Narod ipak nije pobijeđen
Baš kad se moglo pomisliti da je sve beznadno, da su snage koje već godinama nastoje paralizirati Hrvatsku uspjele nizom perfidnih radnja uvjeriti hrvatske građane da im je samo nesreća donijela vlastitu domovinu, kad su ideolozi u sprezi medija, političkih i podzemnih »institucija« pomislili da su uspjeli zatupjeti hrvatskoga čovjeka i vratiti ga tamo gdje mu je tobože mjesto, pojavilo se sredinom srpnja reprezentativno istraživanje Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« koje je moralo unijeti podosta zbunjenosti među hrvatske elite.
Postalo je, na temelju rezultata, očito da je nečiji plan propao: uništili su hrvatski sustav obrane, a Hrvati najviše vjeruju vojsci, odnosno hrvatskim braniteljima; gurali su Katoličku Crkvu u sakristiju valjda kad god je dizala glas za obranu čovjeka i općega dobra, a u nju narod ima više povjerenja nego u stranke i medije zajedno; zaodjenuli su komunističku ideologiju u meko runo antifašizma, a narod u antifašističkim sinovima na vlasti od janjadi vidi samo blejanje; i tobože lijevi i tobože desni širili su svoje demagogije, obilato podmazujući medijski sustav da ispadaju narodni junaci, a narodu se toliko ogadili da čak 70 % ljudi ne bi ni na izbore izišlo kad bi se oni danas održali! Kako, dakle, objasniti da valjda ni jedna laž koja je proteklih godina sustavno usađivana među hrvatske ljude nije zaživjela? Zašto se dogodio toliki neuspjeh dosadašnjih vladajućih garnitura i njihovih mecena? Možda zato što su u ovom stoljeću napravili četiri temeljne pogrješke u svojoj strategiji.
Prvo, usudili su se konstantno prijetiti narodu. To se može vidjeti na primjeru privatizacije. Kad god se trebalo privatizirati nešto veliko i nacionalno, a za malu cijenu, to se obrazlagalo katastrofom koja će se dogoditi narodu ako do privatizacije ne dođe (ne će biti za plaće, mirovine, dječje doplatke…). Tako se prijetilo kad su se prodavali u bescjenje hrvatski telekomunikacijski div, banke, Industrija nafte, Pliva, brodogradilišta… pa sve do suvremenih privatizacijskih prijetnji Croatia osiguranja, autocesta i Imunološkoga zavoda. No narod je upamtio da su mu sve te privatizacije u moru problema donijele tek jedan udah, i ponovno je slijedio mučan proces utapanja. I zato im više ne vjeruje.
Drugo, usudili su se javno napadati i progoniti brojne ljude. Izvodili su predstave javnih progona pojedinih javnih osoba, redovito su podizali afere misleći da će time uspjeti prikriti stvarne razmjere korupcije. Koliko se nesmiljeno javno proganjalo mnoge koji su pokušali učiniti Hrvatsku boljim mjestom za život? Dovoljno je prisjetiti se svojevrsne torture koju je prolazila Željka Markić iz udruge »U ime obitelji«, udruge čiji su volonteri na ulicama doslovno kamenovani. Pogriješili su jer pažnju naroda doduše može zaokupiti progon ljudi, no narod proganjanja ni progonitelje zapravo ne voli. I zato im više ne vjeruje.
Treće, usudili su se samosažalijevati se i izigravati patnike, i na domaćem i na stranom terenu. Kako, primjerice, zaboraviti na prizivanje »ustaške guje« bivšega predsjednika u Izraelu, kada je pred cijelim svijetom govorio o patnji hrvatske demokracije pred tom nepostojećom silom? Kako se već ne početi smijati na tužaljke svake vlasti da je od prethodne naslijedila probleme za koje nije ni znala da postoje, da vraćaju dugove koje nisu skrivili, da su za sve odgovorni oni prije njih. No ljudi zapravo ne cijene one koji se stalno žale i ne žele da ih vode uplakane elite, nesposobne nositi se sa psinama starijih dječaka iz razreda. I zato im više ne vjeruju.
Četvrto, usudili su se jeftino podilaziti narodu. Koliko je samo jeftinih trikova izvedeno, i to ne samo tijekom predizbornih kampanja, gdje se oni očekuju. Primjerice, čisti populizam bilo je nedavno uvođenje otpisa dugova »blokiranim građanima«, koji ni polovica građana s popisa nije iskoristila. Nadalje, pozivalo se hrvatsku dijasporu da se vrati u Hrvatsku, i da u nju ulaže svoja sredstva, a onda se to onemogućavalo na svakom administrativnom koraku. Narod, kao i svatko drugi, ne podnosi da ga se nakon milovanja svaki put izudara. I zato građani elitama više ne vjeruju.
U čemu je onda tajna tolikoga povjerenja u vojsku i Crkvu? Osim što je Crkva bila sve vrijeme čuvarica hrvatskoga identiteta – što voditelji istraživanja tumače kao jedan od razloga tako visokoga povjerenja ispitanika u instituciju Crkve – postoji još nešto po čemu je Crkva prepoznatljiva: ona okuplja ljude. Sada ne postoji ni jedna instanca u hrvatskom društvu koja tako sustavno, iz tjedna u tjedan, okuplja ljude kao što to čini Crkva, i pritom svim tim ljudima želi dobro, želi biti uz njih. Narod po svemu sudeći osjeća da hrvatske vlasti ne dišu s njim, da se vlast u tom smislu »odnarodila«. Hrvatski čovjek vlastima daje daleko više nego one njemu. Evo, samo s materijalne strane: hrvatski su građani u porezima među najopterećenijima na svijetu, i uz toliko davanja nemoguće je da državi ide tako loše. Hrvatskim građanima, zauzvrat, od vlasti dolaze nova zaduženja u inozemstvu, novi otkazi i nove prodaje nacionalnih dobara.
Istraživanje Pilarova barometra donijelo je najvažniju predizbornu poruku: tko god želi doći na vlast, a žele mnogi, mora znati da želi vladati miroljubivim narodom koji voli svoju obitelj i prijatelje, svoju domovinu, koji želi raščistiti sve prijepore iz prošlosti, u kojemu je zanemariv broj ekstremista, i narodom koji želi da ga vode istinski demokrati. Narod je to kojemu je dosta prijetnji, progona, žalopojki i podilaženja vladajućih elita. I narod je to koji s pravom strahuje: što ako nema nikoga tko bi ga vodio pod tim uvjetima?
Autor: Branimir Stanić
