KAOS U TAČU: Gdje je nestao Čeh?
Pišem pismo, tinta mi se proli… – Jeza ga je hvatala od količine sranja koju su uspjeli isproducirati u samo tri dana koliko je Čeha pustio na more, poklonivši mu, usput, one prozirne plastične natikače na vezanje, da ne stane negdje na ježa.
U Taču je vladala pomutnja. „Nađite ga, hitno, pa jbmu, zar ste toliko nesposobni? Mislim, znam da jeste, ali, baš toliko?“ – urlao je Zoki na okupljenu ekipu. Dragovan je vikao u slušalicu, očito dobro znanom drugu iz neke uzmorske organizacije saveza komunista – „gdje, gdje ste sve tražili, Baja, pitam te stoti put? Jeste išli na Biokovo? Lažeš, sto posto, vruće ti je, a, kao da nama ovdje u centralnom komitetu nije, sigurno niste išli na Biokovo, a sad im je najveća sezona.
Što, išli ste brodom gledati prema Braču? Pa Baja, jbt Engels, nema bure već danima, bonaca je, nije ga odnijelo na luftiću! – Je li to Baja?“ – utrči Zoki bijesan kao ris. Dragovan kimne i prepusti mobitel. „Slušaj me, Baja, stvarno mi je dosta vaših sranja. Iscrtali ste onu pizd.., khm, onaj krst, svastiku, punicu, koji već k.., na Poljudu, nadrk… me da pišem Platiniju i sad će cijela zemlja meni psovat mater kad nas UEFA rebne dodatno, zbog miješanja politike u sport. KAKO NIJE MIJEŠANJE POLITIKE, glupi Baja, jbt tvoj slavni predak, taj je barem dobro sakrivao tragove nakon sr… koje bi napravio, a i znao je podmetnut, a vi, prvo, mjesec i pol niste u stanju pronaći dva HDZ-ova drogaša da im uvalimo krst i svastiku, a sad već tri dana ne možete naći jednog običnog Čeha!!!“
Opačićka je sjedila nijemo, prestrašeno. Već dva dana ne spava, otkako je pročitala u novinama da bi zbog nekog zaljeva i neke arbitraže, šef mogao ranije raspisati izbore, već u listopadu. „Pa kako – mrmljala je – nije to dosta, Igor i ja još nismo složili sve za kućicu, kako ćemo bez ministarske plaće, zašto ne čeka, kako smo dogovorili, siječanj, to su još tri plaćice, stignemo oko dana Armije i do Trsta.“
Dragovan joj nije mogao prisnažiti jer je upravo s drugog mobitela zvao Bauka. „Tu sam, kod matere, na Braču, tu je nekako najjeftinije, a stignem i urediti svoje bilježnice s olimpijskim rezultatima“ – javio se Arsenije. „Samo je malo gadno jer ovi ćaćini stari drugovi, znaš, ekipa iz lokalne organizacije jugoslavenskih nacionalista, nikako ne mogu ubrat šta sam ono govorio o HDZ-u i Tuđmanu.
Čim čuju Tuđman, ispada im zubalo, sto sam im puta tumačio da smo se tako dogovorili, da nas je Jirži tako uputio – stani – vrisne Dragovan – zbog Jiržija, khm, Alexa, te i zovem. Znamo da je uzeo par dana i otišao prema moru, ali već tri dana se ne javlja, šef je popi… . Glupi Baja ne može ga naći u Splitu, lijen je poslat Stipu Božića da vidi na Biokovu, pa vidi jel ima koji Čeh kojeg je dopuhalo do vas, do Brača? Znaš kako je, sad im je sezona, ili je u japankama u planini, ili pluta do vas.“ Začudo, ni od Arsenija nije bilo nikakve koristi.
Zokiju je gazdarica donijela filanu papriku, pa je malo utihnuo pogledavajući Grčića i Lalovca koji su u kutu nešto gledali na laptopu. I tu je bila kriza – „ne razumijem, kad dođe onaj Čeh i posloži tablice, sve štima na najbolje, a sad kad smo nas dvojica sami, opet neke čudne brojke“ – požali se Grčić Lalovcu. „Kako misliš čudne – pogleda ga drug Boro – pa ovo su jedine prave brojke – zadužio sam nas još za sto hiljada miliona nečega, khm, što su mi ono dali, dolare, marke, ne, jene, no dobro, sjetit ću se. Gle, Brane, ništa ti ne brini, dok ne dođe Jirži, ti šuti, sad je ionako ljeto, reci da si doma, u Kninu, pripremaš proslavu Oluje.“ Grčiću odjednom proradi stari tik, lijeva obrva krene se nervozno trzati i Boro shvati – „dobro, jbg, ne spominji Oluju, išao si samo obić stari položaj, ovaj, khm, staru kuću.“
Nije se Zoki dugo zadržao pogledom na svojim iluzionistima, već je, mažući paradjz saft kruhom s dna tanjura, okrznuo drugi kraj stola. Nenad Stazić sjedio je nagnut nad novim pismom svog druga Rade. Ne dolazi pakrački jastreb često u Tač. U saborskoj menzi klopa je puno jeftinija, a, nekako, najdraže mu je sredinom lipnja pobjeći u divljinu Brijuna. Na tom zapuštenom otoku, u gotovo neizdrživim, robinzonskim uvjetima, on, za 12 kuna dnevno ( poskupilo je, zeru ), promišlja nove obračune s onom hrvatskom bandom što još ima pravo paradirati po Saboru. „Sve bi njih ja na jedan drugi otok“ – izletjela mu je misao, ali onda se smiri i krene razmišljati kako spasiti tovariša Radu, koji se, malo nespretno, zaletio tužakati baš vlast koja ne brine za njegovo privatno glumačko učilište, kao ni za vascelu kulturu, a samo nas Radina (i Frljina) kultura mogu izvući iz bezdana. I Staza uzme mobitel – „šta ti je bilo, sad i mene prca šef, morao sam se helikopterom vratiti s Brijuna, a tamo baš lepo sređujem sve za drugove iz regiona, što će da dodju, što si sad išao srati, što nisi zvao Šipuša, pa da se reši?“ – ispod glasa je Staza šamarao prijana Radu. „Zvao sam, majke mi, odmah, prvo njega, ali, nešto je fufljao, da mu nije zgodno, da baš priča s drugovima, da je u gužvi. Majke mi, nesuvislo, ko da je bio pijan. Ma ne bi ja, to mi smješta ona novinarska žgadija hrvatska, već sam danas napisao da iznad svega volim ovu zemlju i njezine kune, pizda im materina ustaška.“ – mrmoljio je Rade, usput pokazujući Lenki da uzme veliki kofer, puno je mjesec i pol dana na Brijunima, treba ponijeti čistih gaća.
Zoki je odložio žlicu, pomazao posljednje kapi safta i uronio glavu u šake, mljackajući. „Prije samo dva tjedna, samo dva tjedna, imali smo nulu, nakon što mi je onaj Crni Marko bježao deset bodova. Stvarno je Jirži majstor, odradili smo ih na spiku ko Panta pitu. I onda ga pustim na more, došla mu je familija iz Pardubica, i evo što mi se događa s ovim mojim budalama. Morao sam izvući čak i onog Vujića iz formalina, da složi neku priču, jer od ovih nema vajde. I sve bi bilo dobro, samo da se Jirži javi, jbmga, pa nije valjda stvarno zalutao na Biokovu.“
Prebirao bi Zoki još dugo po biserima svojih misli, da se nisu otvorila vrata Tača i da, poput furije, kroz njih nije jedva prošla pozamašna stražnjica slučajne ausenministrice Zokijeve slučajne države. Simpatična i draga, kao i uvijek, bez trunke bahatosti ili oholosti u glasu, drugarica Vesna Anđelinović Pusić, zapucala je ravno do Zokija. Ostalu okupljenu komunističku sitnež nije udostojila pogleda. Zabremzala je pred prajm ministrom taman u trenutku kad se ovom aufštosnulo po paprici, prezrivo je odmahnula rukom, uz tihi – fuj – i odriješito krenula – „kako je moguće da iscuri da smo Slovencima poklonili cijeli Piranski zaljev? Pa još sam s tvojim pokojnim duhovnim ocem rekla da nama to ne treba i da si hrvatski ribari nabiju te svoje mrežice na glavu, da im čuvaju tupee, pa smo starom frendu Drnovšeku obećali da nikakvo hrvatsko more neće priječiti slavnoj slovenskoj mornarici izlazak na svjetske oceane. I, što sad? Odradila sam presicu i glumila da sam iznenađena, sad je na tebi red. Gdje ti je onaj Čeh da popegla stvar?“
Gefilte paprika još je odzvanjala u tijelu, gušila je već poslovičnu kreativnost Zokijevu, jeza ga je hvatala od količine sranja koju su uspjeli isproducirati u samo tri dana koliko je Čeha pustio na more, poklonivši mu, usput, one prozirne plastične natikače na vezanje, da ne stane negdje na ježa. Uz još jedan junački aufštos, zaurlao je – „nađite ga, jbm vas sve nesposobne, nađite ga odmah, opet smo sve zasrali!“
Autor: Ivan Blažičko/direktno.hr
