Iskreno, nije mi bilo najjasnije zašto se Gall ovaj put o mene otvoreno očešao. Posljednjih godina i desetljeća on je to radio prepoznatljivo, ali bezimeno, na što se ja mahom nisam osvrtao. Onda sam se domislio da je on taj tekst, moguće – kao dugogodišnji visoki dužnosnik splitskog Rotaryja – shvatio kao svoj partijski zadatak.

Već više od mjesec dana, točnije od 18. lipnja i objave teksta “Masoni su među njima”, traje na stupcima splitske Slobodne Dalmacije (SD), uz odjeke u našem tjedniku 7Dnevno, polemika između autora spomenutog teksta Zlatka Galla i mene. Nas dvojica zapravo polemiziramo već debela tri desetljeća, što je doista dugo. Mojim bližnjima i ljudima koji pomnije prate moj rad, a i meni samome – za ostale manje me je briga – sve se to može činiti čak i pretjerano dugo, ali Gall je i ovaj put prvi uputio izazov koji sam morao prihvatiti.

Iskreno, nije mi bilo najjasnije zašto se Gall ovaj put o mene otvoreno očešao. Posljednjih godina i desetljeća on je to radio prepoznatljivo, ali bezimeno, na što se ja mahom nisam osvrtao. Onda sam se domislio da je on taj tekst, moguće – kao dugogodišnji visoki dužnosnik splitskog Rotaryja – shvatio kao svoj partijski zadatak, a i dobro je novom gazdi Hanžekoviću, masonu najvišeg 33. stupnja i članu Rockefellerove Trilaterale, pravodobno i javno pokazati da on, za razliku od nekih koji dobivaju i otkaze, ostaje “na liniji”.

(Da bi čitatelji razumjeli kako sam ja bez svoje volje postao kolateralnom žrtvom Gallove zapravo unutarpartijske “izjave o lojalnosti”, evo kako mi je jedan Tuđmanov ratni ministar policije objasnio vezu između spomenutih udruga: “Lionsi su ti, prika moj, pioniri, rotarijanci – skojevci, a masoni su Partija”. Sustav se, dakle, u proteklih četvrt stoljeća promijenio, ali ne previše…)

Gallov i moj „Tridesetogodišnji rat“

Ja bih pak ovim tekstom za sada zaključio najnoviju epizodu toga “Tridesetogodišnjeg rata”, barem ovaj razgovor na novinskim stupcima. Naime, postoje i druga mjesta, ona na kojima se polemika nastavlja “drugim sredstvima”, i moja iskustva s njima – nakon dugih desetljeća suzdržavanja i nevjerice – u posljednje vrijeme pokazala su se i smislenima i djelotvornima. Ipak smatram da sam čitateljstvu dužan barem još ovaj tekst – a evo i zašto.

Zlatko Gall i ja dovoljno smo dugo u javnom životu. Ispisali smo tisuće i tisuće stranica teksta i ljudi koji čitaju novine mogli su steći jasnu sliku i o našim trajno i potpuno suprotstavljenim stajalištima. Prvi razlog još i ovom mom tekstu je pokušaj da ovom dugom hrvanju nas dvojice i naših nepomirljivih ideja – nalik završnici iz nekad znamenitog filma “Dvadeseto stoljeće” Bernarda Bertoluccija iz 1976. – pokušam pridati i šire značenje. Samo da podsjetim: u tome prizoru hrvaju se uz željezničku prugu – i “do kraja svijeta” – “crni” Robert de Niro i “crveni” Gérard Depardieu – sukob je, dakle, “klasni”. Ovdje se pak Gall i ja podjednako uporno čepušamo u još ozbiljnijoj makljaži: on kao trenutno (?) nadmoćni i privilegirani oligarhijski egzekutor globalizatorskog liberalizma, a ja kao, čini se, prilično bezizgledni narodnjak ili suverenist.

Drugi razlog ovom tekstu proizlazi iz onog prvog: iako se narodnjačka javnost nadala – pa možda krajičkom mozga i ja sam – da bi s dolaskom Marijana Hanžekovića i obećavajućim otkazom Borisu Dežuloviću u SD-u i cijelom uzdrmanom EPH-u mogli zapuhati neki novi vjetrovi, čini se da od toga nema ništa, da je riječ tek o kozmetičkim promjenama. Evo dokaza: u dosadašnjem tijeku kao i u brojčanoj bilanci polemike, a ona bi, očito, mogla biti i konačna, omjer je, voljom glavnog urednika Ive Bonkovića, 4,5 “kartica” za Galla prema 1,5 “kartica” za mene. To je, naravno, uobičajena “pravda”, 3 prema 1, u četvrtstoljetnom oligarhijskom (medijskom) sustavu u Hrvatskoj.

Pokazalo se i da je sam Bonković doista, kako sam već jednom napisao, “HSLS-ovski profil”, ali u najgorem smislu te riječi – ne samo da je svom težinom stao na Gallovu stranu, već mi je i prvi tekst skratio za četvrtinu. Tako je lagodno prekršio čl. 57. st. 1. Zakona o medijima iz 2004., koji traži da mi se “odgovor mora objaviti bez izmjena i dopuna, izuzev pravopisnih ispravaka”. Do još zanimljivijih zaključaka došli bismo kad bismo ispitali njegovo poštivanje cijelog šestog poglavlja rečenog Zakona, od 40. do 58. članka – ali o tom potom.

No, Bogu hvala – što je, tu je. Zlatko Gall svoj posljednji odgovor meni pod naslovom “Kad će više ta lustracija”, raskošno prelomljen preko dvije trećine stranice rubrike “Tribina” – za razliku od moga okljaštrenog i stisnutog na njeno dno – objavio je još 6. srpnja. Moj pak odgovor od 14. srpnja nije objavljen ni do 22. srpnja. Odlučio sam stoga objaviti ga ovdje. 7Dnevno se mnogo čita i na području Splita i Splitsko-dalmatinske županije, gdje SD “udomi” četiri petine od svojih 25.000 prodanih primjeraka, što je dobar znak da je moja vječna neravnopravnost u informativnoj “moći” u odnosu na Galla u znatnoj mjeri smanjena.

Tekst sam naslovio razmjerno mlako i nedovoljno određeno: “Kadijevićeva Velika plaketa i ‘liberalni’ Gall”. Uradio sam to stoga, jer sam znao da će ga Bonković ionako izbaciti i staviti nešto još blaže i mlitavije. Zapravo, naslov je trebao glasiti nešto u stilu: “Golemi udjel ‘liberala’ Zlatka Galla u Velikoj plaketi ratnog zločinca Kadijevića u SD-u od 15. prosinca 1991.”. Evo, dakle, što sam u tom posljednjem tekstu, koji mi se čini na putu da ostane neobjavljen, odgovorio (tekst je izdvojen navodnicima).

Gall i JNA: “ozbiljno prihvaćanje realnosti”

“Zlatko Gall svojim je tekstom ‘Masoni su među njima’ (SD, 18. lipnja) nepromišljeno isforsirao ovu polemiku, jer ne treba masoneriju braniti od mene – ona je toliko moćna da sve nas obične smrtnike treba braniti od nje! Ja sam godinama, pa i desetljećima ignorirao Gallove sitne i anonimne potvore, ali ova je bila otvorena pa sam morao reagirati.

Gall u svom posljednjem odgovoru ‘Kad će više ta lustracija’ (SD, 6. srpnja) nigdje, osim u jednom jedinom slučaju, ne navodi izvore za svoje tvrdnje. Kako čovjeku, koji je napisao i kritiku koncerta koji nije ni održan, povjerovati na ‘časnu pionirsku’ da mu je, recimo, netko u nekakvoj ‘vojnoj karakteristici’ u jugokomunizmu napisao kako je bio ‘blesavi i prozapadno orijentirani liberal’?! Ja, recimo, pred sobom imam gomilu njegovih potpuno drugačijih navoda, među njima i ovaj iz Nedjeljne Dalmacije od 30. kolovoza 1981., stavljen čak u podnaslov: ‘Ono što daje draž i vrijednost (radnim) akcijama, što ih čini ekonomski, politički, ljudski opravdanima i nezamjenjivima, to su drugarstvo, socijalistički odgoj’.

Ali, ja doista na ovakvim mirnodopskim sitnicama nisam gradio svoju priču o njemu, kao što on to sklapa o meni. Ja sam pisao o njegovu ponašanju u prijelomnim vremenima stvaranja hrvatske države i kad je ovakav ili onakav stav, recimo, prema jugo-vojsci bio pitanje hrabrosti ili izdaje. Ja svoju domovinu nisam izdao, pače bio sam u prvim redovima njene obrane i zbog toga u već ratnom vremenu prošao pravi staljinistički progon tadašnje vrhuške SD-a, u kojoj je on bio jedan od nosivih stupova i s kojom se identificira do danas. Kako se on tada ponio već sam pisao – njemu na savjest, ali to je doista trebalo biti predmetom lustracije. Nje, naravno, ne će biti, jer je njegova vladajuća kasta, svejedno ‘lijeva’ ili ‘desna’, toliko moćna da je jednostavno ne će dopustiti.

Gall je, dalje, u svome tekstu od 6. srpnja napravio strašnu zbrku: Kulušićeva i Smojina Slobodna Dalmacija nije dobila izdajničku – ili, kako on kaže, ‘nekakvu’ – Zlatnu plaketu JNA ratnog zločinca Veljka Kadijevića, u koju je i on ugradio svoj dio, još razmjerno mirnodopske, iako napete 1989. godine, već u otvorenom ratnom ozračju, pred donošenje hrvatskog Božićnog ustava – točno 15. prosinca 1990. godine. Sve faksimile Slobodne koji svjedoče o pouzdanosti mojih teza šaljem kao dokaze uz ovaj tekst.

I drugo, nema nikakvog, kako on kaže, ‘teksta u Danasu u prosincu 1990.’ u kojem je on ‘tražio prihvaćanje vojnog puča’. On je to tražio – šaljem i taj napis – u svome tekstu ‘Crno-bijela Hrvatska’ u tom istom broju Slobodne od 15. prosinca 1990. godine. Uzaludno mu je prijetiti mi sudom, jer je njegova tadašnja oštra kritika HDZ-ovih i općenarodnih priprema za neizbježni rat, uz njegovo ‘ozbiljno prihvaćanje realnosti da JNA više nije spavač u jugoslavenskoj politici’ – gola istina! Kad vojska ‘prestane biti spavač’ u politici, onda je to ‘puč’ ili ‘državni udar’. Gall se njemu nimalo ne protivi, već traži ‘ozbiljno prihvaćanje realnosti’ (predaju?!) – uz rječit emotivni ton i još rječitiju činjenicu da je Slobodna tog istog dana, kada i Gallov komentar, objavila i vijest o svojoj sramnoj plaketi Veljka Kadijevića!

Svih tih godina Slobodna Dalmacija bila je miljenica buduće agresorske jugo-vojske, pri čemu je, vidimo, i Gall i te kako ‘davao ruku’. Ja sam pak cijelo to vrijeme, od 1988. godine nadalje u Omladinskoj iskri, ST-u i drugdje, prokazivao tu i takvu izdaju, što me u veljači 1991. stajalo oružanog izbacivanja iz redakcije SD-a.

I tako umjesto da ‘ja i moji’ lustriramo ‘Galla i njegove’ zbog takve njihove uloge u presudnim danima za Domovinu – oni su lustrirali nas. Tko nam je kriv: pojeo vuk magare! Ali, barem ni Gall niti itko drugi ne će tek tako moći ‘petavati roge’ istini…

Joško Čelan”

Kao dokaz mojih tvrdnja u ovom i prethodnom tekstu poslao sam glavnom uredniku SD-a Ivi Bonkoviću i faksimil stranice s “nekakvom” Velikom plaketom JNA, i one s Gallovim tekstom istog toga 15. prosinca 1991.. Za njega su moje tvrdnje “Čelanova notorna laž”, koja je, kaže Gall, i “utuživa”. To bi mogao biti znak da bih se, nakon Borisa Dežulovića, mogao uskoro naći na sudu i sa Zlatkom Gallom. Vrag – Dežulovićev odavno proglašeni prijatelj i saveznik – evo sada ni Gallu ne da mira…

Gallove zasluge za Imperij i Sorosa

Ovo je, dakle, bila najnovije poglavlje Gallova i moga – rečeno je – “Tridesetogodišnjeg rata”. Općenitiji zaključci o hrvatskoj novijoj povijesti, društvu i medijima te vlasti i podzemnoj vlasti u njemu bit će mogući ako, u najsažetijim crtama, usporedimo njegov i moj životopis.

Za početak: u jugokomunizmu obojica smo radili u tisku, kojim je, preko nominalnog Socijalističkog saveza, nadzemno upravljala Partija, a podzemno Udba. Ja, naravno, nisam bio “staljinist”, kao što on desetljećima trubi, jer se – među svim ostalim dokazima – inače ne bih bio zatekao na crnoj listi partijskih neprijatelja, u zloglasnom “Originalnom dokumentu Centra CK SKH za informiranje i propagandu od 21. ožujka 1984.”, ili Šuvarovoj “Bijeloj knjizi”. Rečenu knjigu izdao je Večernji list 2010. i u njoj je moje ime ubilježeno na stranicama 81, 82, 88, 235 i 236 i to isključivo u vezi s mojim zalaganjem za slobodu izraza, a to je daleko od svakog “staljinizma”. Zlatko Gall, veliki “slobodar” (“liberal”), u toj knjizi partijskih neprijatelja nije zabilježen, a ja jesam – i to kao jedan od malobrojnih, inače u to vrijeme “šutljivih” (ili, bolje, ušutkanih) Hrvata.

S Gallom sam prvi put polemizirao sredinom osamdesetih godina: ja sam se borio protiv angloameričkog kulturnog imperijalizma, a on ga je opravdavao kao neizbježnost. Ja sam se pritom pozivao na autoritete kao što su francuski ministar kulture Jacques Lang, s kojim sam kasnije i napravio intervju na Hvaru, finski predsjednik Urho Kekkonen te istaknuti američki profesori Herbert I. Schiller sa sveučilišta u San Diegu ili Thomas H. Guback sa sveučilišta u Illinoisu. Gall se uglavnom nije pozivao na ništa, jer o tome – kao i o mnogo čemu drugome – nije znao ništa. On je slušao Radio Luxemburg, skupljao ploče, čitao stripove, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakljukao se znamenitom “urbanom” nadmenošću i onda od svega toga napravio “malu privredu” nemalog obima, za hrvatske prilike. Polemizirali smo ravnopravno, jer su se Partija i Udba osamdesetih, iako nominalno antiimperijalističke, već spremale za vrijeme kada će se i same rokerizirati, liberalizirati i masonizirati (odatle i pojam koji rado i često koristim: “udbomasonerija”).

Ja sam u, recimo tako, slobodnoj hrvatskoj državi bio i ostao sizifovski borac protiv tog istog angloameričkog kulturnog imperijalizma, koji se čak prestao takvim zvati, jer je postao posvemašnjim (danas se to zove “globalizam”). Zlatko Gall pak postao je jednim od vodećih medijskih egzekutora i rentijera toga istog globalizma.

Kako se tko ponašao u prijelomnom ratnom vremenu – vidjeli smo. Ja sam bez oklijevanja stao na stranu Hrvatske i demokracije, a Gall je žustro radio na Kulušićevoj Velikoj plaketi Veljka Kadijevića. Takvo opredjeljenje platio sam ja, a ne Gall: dvije godine nakon oružanog izbacivanja iz SD-a hodao sam po ratištima, kao ratni reporter Večernjeg lista, i to mi je do danas ostalo kao – rupa u radnom stažu, iako sam ispisao cijelu knjigu ratnih reportaža (“Oteto zaboravu/Domovinski rat na hrvatskom jugu”, Pleter, Dugopolje, 2001.).

Gall je pak do 1995. u SD-u i drugdje lagodno, kako stoji u Wikipediji, “obrađivao teme s područja likovnih umjetnosti, glazbe, društvenih fenomena i političke komentare”. I u tim “zloglasnim” devedesetima ganjao me po Fijačkovu Vjesniku, bez mogućnosti da mu odgovorim (to je ta znamenita “nesloboda” medija zbog koje je, navodno, Zapad rušio Tuđmana). Šest godina potom Gall je udarnički radio u Feral Tribuneu – uređivao je rubriku rječita naziva “Feral Music – magazin za urbanu gerilu” – i drugdje u Sorosevu pogonu za, vidimo, “gerilsko” rušenje Tuđmanove Prve Republike. Ja sam pak i u navodno Pašalićevu vremenu Kutlina SD-a, prema svjedočenju Dražena Gudića, jednog od moćnika ovoga lista, bio čovjek kojega stalno treba držati pod kontrolom.

Godine 2001., nakon Račanova državnog udara na SD, Gall se vratio u SD kao “pobjednik” i to je ostao do dana današnjeg. Sve je to temeljito učvrstio i članstvom u znamenitom splitskom Rotaryju. Ja sam pak od 2001. u SD-u postao “nepostojeći novinar” i takav sam ostao do prijevremenog i faktički prisilnog umirovljenja 2012.. Mogao sam samo pisati knjige o Smojinoj, ali i njegovoj, Gallovoj, izdaji (“Spomenik izdaji”, Split, 2008.). U njoj sam na 479. stranici donio fotografiju cijelog Gallovog splitskog Rotaryja, na čelu s jednim od dvaju najbogatijih Dalmatinaca, brodovlasnikom Juroslavom Buljubašićem.

Pouka ovih dvaju životopisa, Gallova i moga, glasi: radi za Imperij i Sorosa i imat ćeš i slavu i slasti i masti, a radi za Hrvatsku – i bit ćeš klevetan i progonjen, a u najgoroj inačici završit ćeš gol kao crkveni miš! Baš kao što je to u svakoj kolonijalnoj zemlji. Pa tko što voli – nek’ izvoli.

Gall, Smoje i Milošević

Zbirka “djela” Zlatka Galla u kojima on, za račun sorosevskih gazda, “dere” po stotinama zaslužnih Hrvata – od Marka Perkovića Thompsona do biskupa Želimira Puljića i toliko drugih – u protekla tri i pol desetljeća mogla bi, bez ikakve natege, imati o više od 488 stranica, koliko sam ja “posvetio” Miljenku Smoji. Gall je ne jednom pokazao da je vjerni sljedbenik ovog vodećeg Miloševićeva sljedbenika u Hrvata. Najjasnije je to izrazio tekstom “Miljenko Smoje u Beogradu!” u tada Pavićevoj Slobodnoj, 30. rujna 2006.. Naime, tih dana je hrvatski veleposlanik u Srbiji Tonči Staničić organizirao hodočašće Dalmatinaca Smojina kova u beogradski Kolarac. Smoje je, naravno, iz objektivnih razloga, mogao biti samo, da kažemo, duhovno nazočan, ali ga je tvarno zamijenio – upravo Gall. U spomenutom tekstu on je napisao da je na ovom novom bratsko-jedinstvenom skupu Smoje smješten u samo “središte pažnje novih hrvatsko-srpskih odnosa”. Tom prigodom Gall je, po svom starom običaju, reciklirao jednu svoju znamenitu misao iz teksta “Kozmički Dalmatinac” od 9. kolovoza 2004.: “Smoju se htjelo umanjiti, uniziti, preskočiti i poniziti ne bi li se, zajedno s njime, zatrla još živa slika, pa čak i legenda o njemu i njegovoj Dalmaciji”.

Vidjevši kako je tako jednoznačno stao uz (politički) lik i djelo ovog “kozmičkog Dalmatinca”, ja sam mu predbacio – kad je već potegao čak do Kolarca – zašto nije skoknuo i do samog Požarevca, odnosno groba Slobodana Miloševića, koji je bio Smojin idol od trenutka kad se srpski satrap pojavio na javnoj sceni zapravo do kraja njegova (Smojina) života. Evo, dakle, od kakve su građe napravljeni mrtvi i živi “heroji” novinstva u Hrvata…

Autor: Joško Čelan / 7dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save