PISMO KOJE JE UZBUDILO JAVNOST: Lustracija akademske zajednice?
Akademik Pečarić i prof.Marušić pokrenuli lustraciju u akademskoj zajednici?
Kako je moguće da su profesor medicinskih znanosti i profesor matematike usprkos svim tim povjesničarima u Hrvatskoj upravo ovako snažno reagirali na uskraćivanje slobode i prava povijesnoj znanosti – koji stoje u njenim temeljima?
Kada bi nekim slučajem većina akademske zajednice podržala zahtjev koji su inicirali Matko Marušić i Josip Pečarić (vidi Akademici traže donošenje Deklaracije o slobodi znanstvenog istraživanja) to bi istodobno značilo raspuštanje gotovo svih društvenih i humanističkih fakulteta u zemlji i raspuštanje većine instituta. Kada bi većina hrvatske javnosti, dakle prije svih mediji, poduprli eksplicitan poziv ove dvojice znanstvenika i njihovih više od stotinu kolega, trenutno bi nestalo medija kakav je današnji HTV, to bi bio istodobno znak potpune promjene hrvatskoga društva, politike, kulture, športa i ekonomije. Jer, u središtu svih hrvatskih problema jest – ograničavanje slobode i primjene znanstvenih istraživanja.
Da vidimo što hoće hrvatski znanstvenici od svoje HAZU i Republike Hrvatske.
„Časnoj akademiji obraćamo se kao najvišem hrvatskom znanstvenom autoritetu, predlažući i tražeći da Akademija javno istupi u obranu slobode znanstvenih istraživanja i znanstvenoga raspravljanja“ – počinju pismo Marušić i Pečarić.
Očito je dakle da netko ugrožava, osporava ili spriječava slobodu znanstvenih istraživanja.
U pismu se nakon toga navode i primjer, knjiga „Jasenovački logori – istraživanja“, autora Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković. Izdavač je „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“. Knjiga je tiskana u Zagrebu ove godine (ISBN 978-953-58565-0-4.), te konkretan povod, reakcije u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 21. lipnja 2015. na str. 24 i 25, Slavka Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine.
Iako još nema nikakvih službenih reakcija u javnosti, mene osobito raduje činjenica da je trenutno na čelu HAZU, predsjednik akademik Zvonko Kusić. Raduje me zbog njegove nastupne izjave da je HAZU čuvar nacionalnoga identiteta hrvatskoga naroda, koju je u više navrata ponovio. Stoga, mislim da je inicijativa adresirana prilično sigurno na pravoga čovjeka na pravome mjestu.
Ne znam što će akademik Kusić uraditi, kako će reagirati na zahtjeve svojih kolega i respektabilnoga broja hrvatskih znanstvenih uglednika, najčešće dokazanoga međunarodnoga ugleda, ali, bar prema njegovim izjavama o značaju Akademije za nacionalni identitet, očekivati je puno. Nitko u Hrvatskoj ne smije imati iluzija da je Akademija nastala samo iz prečiste izvrsnosti, nitko nema iluzija da u njezine redove različitim načinima nije preslikana sva nesolidnost znanstvene i akademske zajednice stvarana pogotovo nakon 1945. godine, pa je očekivano i svojevrsno taktiziranje predsjednika Kusića, ali, postoje stvari, kao što su ove iznesene u inicijativi prema kojima se ne može biti neutralan, negdje u sredini, malo tamo – malo ovamo. To su temeljni zahtjevi za postojanje same znanosti, principi na kojima je HAZU – Akademija ili nije. Na temelju čega temeljim tu tvrdnju?
Ima tako puno razloga.
Prvo, onaj tko poznaje bar površno znanstvenu i akademsku karijeru Marušića i Pečarića, koji su inicirali ovo pismo i zahtjev, jasno mu je da su to osobe koje potpuno beskompromisno svojim karijerama, kao i svi potpisnici uz njih, stoje iza navedenih stavova, jednako je jasno da ne brane knjigu „Jasenovački logori-istraživanja“ niti njezine autore, što i sami ističu. Oni su međunarodno relevantni znanstvenici, čime postaju sasvim kompetentni za procjenu znanstvene metodologije kojom je spomenuta knjiga urađena, ali nisu povjesničari, i to ističu, zalažući se upravo za pravo povjesničara u ovome i svakom drugom slučaju za ultimativnu znanost.
Kako je moguće da su profesor medicinskih znanosti i profesor matematike usprkos svim tim povjesničarima u Hrvatskoj upravo ovako snažno reagirali na uskraćivanje slobode i prava povijesnoj znanosti – koji stoje u njenim temeljima?
Odgovori su na popisu potpisnika, dovoljno ju je samo površno pogledati. Iako u takvim situacijama nije pošteno govoriti o onima koji nisu potpisali i nisu se opredjelili za ovako klasično jasan znanstveni zahtjev, prema onima koji su prepoznali značaj inicijative i trenutka vremena, nije moguće to izbjeći.
Gotovo potpuna šutnja na svim društveno-humanističkim fakultetima, u razredima HAZU, na Institutima.
Kako je to moguće?
U ovaj kontekst stavimo sada središnjicu zahtjeva Marušića i Pečarića, kako akademiji, još i više kompletnoj hrvatskoj javnosti. Oni ističu: „Zabrinuti smo tako ružnim reagiranjima na knjigu koja ima pretenziju da bude znanstvena, ozbiljna i pristojna, zbog dvaju razloga. Prvi je da uljuđeno i demokratsko društvo ne može dopustiti zabranu znanstvenih istraživanja i raspravu o argumentima koji istraživačima stoje na raspolaganju. Drugo, radi se o vrlo osjetljivoj i nacionalno, povijesno, društveno i politički vrlo važnoj temi, koja je poznata po izobličenjima i političkoj, društvenoj i obrazovnoj zloporabi, pa u odnosu na nju svaka zabrana, nasilje i arogancija, netolerancija i politikanstvo samo otvaraju dodatne rane i produbljuju podjele u društvu“.
Odgovor na duboku utemeljnost toga stajališta imat ćemo danas u Srbu, gdje se pod pokroviteljstvom hrvatske države već godinama slavi masakr nad hrvatskim narodom, kao dan ustanka protiv – fašizma! Usprkos svim dostupnim povjesnim činjenicama objavljenima prošlih godina koje nitko nije i ne može valjano osporiti.
To je najbolji dokaz koliko se na neistinama, lažima, prijevarama i na ignoriranju znanosti kao podlozi odlučivanja u suvremenim državama, izrazito devijantno i destruktivno utječe na cijelo društvo. Upravo zbog zanemarivanja znanosti i znanstvene metodologije te znanstvenih postignuća, današnja Hrvatska propada na svim područjima. Upravo zbog toga Hrvatskom danas vladaju Marasi, Matići, Kotromanovići, Goldsteini, Pusići, Šipuši, a iz prikrajka čekaju slični tipovi u opozicijskim strankama. Upravo zbog toga je ova inicijativa, bez obzira na konkretan povod, temelj svakoga racionalnoga i prihvatljvoga pristupa svekolikom razvoju Hrvatske i uveliko se izdiže iznad konkretnoga povoda.
Pečarić i Marušić ističu: „Znanstveni normativni sustav sastoji se od dvaju dijelova: temeljnih pretpostavki koje jasno prihvaćaju svi znanstvenici i stvarnih, strogih pravila, koja imaju značaj zapovijedi. Temeljne su pretpostavke znanstvenoistraživačke etike a) stvarnost svijeta oko nas, b) mogućnost njegova razumijevanja, barem do neke mjere, c) vrijednost formalne logike u njegovu opisu i d) mogućnost otkrivanja uzroka nekim pojavama….“
„…Dopustite da podsjetimo na temeljna pravila znanstvenoistraživačke etike, koja proistječu iz prirode i obilježja znanosti su: “Budi pošten! Budi objektivan i pravedan! (U davanju prednosti podatcima i zamislima.) Nikada ne mijenjaj i ne izmišljaj podatke! Ustraj na točnosti! Ne budi pristran! (U odnosu prema podatcima i zamislima svojih suparnika.) Ne ustukni, nego nastoj riješiti problem!
A usporedimo s navedenim, sljedeće mišljenje o najutjecajnijem povjesničaru u današnjoj Hrvatskoj.
Profesor Miroslav Brandt u svojoj knjizi „Život sa suvremenicima“ o profesoru Ivi Goldsteinu kaže na str. 190-191 – „Pokazalo se da temu uopće ne razumije, ali se veoma trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih sam ustanovio da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je – Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja. To mi je tog čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegovoga daljega znanstvenoga razvitka“.
Treba li komentar?
Tko se smije zvati znanstvenikom, a ne podupirati ovakve zahtjeve i principe. Odgovor se nalazi u citiranom zapažanju profesora Brandta.
U nekoliko navrata osobno sam slušao razmišljanja i objašnjena akademika Silobrčića o nevoljama i slabostima aktualne hrvatske znanosti. Ne mogu zaboraviti imkpresivnu strast i sigurnost s kojom je akademik Silobrčić meni kao zainteresiranome laiku objašnjavao i branio – upravo ovo o čemu govore i za što se javno i institucionalno zalažu Marušić i Pečarić.
Volio bih znati, jesu li Marušić i Pečarić pozvali akademika Silobrčića za potporu ovoj inicijativi ili su se u svom pristupu postavili selektivno isključujući čitav niz kolega znanstvenika zbog prozaičnih ili političkih razloga? S obzirom da Silobrčić spada u visokougledne znanstvenike i intelektualce s punim značenjem toga naziva i izvan Hrvatske, s obzirom da se sjećam njegovih potpora inicijativama svih vrsta, gdje je pokazivao redovito društvenu odgovornost i za zaštitu cirkuskih životinja na primjer, posve je nevjerojatno da takav znanstvenik ne bi podržao ovu izvanrednu inicijativu.
Ovo je i kritika i javno pitanje Marušiću i Pečariću, na neviđeno.
Pečariću i Marušiću kao inicijatorima zamjeram i to što u svoje zahtjeve, koji su i ovako impresivni, nisu uvrstili zahtjev da HAZU izravno i odmah, zatraži od vlade Republike Hrvatske formiranje međunarodnih multidisciplinarnih znanstvenih timova za istraživanje nekoliko duboko teških, a jednako osporenih mitova iz hrvatske prošlosti, pogotovo iz razdoblja postojanja NDH, te razdoblja neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, konkretnije poznatoga Križnoga puta.
Vidljivo je da je povod za ovu inicijativu upravo žestoka zaštitita mitologije umjesto znanosti o Jasenovcu, koji i u identitetskom, i u političkom, i u društvenom, ali i u međunardonom pogledu snažno definiraju hrvatski narod. Te mitove i danas štiti službena državna povijesna znanost, čiji su protagonisti navedeni sveučilišni profesori i samozvani povjesničari kao Slavko Goldstein, štiti ih i međunarodno promovira Srbija u ostvarivanju trajnoga pritiska i agresije na hrvatski narod. Dakle, ovakva znanstvena inicijativa ima nesagledivo značenje.
Jasno je da nema međunarodno prihvatljivijega načina o utvrđivanju istina ili najpribližnijih istina od korištenja znanstvene metodologije i same znanosti.
Svojedobno sam bio nazočan na impresivnom skupu u HAZU, gdje je upravo u njihovoj organizaciji promovirana knjiga koju uređuju prof.dr.sc. Dragan Primorac i prof.dr.sc. Moses Schanfield: „Forensic DNA application: An interdisciplinary perception“. Profesor Primorac je u toj knjizi zapravo integrirao sva najviša dostignuća i imena svjetske forenzike među koja po svemu i sam pripada, kao jedan od utemeljitelja hrvatske suvremene forenzike. Knjiga opisuje kako se iz fragmenata dokaza i znakova rekonstruiraju događaji iz prošlosti.
Nije li to jedini mogući način odgovoriti na dvojbe oko Jadovnoga, Jasenovca, famozne Šaranove jame i žrtve konačno istrgnuti iz ruku velikosrpske politike, vratiti im mir, a time i poštovanje. Nije li to jedini način vraćanja istinskoga mira hrvatskome narodu i milijunima ljudi koji su suočeni sa zahtjevima svakodnevnice, uz to trajno rastrgani otvorenim ranama prošlosti.
Zašto bi HAZU mirno gledao kako se milijuni kuna nacionalnoga novca daju posve stručno i znanstveno, a time i društveno, nepozvanima Vesni Teršelič i Zoranu Pusiću sa stotinjak suradnika u isto toliko umjetno fabriciranih udruga, za istraživanja ili „suočavanja“ s prošlošću, kada u Hrvatskoj, ali i u svijetu postoje ljudi koji bez ikakvih teškoća danas doslovno rekonstruiraju i najsloženije povjesne događaje i stoljetne enigme. A takvih kao Primorac Hrvatska usprkos svim slabostima ima u svim oblastima znanstvenoga djelovanja, ljudi koji su telefonskim pozivom u stanju formirati vrhunski međunarodni tim neupitnih eksperata za svako postavljeno pitanje. Upravo bi HAZU kao čuvar nacionalnoga identiteta morala biti ta koja će javno, jasno i glasno staviti pred hrvatsku državu, ali i pred međunarodnu znanstvenu, a time i političku javnost, zahtjev i reći politici – marš političarenju iz moje butige. Mi smo pozvani za ta pitanja, vaš je zadatak dati nam novac i potporu, a nakon toga, kada dobijete precizne znanstvene rezultate naših istraživanja – pretvorite to u politiku i društvene vrijednost na korist hrvatskoga naroda i svih građana države kojom upravljate.
Može li to današnji HAZU reći, i, važnije – bi li to podržala današnja vlast, ali i oporba?
To nije teško naslutiti, ali, mogućnost i priliku za takav zahtjev, svojevrsni udarac šakom o stol – upravo su omogućili Pečarić i Marušić sa svojim kolegama potpisnicima.
Hoće li ova vrhunska inicijativa zastati na debelim zidovima nedirnutoga neokomunističkoga poretka kojima je armirano sveukupno hrvatsko društvo, ili će označiti početak tako nužne svekolike lustracije, bez koje Hrvatska nema izgleda?
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
