Stručnjak za međunarodno pravo otkriva koje su hrvatske opcije
SKANDAL NA ARBITRAŽNOM SUDU – Nepriznavanje presude suda, pa i arbitražnog, krajnji je čin, najteža mjera za kojom jedna država može posegnuti
Profesor na katedri za međunarodno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta i bivši član hrvatskog pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde u tužbi protiv Srbije za genocid, dr. Davorin Lapaš, za Jutarnji je list komentirao moguće posljedice transkripta o slovenskom utjecaju na rad arbitražnog suda:
– Događalo se već da države nisu priznavale presude nekog međunarodnog suda, naročito arbitražnog suda, s obrazloženjem da rad suda nije bio nepristran i objektivan. U slučaju arbitražnog postupka o razgraničenju sa Slovenijom važno je da Hrvatska ponajprije diplomatskim putem upozori Međunarodni sud na ono što smo imali prilike pročitati i čuti u transkriptima i zvučnim zapisima, istaknuti da je riječ o najtežoj povredi pravila Suda i zatražiti od Suda očitovanje o tome.
Prvo diplomatski
Hrvatska je početkom svibnja, nakon objave nesmotrene izjave slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca, u kojoj je dao do znanja da već zna kakva je odluka, Međunarodnom sudu uputila zahtjev za očitovanje, a sa Suda su odgovorili da arbitražno vijeće nije povrijedilo pravila. Ima li smisla tražiti novo očitovanje?
– Ima, jer objavljeni transkripti i audiozapisi razgovora slovenske zastupnice u arbitražnom postupku i slovenskog suca u Arbitražnom sudu imaju veću snagu od izjave slovenskog ministra vanjskih poslova Erjavca koju je slovenska strana mogla različito tumačiti.
Kakve su posljedice za državu koja odbije priznati presudu? Treba podsjetiti da su se Hrvatska i Slovenija obvezale poštivati presudu ma kakva bila.
– Nepriznavanje presude Međunarodnog suda pa i Arbitražnog je krajnji čin, najteža mjera za kojom država može posegnuti u arbitražnom postupku i ona u pravilu izaziva osudu međunarodne javnosti i međunarodne zajednice. Zato i ističem da bi Hrvatska trebala postupati diplomatski, i kao prvi korak, Sudu i međunarodnoj zajednici jasno dati do znanja da shvaćamo ozbiljnost situacije. Zato je iznimno važno najprije se obratiti Sudu i upozoriti ga na ogromnu ozbiljnost povrede pravila Suda sa strane člana sudskog vijeća.
I Hrvatska i Slovenija u petočlanom arbitražnom sudskom vijeću imaju po jednog svog suca: Hrvatska Budislava Vukasa, a Slovenija Jerneja Sekoleca. Smije li nacionalni sudac u arbitražnom sudskom vijeću lobirati za državu koja ga je imenovala u vijeće?
– Ne. Uloga suca države o čijem sporu se odlučuje u arbitražnom postupku je da ostalim sucima u arbitražnom vijeću približi problem o kojem se raspravlja i odlučuje detaljnim poznavanjem materije iz povijesne, zemljopisne, jezične i druge perspektive. No nacionalni sudac ne smije biti agent države koja ga je predložila u arbitražno vijeće, jer to znači prekoračenje sudskih ovlasti. Strane u sporu imenuju posebne agente, zastupnike koji zastupaju njihove interese u postupku arbitraže. Arbitražni sudac se ni u jednom momentu ne smije pretvoriti u zastupnika svoje države, već mora zadržati distancu prema državi koja ga imenovala. Zato je vrlo zahtjevno biti nacionalni ad hoc sudac u sporovima u kojima je stranka država koja te je imenovala u sud, jer zahtijeva disciplinu i strogu profesionalnu distancu.
Lobiranje suca
Što zaključujete iz transkripata, je li slovenski sudac Jernej Sekolec sačuvao tu distancu? Posebno me zanima što mislite o njegovim večerama u privatnoj kući člana sudskog vijeća Bruna Simme i sastancima u četiri oka s predsjednikom arbitražnog vijeća Gilberta Guillaumea?
– Suci između sebe ne samo da mogu nego i trebaju komunicirati jer je to nije nedopušteno. No, ono što jest neprimjereno i nedopušteno, ako su transkripti i audiozapisi vjerodostojni, jest njegova nedopuštena komunikacija sa zastupnicom svoje države i njegovo lobiranje s pozicije suca za slovensku stranu. To apsolutno nije njegov posao i predstavlja nedopustivo prekoračenje sudačke ovlasti, što može dovesti u pitanje i nepristranost samoga suda.
Izvor: jutarnji.hr
