićno drvce
Drugi, gotovo sveprisutni, božićni simbol jest božićno drvce. Ovdje ne želimo govoriti o njegovim povijesnim počecima, tj. o štovanju zimzelenog drveta kod 
germanskih naroda, nego o simbolizmu koje mu daje kršćanstvo koje ga je usvojilo kao vlastiti simbol. Ponajprije, božićno nas drvce podsjeća na stablo života zasađeno nasred Edena, rajskog vrta (usp. Post 2,9). Stablo života, kao test i kušnja za prvog čovjeka, postalo je stablom smrti. Njegov je plod bio zlokoban za prvog čovjeka; prouzročio je naime lom i podjelu unutar samoga čovjeka, čovjeka s njegovom ženom (družicom = drugim ja) te naposljetku prekid s Bogom, izvorom života i svetosti. Zimzeleno božićno stablo prestaje biti stablo smrti, tj. Kristovim rođenjem postaje stablo života.
Spomen Krista dovodi nas do daljnjeg značenja božićnog drvca; naime do njegova kristološkog značenja. Ono nas podsjeća na drvo koje je neraskidivo povezano s Kristom; na drvo Križa. Prvi je čovjek ubrao plod sa stabla života te je okusio smrt. Krist, pravi Bog i pravi čovjek, umire na Drvu, a njegova nam smrt vraća život. Sa stabla Kristove smrti – Križa, teče nam život, jer je Život umro da bi čovjeka oživio; na drvu križa Život se je ugasio, da bi čovjeka prosvijetlio. Božićno je drvce također simbol samoga Krista. On je naše drvo života, vazda zeleno i plodovima bogato. Na božićno se drvce vješaju ukrasi i pokloni. Oni su simbol darežljivosti samoga Boga koji nam po Kristu-drvu života otvara vrata pristupa u svoj božanski svijet i svoj božanski život. U Kristu nam je Otac nebeski darovao ono najvrjednije što je imao: svoga Sina te u Njemu sebe samoga.
Božićne se jaslice redovito stavljaju pod božićno drvce. Time ono postaje simbolom Crkve, kuće Božje, one kojoj Bog povjerava Život i život; Boga i Čovjeka; Obitelj i Dijete. Božićno drvce s božićnom zvijezdom na sebi postaje i putokaz do božićnih jaslica, do Novorođenoga. Postaje i poziv na hodočašće i poklon Bogu, čovjeku, djetetu, siromahu, napuštenom…
Na božićnoj se polnoćki redovito čita Lukino evanđelje s anđeoskim poklikom: «Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim» (Lk 2,14). Bog ljubi čovjeka, poruka je božićne polnoćke! Mir koji Krist donosi mir je koji označava sklad između čovjeka i čovjeka, između čovjeka i svemira, između čovjeka i Boga. U konačnici sam je Krist mir koji je obećan onima koji ga primaju. Mir znači život, ljubav, prestanak otuđenja, praštanje, darivanje i primanje. Božićna je polnoćka stoga ponajprije blagdan mira. No, hoće se srce spremno primiti i živjeti darovani mir! Ima li ga!?
Mladen Parlov
